Zavadlavu 40 godina zatvora za trostruko ubojstvo

Filip Zavadlav proglašen je krivim i nepravomoćno je osuđen na 40 godina zatvora, prenose 24sata.hr.

Prema optužnici, Zavadlav je Marina Bobana (24), Juricu Torlaka (38) i Marina Ožića Paića (25) smaknuo iz bezobzirne osvete zbog maltretiranja njega i brata. Ubio ih je u središtu Splita 11. siječnja 2020. U njih je ispalio 36 metaka iz kalašnjikova. Nekoliko zrna pogodilo je Hyundai u kojem je bilo troje ljudi, a oštećeni su i parkirani Audi A3 te vrata kuće.

Uhitili su ga isti dan te su ga odvezli u Zagreb u Bolnicu za osobe lišene slobode. Nakon što se oporavio, nisu ga premjestili u splitski zatvor Bilice, gdje bi, procijenili su, mogao biti ugrožen, nego u zatvor u Gospiću.

U “Varoškom masakru”, 11. siječnja 2020. godine tri života su prekinuta rafalima iz automatske puške, a broj žrtava samo pukom slučajnošću nije veći. Stravičan zločin tog subotnjeg poslijepodneva šokirao je cijelu Hrvatsku.

U nekoliko sati, od prvog ispaljenog hica na Šperunu do uhićenja Filipa Zavadlava u kafiću Borsalino na Skalicama, središtem Splita vladala je strašna atmosfera. Nitko nije znao tko puca iz kalašnjikova, tko je ili koliko je žrtava ni tko je iduća meta.

Mladić odjeven u crno šetao je Varošem, a u rukama držao oružje. Na trgu na Šperunu pucao je u motocikl Yamaha XT 660 koji je dolazio iz pravca Tomića Stina. Oko motocikla se podignula prašina, dvojica su pala na tlo i proklizali nekoliko metara. Vozač Marin Boban ostao je nepomično ležati, dok je Jurica Torlak kao suvozač, iako teško ranjen, uspio pobjeći u sporednu uličicu – za njim je napadač ispalio još nekoliko hitaca koji su pogodili zid i vrata kuće iza kojih je Torlak pokušao naći spas.

Pomoć mu je pokušala pružiti Marija Brkljačić, vlasnica kuće koju je poznavao iz djetinjstva, igrao se s njezinim sinovima. No, ozljede su bile preteške. Iako je Hitna pomoć stigla jako brzo, preminuo je u splitskoj bolnici nedugo nakon ranjavanja.

Na sudu je opisala zadnje minute života teško ranjenog Torlaka.

– U svom dvorištu u Senjskoj ulici sam čula više rafala. Pogledala sam prema trgu na Šperunu, vidjela sam dim i ništa drugo. Pokupila sam robu, krenula zatvarati kapiju kad se pojavio Jurica Torlak. Njega poznajem kad je bio dijete, igrao se nekad u našem dvoru s mojim sinovima. Samo mi je uspio reći “Mare, propucan sam, umrit ću!”. Nisam mu u prvi tren povjerovala jer nisam vidjela da je ranjen, ali kad se uhvatio rukom za kapiju, vidjela sam krv koja je tekla. Uvela sam ga u dvorište, posjela na stolicu, dala mu vode i šećera, ovlažila papirnati ručnik te mu osvježila lice i glavu. Za to vrijeme je Jurica govorio da će umrijeti, da mu zovem majku. Sin mi je pozvao Hitnu. Vidjela sam da je Jure u teškom stanju, počeo se trzati. Uvela sam ga u prizemlje, polegla na krevet, a onda je došla Hitna pomoć. Tu su mu pomagali te potom odveli vozilom u bolnicu – ispričala je.

U međuvremenu se mladić u crnom zaputio prema kući u Kamenitoj, slijepoj ulici na kraju koje je znao da stanuje Jerko Malvasija, poznat po kriminalnoj prošlosti, posebno preprodaji narkotika. Ali Zavadlav tamo nije našao nikoga pa je nastavio do Radmilovićeve, gdje je na Suzuki Burgmanu likvidirao Marina Ožića Paića.

Dok je gradom vladala panika, a ljudi bježali sa štekata kafića, dok su organi reda tek pristizali u Veli Varoš, Filip Zavadlav je nastavio šetati središtem grada – kalašnjikov je bacio u kontejner u Nazorovoj ulici, došao do obiteljskog stana na Skalicama i zatim sjeo u kafić, gdje se konačno mirno predao policiji.

Suđenje Zavadlavu počelo je krajem srpnja prošle godine.

Za pripremno ročište je osiguranje bilo i na krovu suda, odakle su pratili sve moguće pravce iz kojih bi došla prijetnja. Zavadlav je na neka ročišta dolazio s pancirkom na sebi.

Ubijeni Ožić Paić je bio omiljen među najzagriženijim navijačima Hajduka, koji su uvjereni da nije imao ništa s drogom već je nastradao kao kolateralna žrtva, zbog čega je Zavadlav i sve povezano s njime (brat Stane je napadnut u autobusu tjedan dana nakon zločina u Varošu, a uvrede je na Matejuški trpio i odvjetnik Branko Šerić) bio pod posebnom policijskom prismotrom.

U petak se medijima obratio i otac ubijenog, Vlado Ožić Paić.

– Iskreno i odgovorno tvrdim da je Zavadlav pobjednik. U ovoj zemlji nema smrtne niti doživotne kazne, da ima pravde dobio bi 50 godina za svakog od njih. Dok on jede, igra se, trenira, zafrkava, moj sin i ova dvojica momaka se raspadaju u grobnici – rekao je.

U petak je na sudu i sam Zavadlav iznio svoju obranu.

– Ja nisam kriv, tražim da me oslobodite optužbe i da me se nominira za dodjelu Nobelove nagrade za mir. Što se tiče ovog psihijatrijskog vještačenja koje je provedeno ja se s tim ne slažem. Ukoliko moja krivnja leži u tome što sam ja živ, onda sam kriv sto posto, dajte mi 50 godina – rekao je među ostalim Zavadlav.

Negirao je da je počinio kaznena djela i rekao da je on u tom trenutku “bio u moru”.

– Što se tiče stradalih, mogu potvrditi da sam više puta bio prisutan prilikom njihovih agresivnih i nasilničkih ispada, što sam kasnije sa svojim prijateljima prepričavao, a što su oni shvatili na svoj način i interpretirali dalje. Ja na to ne mogu utjecati – dodao je.

Njegovi prijatelji koji su svjedočili na suđenju tvrdili su da im se Filip požalio da su mu “neki stavili nož pod grlo”, da se sukobio s dvojicom na Matejuški oko problema s ovisnošću koje ima njegov srednji brat, a prvi susjed je i vidio dvojicu koji su dolazili u stan na Skalicama tražiti novac od oca, iako je taj navodni dug od droge napravio srednji sin.

Krajem studenog i pred blagdane te 2019. nešto se prelomilo u mladiću, jer su svi redom potvrdili kako je bio u stanju teške rastrojenosti – govorio je o prekidu s djevojkom, stjuardesom iz Beograda, žalio se kako ne spava već danima, jednostavno nije funkcionirao.

Bratu Stanislavu se Filip obratio i na ročištu krajem rujna.

– Budi u komuni, ne mogu te više čuvati, pod ključem sam – rekao mu je tada.

Socijalni radnik je na jednom od ročišta posvjedočio o stanju u obitelji Zavadlav. Kod obitelji je došao zbog najmlađeg sina Antuna i šest mjeseci je imao nadzor nad njime. Antun je smješten u Dom u Zadru, ali socijalni radnik ponudio je obitelji da ga mogu kontaktirati kada god žele obzirom da je vidio da je obitelj disfunkcionalna.

Tada je ispričao kako je Filip u periodu od tih nekoliko godina bio suradljiv i pristojan. Brat Stanislav nije htio surađivati. Filip je žalio kako je kod kuće loše, a socijalni radnik opisao je i kako je izgledao stan u kojem je obitelj živjela – vrata su bila razbijena, zidovi su bili puni rupa.

Potaknuo je Filipa da pronađe posao, radio je sezonski na brodu. Socijalnom radniku se Filip javljao s broda i slao mu fotografije. No, rekao je i kako mu je žao što se nema kome vratiti. Doma ga nitko nije čekao. Predložio mu je da pronađe svoj stan kad se vrati i odseli od obitelji.

Svjedočila je i stanodavka koja je rekla da je Filip u njezinom stanu bio godinu dana, da je bio uredan i krasan dečko. Trudio se nešto postići, ali negdje oko Božića je primijetila da je Filip uznemiren, a vidjela ga je u dan prije samog incidenta. Bio je uznemiren, nije bio “sav svoj”…

U nekoliko navrata požalio joj se da ne može spavati, a na kraju joj je samo rekao:

– Oprosti, nisam znao što ću, bilo je – ili ja ili oni.