Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?

Ovih dana podigla se velika prašina oko toga smije li Dario Kordić, kao osoba pravomoćno osuđena za ratne zločine svjedočiti svoju vjeru. Svaki kršćanin zna da je ovakvo pitanje suvišno i posve izlišno, jer najveći kršćanski propovjednik Sveti Pavao prije svog obraćenja, dok se još  zvao Savao, zvjerski je progonio i ubijao kršćane, organizirao kamenovanje Svetog Stjepana koji je time postao prvi mučenik kršćanske vjere a onda je pao s magarca pred  Damaskom i  sve ostalo je povijest.

Zato se u ovom tekstu, umjesto tog suvišnog pitanja kanim pozabaviti  nečim drugim, puno ozbiljnijim, a to je pitanje zašto je Dario Kordić uopće osuđen.
Odvjetnik Luka Mišetić je u pravu kad kaže da je Kordić osuđen zbog sudjelovanja na jednom sastanku. Radi se o sastanku  održanom u hotelu Vitez uoči preventivnog napada HVO-a na Ahmiće, Gaćice, Donju Večerisku i vitešku mahalu.

Međutim, Luka Mišetić možda kao pravnik  ima neke kočnice pa nije rekao do kraja što je zaista na stvari. Ja  nikakvih kočnica nemam i zato ću to ovdje učiniti.

Naime, ne  postoji niti jedan jedini matrijalni  dokaz da je Dario Kordić uopće bio na tom sastanku.

Cijela konstrukcija oko Kordićeve nazočnosti na tom sastanku zasniva se na izmjenjenom iskazu tajnog svjedoka AT, a za  kojeg je odavno poznato da je riječ o Vladi Šantiću, zapovjedniku satnije u 4. Bojnoj vojne policije HVO-a (u daljnem tekstu: Đokeri). Zapovjednik bojne odnosno Đokera bio je  Paško Ljubičić i on je direktno nadređen Šantiću. Ljubičiću je pak direktno bio nadređen  Blaškić kao zapovjednik operativne zone, a Blaškiću je direktno nadređen bio zapovjednik glavnog stožera HVO-a kojem  je pak direktno nadređen bio Vrhovni zapovjednik HVO-a Mate Boban.

Dakle, Kordića u zapovjednom lancu nema i zato je  izmišljena famozna „dvostruka linija zapovjedanja“ a to je  pak  teza koja  ne bi mogla proći  ni na jednom vojnom sudu u čitavom svijetu.

Svjedočenje Vlade Šantića odnosno tajnog svjedoka AT nije javno. Ali izvadci iz tog svjedočenja navedeni  su u presudi u paragrafima 626. do 634.

Isčitavajući te paragrafe odmah se može opaziti čitav niz nelogičnosti, dvostrukih mjerila, pretpostavki, natezanja, svega osim činjenica.

Pogled na paragraf 627. otkriva nam čitav niz problema zbog kakvih  bi ova presuda na svakom normalnom sudu pala kao zrela kruška.
Prvo, iz tog  paragrafa vidljivo je da je odvjetnik Tihofila Blaškića Ante Nobilo vršio pritisak na ovg svjedoka da promjeni iskaz. Naime, ovaj svjedok u svom prvotnom iskazu naveo je da mu je „Paško Ljubičić prenio Blaškićevu usmenu zapovjed da se pobiju svi vojno sposobni muškarci“. Sudsko  vijeće na čelu s  britanskim sucem Richardom Mayem  zaključilo je da je svjedok odbio Nobilove pritiske, ali je svejedno korigirao svoj iskaz u korist Blaškiću a na  štetu Kordiću,  pa je toj već izrečenoj rečenici  samo dodao da je „na sastanku  na  kojem je Blaškić izdao takvu  zapovjedn Ljubičiću bio i Kordić“.

Dakle, tajni svjedok AT odnosno Vlado Šantić ničim  nije teretio Kordića, samo je dodao da je i Kordić bio  na  sastanku.

Drugo, svjedoka je obrana optužila da mjenja  iskaz jer želi smanjenje kazne. Svjedok  je odgovorio da to nije zbog toga nego zato  jer „želi umiriti savjest“. Pa ipak, činjenica je da je Šantić u prvom stupnju osuđen na 24 godine  a da mu je  u drugom stupnju nakon ovog svjedočenja kazna smanjena na  18 godina.

Odnosno,  to je samo u paragrafu  627. drugi put da  on nešto ne želi ali na kraju tako ispadne;  ne želi se povinuti Nobilovim pritiscima a  mjenja  iskaz u korist Nobilovog svjedoka; ne želi promjeniti iskaz zbog smanjena kazne ali mu  se kazna, gle čuda ipak smanjuje nakon  promjene iskaza.

Treće, u samom dnu  paragrafa 627. svjedok kaže da je promjenio iskaz zato jer se u  Hrvatskoj promjenila vlast. Radi se o promjeni  vlasti  2000. godine.   Ovo  valjda nije  potrebno komentirati, jer svjedok kojem svjedočenje ovisi o  tome tko je na  vlasti  nikad ni na  jednom sudu   ne bi bio tretiran kao  vjerodstojan svjedok.

Četvrto, riječ je o svjedočenju iz druge ruke, jer Šantić nije bio na  sastanku u hotelu Vitez, niti je  čuo Blaškića niti je vidio Kordića. Paško Ljubičić je kao zapovjednik bojne bio na tom sastanku i  on  nikad nije potvrdio  da je Kordić bio  na  tom sastanku, iako je  potvrdio da je Blaškić zaista  izdao nezakonitu zapovjed.

Peto, u paragrafima 628 – 630. sudac May pokušava sam sebe i svoje vijeće uvjeriti da je ovakva promjena  iskaza vjerodostojna, a  pritom se ne  služi  nikakvim činjenicama i dokazima već običnim pretpostavkama a  u našem narodu pretpostavka je definirana kao „majka svih zaj***“.

Tako May pretpostavlja da se

–  takav plan ne  bi mogao sporvesti bez  političkog odobrenja (ne nudi nikakav dokaz)
– da se  tako  važan sastanak političara u Lašvanskoj dolini ne bi mogao održati bez Kordića (ne nudi nikakav dokaz da je riječ o sastanku političara a ne o vojnom brifingu uoči napada, kao što ne daje ni  jedan  dokaz da  je Kordić bio nazočan, sve zasniva na  pretpostavkama)
–  Prije toga, u paragrafu 630. kaže se kako su se „događaji u  Ahmićima odigrali točno onako kako je svjedok opisao“ Međutim, to kako je svjedok  opisao događaje sažeto je u paragrafu  626 gdje  svjedok  kaže kako su se „muslimani  zabarikadirali u džamiju i kako vatra iz džamije nije prestajala sve dok nije pogođena  nekim  težim oružjem“ te kako su pritom poginula 4 pripadnika HVO-a.

Pa ako je točno to što svjedok tvrdi, a vijeće suca Maya kaže da je svjedok precizno opisao razvoj događaja, nije  li onda džamija legalan vojni cilj i čemu onda tolika prašina oko uništenja  l egalnog  vojnog cilja?  Ako su  poginula 4 pripadnika  HVO-a, o kakvom „nebranjem selu“ priča „i ulica i kafana“? Ako  svjedok kaže da su poginula 72 Muslimana, a dokumenti pokazuju da je u Ahmićima bilo 85 muslimanskih vojnika (podsjetnik Enesa Varupe) kako to onda „i ulica i kafana“ pričaju   o  „116 ubijenih civila“ kad takva brojka 116 jednostavno ne postoji  ni u  presudi Blaškiću  ni  u presudi  Kordiću  i Čerkezu?

Sublimirajmo: Kordić je osuđen jer tajni svjedok iz druge ruke kojeg demantira svjedok iz prve ruke promjenio iskaz pod Nobilovim pritiskom i radi promjene vlasti u Hrvatskoj, kaže da je Kordić bio nazočan  na sastanku, ali  ne i da je  počinio neko kazneno  djelo, jer čak i  ako uzmemo da je Kordić zaista bio na tom sastanku, nazočnost na sastanku nije kazneno djelo opisano bilo kojim članom  Statuta suda ili međunarodnog prava.  I zato u  nedostatku dokaza sudac  May i njegovo vijeće pretpostavljaju  da to sve skupa bez Kordića ne bi išlo, bez  jednog jedinog dokaza.

Osim toga, haški sud je prvo 2000. Godine utvrdio  da je kriv Blaškić. Pa je onda  2001.  utvrdio da je kriv Kordić. Pa je onda 2002. utvrdio  da  nije kriv Blaškić.  A nakon  toga je predmet Paška  Ljubičića prepustio BiH pravosuđu. A onda  je  29. travnja 2008. godine sud BiH objavio presudu kojom se Ljubičić nagodio  s  tužiteljstvom, dobio  10  godina  zatvora a u obrazloženju presude stoji da je Ljubičić kriv jer je proslijedio nezakonitu Blaškićevu  zapovjed da se „pobiju svi vojno  sposobni muškarci“. Dakle, 2008. ponovo nije kriv Kordić nego Blaškić.

Ono što  je  u presudi Ljubičiću najbitnije, to je da  je  dokazano temeljem dokumenata, da je Blaškić bio taj koji  je izdao zapovjed da se trojica robijaša iz zatvora u Kaoniku (Bralo, Jukić, Antolović) puste i pridruže napadu na Ahmiće.

Naime, malo je poznato da ne  postoji niti  jedan jedini  materijalni  dokaz da je u Ahmićima uopće počinjen  ratni zločin. Odnosno, jedini materijalni  dokaz koji se navodi u  presudi je  dokaz po brojem Z146.1  odnosno  izvješće HIS-a  o Ahmićima. HIS je  Hrvatska izvještajna služba kojoj  je na čelu bi Miroslav  Tuđman  a  istragu  je  vodio Markica Rebić, i ta istraga je pokazala da su upravo Bralo, Antolović i Jukić bili ti  koji  su  činili zločine i bacili ljagu  na ostale sudionike potpuno legalne, legitimne i preventivne vojne operacije u sklopu obrane viteško-busovačke enklave.
Pitanje je zašto je dokument Z146.1 nestao iz elektronske arhive haškog suda?

Kao što je pitanje  zašto je  svjedočenje  Paddya Ashdowna nestalo sa službenih  stranica haškog suda?

Naime, činjenica je da je pokojni sudac Richard May bio član  LIBDEM-a odnosno liberalno-demokratske stranke na čijem čelu je bio danas također pokojni  John Durnham Ashdown u  našim krajevima poznat kao  „salvetni  Paddy“. U paragrafu 137. presude Kordiću vijeće suca Maya naime kaže kako je „Tuđman priznao Ashdownu da želi podjeliti BiH s  Miloševićem  1991. godine“.  Notorna  je činjenica  da predsjednik Tuđman nikad nije vidio Ashdowna sve do 6. svibnja 1995. godine kad je igrom slučaja sjedio do njega na  proslavi  pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom.  I tad  je nastala famozna priča o salveti koja je u međuvremenu razvaljena  argumentima i to je jedan od razloga zašto se svjedočenje Paddya Ashdowna uklonilo s haškog  suda. Drugi razlog je  m ožda taj jer je  Ashdown rekao kako se „netko opako našalio pozivajući  Tuđmana koji je u ww2 bio na drugoj strani“ suigerirajući da se Tuđman u drugom svjetskom ratu borio  na strani  fašizma i  nacizma. A treći razlog je  upravo naveden, zato  da se može manipulirati činjenicama i da teza iz paragrafa 137. prema kojoj  se događaj iz 1995. bez ikakvih dokaza translatira u 1991.  A to je pak potrebno zbog toga jer dokaz iz svibnja  1995. ne može biti dokaz o namjeri u svezi s  muslimansko-hrvatskim sukobom koji je završio u ožujku  1994.

Ili, još jedan primjer. Stanko Posavac bio je čovjek iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Hrvat po  nacionalnosti. Kad je  1991. godine izvršena srpska agresija na  Hrvatsku, Stanko je otišao i najbliži veći  hrvatski grad a to je bio Split i  tamo  se dragovoljno javio u  4.  brigadu ZNG-a (kasnije  4. Gardijsku  brigadu HV-a legendarne  „Pauke“). Tu je branio  Hrvatsku. Nakon sarajevskog  primirja u  siječnju 1992. Stanko još malo ostaje u HV-u, a  onda kad je  krenuo prvi strateški val srpske agresije na BiH u travnju 1992. Stanko se vraća kući i brani BiH kao pripadnik HVO-a u  brigadi „Ante Starčević iz Uskoplja“. Prije toga morao  je zamrznuti  svoj status u HV-u a to se rješavalo prebacivanjem na sustav skrbi. 13. Siječnja 1993. godine snajperski hitac Armije  BiH ubija ga na kućnom pragu.  Nakon toga zapovjedništvo brigade „Ante Starčević iz Uskoplja šalje dopis  u  Split da se pokojnog Stanka  Posavca ,može skinuti  s liste skrbi 4. Gardijske brigade.

I onda ovaj i ovakav sud  to tumači na način  da je u siječnju 1993. 4. Gardijska brigada HV-a sudjelovala  u  napadu na  Gornji Vakuf  i da je to dokaz za postojanje međunarodnog sukoba (Kordić-Čerkez paragraf 99.)

I takvim imbecilnim zakučastim, nelogičnim tezama obiluje čitava presuda. A protiv Kordića dokaza  ni za lijek.  Sve se  temelji na pretpostavkama. A presudasuda BiH Pašku Ljubičiću iz 2008.  godine pokazuje da Kordić s tim incidentom u Ahmićima nije imao ništa, da je krivnja na Blaškiću ali i ono  najbitnije, da je Račanova  vlada skrivala dokaze koji su optužujući za Blaškića a  oslobađajući   za Kordića.

I  tu vam je razlog ovakve njihove zapjenjenosti. Oni se boje da narod sazna pravu  istinu  a  ona  je jednostavna; Dario Kordić je nevin čovjek koji je otukao robiju koja  je  trebala zapasti Blaškića.

Da je  Račanova vlada u Haag poslala dokument kojim Blaškić  zapovjeda oslobađanje trojice ljudi iz zatvora  koji će kasnije počiniti zločine teško da bi Blaškić bio oslobođen odgovornosti za  Ahmiće, a još teže da bi  ista odgovornost spala na Kordića. Ali, umjesto da Račanova vlada djeluje u ime istine i pravde, ona  je, nošena  histeričnim  valom detuđmanizacije preko Orsata Miljenića, Šime Lučina i  Ranka Ostojića pakirala krivnju Kordiću a  prema unutra se prikazivala  domoljubnom jer eto, pomogli su da se skine krivnja s  Blaškića.

Što znači pravomoćna presuda i poštivanje suda?

Komunisti, ljevičari, SDP-ovci, neradnici iz „radničke fronte“, sorosevske „nevladine  udruge“ i slična klatež papagajski ponavlja kako  se mora poštivati sud i presuda.
U  redu.

Samo, koji sud  i  koju  presudu?  Zašto ne  bi poštivali presudu  suda BiH  Pašku Ljubičiću koja  je kronološki gledano najmlađa, i u kojem postupku je dostupnost dokumentaciji bila  bolja  nego u haškim procesima Blaškiću  i Kordiću?  Zašto bi  mi morali poštivati odluke haškog suda kad je danas bjelodana činjenica da su dokumenti skrivani  i da su neki od tih skrivanih dokumenata  u  procesu  Ljubičiću bacili potpuno novo svjetlo na cijelu  priču, svjetlo koje poput  najjačeg reflektora osvjetljava Kordićevu nevinost?

Uostalom, svi ti silni ljevičari  su obični  licemjeri  jer oni prvi  ne priznaju sudske presude koje im ne odgovaraju. Naime, notorna je  i  neoboriva činjenica da je  njihova najdraža ikona, kumrovački bravar Jopsip   Broz 1928. godine na zagrebačkom sudu osuđen  na 5 godina  zatvora zbog terorizma i to  bombaškog terorizma. Pa ako se presude suda moraju poštovati, zašto  oni ne poštuju tu presudu i ne zatraže da se ime ovog pravomoćno osuđenog terorista Josipa Broza ukloni  sa  svih javnih površina u  Republici Hrvatskoj  i da se ukloni onaj spomenik iz Kumrovca?

Činjenica je da je nakon  terorističkog napada  na SAD 11. rujna 2001. (u kojem su  sudjelovali i neki koji su  napadali  Vitez, a  moguće i neki koji su branili Ahmiće)  godine utemeljena međunarodna anti-teroristička koalicija na  čelu s  SAD-om čiji član je i Republika Hrvatska.
Kako Republika Hrvatska uopće može biti vjerodostojan  član međunarodne anti-terorističke koalicije kad po Hrvatskoj imate spomenike, nazive ulica, trgova, bulevara i avenija  po pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu, a  koji se, to je vrlo zaniljivo, branio ne dokazima i činjenicama jer su dokazi o  njegovu  terorističkom djelovanju bili više nego jasni,   nego tezom kako on „ne priznaje taj  sud  nego samo sud svoje  komunističke partije“.
I to su ti ljevičari koji ovih  dana silno histeriziraju samo  zato jer je jedan čovjek svjedočio svoju vjeru. Priznaju sudove i presude kad im to odgovara, ne priznaju  ni sudove ni presude kad im to ne odgovara,  skrivaju dokaze pa optužuju političke konkurente da oni  to čine, i tako  bliže i  tako dalje, a sve je zapravo jasno i  da se sažeti u  jednu  rečenicu:

Dario Kordić je nevin čovjek a ljevičari u  Hrvatskoj (ne i  hrvatski ljevičari) su obična gomila licemjernih bukača bez bilo kakvog suvislog argumenta!

Predrag Nebihi/Kamenjar.com