Zašto sam ja maloumnik, a Martina Mlinarević nije?

Komentirajući spaljivanje lutke Bukače Huzurpatora na karnevalu u Mostaru, Martina Mlinarević je, među ostalim ‘lijepim’ epitetetima, Hercegovce prozvala maloumnicima.

Ponovila je to nekoliko puta posredstvom društvenih mreža uvrijedivši dobar dio ljudi koji joj daju plaću! Da, razmislite malo, doslovno svi mi Martini kroz razne poreze dajemo plaću kao građani, a onda ona kaže da smo maloumni.

S obzirom na to da je jedan dio mog identiteta i hercegovački, osjetio sam potrebnim objasniti zašto sam ja malouman, a Martina nije.

Martina je karijeru izgradila na nečemu što bi naši stariji Hercegovci okarakterizirali kao “prdoklačenje”.

Naime, upozoravala je na neke pojave u našem društvu i tako stjecala popularnost među OMČ-ima (obični mali čovjek) ne čineći ništa osobito osim ukazivanja. Kritizirajući sve te pojave, Martinin status hrabre žene je rastao u simbiozi s njenim drugim načinima djelovanja. A onda je Martina otkrila put ‘Istine’ i društvenih mreža.

Facebook statusi i društvene mreže uzdigle su je na razinu božanstva, a popularnost u danas “zadrtoj i maloumnoj Hercegovini” poširala se van regionalnih (Hercegovina) i van državnih (BiH) okvira.

Postala je Martina hrabra upozoravajući na “režim” koji u Hercegovini provodi Dragan Čović i njegov HDZ. Režim, kako ga je hrabro nazivala, nagrizao je jednu po jednu društvenu sferu te iste Hercegovine, a Martina je hrabro plivala među svim tim morskim psima koji su sve pokušavali da je nagrizu i ubiju. Ili nije bilo baš tako?

Nema veze, istina je u Martininom slučaju u oku promatrača pa ustaljene istine nećemo propitivati. Vratimo se u malo bližu prošlost.

Ne znam na kojem jeziku bi to trebalo kazati, ali Martina nema fakultetsku diplomu.

Nema. Točka. Kraj. Prva polazišna osnova za išta dalje. Nema diplome.

Nije važno je li Martina kritizirala i upozoravala na nerad HDZ-a i vladajućeg političkog, interesnog i ideološkog establishmenta u Hercegovini. Nije važno je li Martina i što je operirala. Nisu važne žuljave ruke njenog ćaće i zemljavi opanci njene babe. Nije važno tko su Martinini ljubavnici niti brakovi i ljubavne veze koje ima za sebe. Nije važno to je li ona nešto ili nekog “izdala”. Nije važno ni to što ona nema diplomatsko iskustvo. Nije važno ni to je li ona bolja, hrabrija, pametnija i sve što vam padne napamet od doktora i akademika Čovića. Nije važno ni to što strane ambasade podržavaju Martinu, nije važno ni to što su se studenti triju vodećih politoloških fakulteta u BiH ujedinili prvi put nakon rata, a bez posrednika iz raznih bjelosvjetskih organizacija upozoravajući na nenormalnost imenovanja veleposlanikom osobe bez diplome.

Martinino veleposlaničko mjesto ne osporava ništa koliko ga osporava ona sama – naime, da biste igrali rukomet morate imati ruke. Nema to veze s kozmičkom (ne)pravdom ili masonima koji “vladaju svijetom”. Najosnovnije što bi jedan veleposlanik trebao imati da bi obavljao svoju funkciju jest formalno visokoškolsko obrazovanje.

Saša Matić je slijep. I odličan je pjevač. Da je nekim slučajem nijem, ne bi mogao biti odličan pjevač. Drugim riječima, nema vajde slijepom namigivati niti gluhom šaptati. Ali je Martina mnogim “slijepima” uspjela namignuti i mnogim “gluhima” došapnuti kako je njen srednjoškolski status uredu.

Mi smo maloumnici, a Martina nije.

Zašto? Zato što smo naivno pomislili da se i u ovakvoj, kako je sama Martina uobičavala reći, pički materinoj od države, može reagirati na nepravdu.

Nepravda koja je učinjena Martininim imenovanjem nije najveća nepravda koja se nama dogodila. Nepravdi nam je zadavao i ovaj isti HDZ kojeg je Martina kritizirala, zadavao ih je i Komšić kod kojeg se Martina na kraju uhljebila, zadavali su ih i gore spomenuti članovi raznih bjelosvjetskih organizacija, zadavala nam ih je i Marina Pendeš nakon jednog od najvećih skandala u postratnoj povijesti bh. Hrvata… I tako bismo mogli sada razvući rolu toalet-papira pa ispisivati sve nepravde do Uskrsa. I na kraju taj isti papir upotrijebiti za ono što mu i jest svrha.

Međutim, ova nas nepravda boli više jer je Martina postala jednaka kao i oni s plaćom od sedam i pol tisuća maraka koje je kritizirala, postala je jednaka tim političkim elitama koje nas godinama zezaju…

Reakcijama koje sam upućivao kao i dobar dio mojih istomišljenika i različitomišljenika nismo mislili učiniti ništa epohalno nego samo pokazati da, jebiga, Martina nema diplomu.

Vjerovao sam naivno da će se netko zalijepiti za taj argument, a to se nije dogodilo. Zato sam ja maloumnik, a Martina nije.

Piše: Ivan Crnjac/Dnevnik.ba