Za laž o navodno nepostojećem iranskom terorističkom kampu koju su Izetegović i Alispahić podmetnuli Warrenu Christopferu, BiH je platila strašnu cijenu!
15. veljače 1996. godine, dakle samo dva mjeseca nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Parizu, podsjetio je građane Sarajeva na ratnu atmosferu straha, nesigurnosti, za koju su vjerovali da je napokon postala prošlost. Od ranih prijepodnevnih sati glavnim sarajevskim prometnicama kružili su vojni trasnsporteri iz kontegenta mirovnih snaga SFOR-a, obustavljen je promet za sva druga vozila, neke od državnih insitucija , osobito zgrada Predsjedništva BiH bile su “u potpunom okruženju” od strane elitnih pripadnika američkog kontigenta međunarodnih vojnih snaga. Na zgradama u okolini mogli su se uočiti raspoređeni snajperisti. Nebom iznad Sarajeva u niskom letu kružiili su helikopteri.
Nije bilo infomacija šta je razlog vanrednog režima u centru Sarajeva. Tek u popodnevnim satima je priopćeno da je u “iznenadnu posjetu Predsjedništva BiH stigao Warren Christopfer, državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država.” Razlog i svrha dolaska šefa američke diplomacije u Sarajevo nisu navedeni, samo je uopćeno rečeno da je Cristopfer stigao u manje-više rutinsku provjeru provođenja mirovnog sporazuma iz Daytona u čijim je pripremama, pregovorima i potpisivanju on osobno dao ogroman doprinos.
AVANTURA NA POGORELICI KOJA JE SKUPO KOŠTALA BIH
“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopfer, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države. Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog to dolaska da na licu mjesta od najdogovornijih političara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).
Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze“, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christopfera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problem. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, saomuvjereno kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”.
Warren Christopfer je napustio Sarajevo nakon višesatnog razgovora, da bi odmah nakon njegovog odlaska uslijedila robusna akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini.
“Kada sam navečer na televiziji gledao snimke desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, hapšenje iranskih instruktura i domaćih policajaca, bio sam frapiran”, kazao je pomenuti član Predsjedništva BiH ovom novinaru. “Nisam mogao vjerovati da su ministar policije Bakir Alispahić, kao ni Alija Izetbegović, bili u stanju tako bezočno, ne trepnuvši, slagati drugog najmoćnijeg čovjeka Sjedinjenih Američkih Država, koji je očito znao za postojanje tog kampa i koji je nakon razgovora sa nama naredio vojsci da krenu u akciju i demantuju Aliju i njegvog ministra polcije. Mislim da se nakon tog skandala nikada nije uspostavilo istnsko povjerenje administracije Billa Clintona u ovdašnje političare”, zaključio je ovaj sugovornik.
Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj objavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH. Tajno ime terorističkog kampa smještenog u lovačkom domu na Pogorelici bilo je “Sveti ratnik Irfan Ljubijankić“, što je u najmanju ruku neprimjereno instrumentaliziranje lika bivšeg ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, koji nije stradao u “svetom ratu” nego u zrakoplovnoj nesrereći u Bosanskoj Krajini, oko koje još uvijek postoje brojne nepoznanice.
Pripadnici SFOR-a u kampu su pronašli i zaplijenili veliku količinu oružja, municije, eksploziva, sofisticiranih eksplozivnih naprava, dokumenata, geografskih karata, koji su nedvosmisleno ukazivali na teroroistički prirodu i nasilnički karakter ovog kampa. Zaplijenjeni su dokazi da su polaznici kursa uz pomoć instruktora iz Irana razrađivali tehnike i mogućnosti napada na pojedine objekte u Sarajevu (poput komande SFOR-a, ambasade Rpublike Turske…) kao i da su tokom nastave obučavani kako opservirati i kojim tehnikama kompromitirati lidere opozicije u BiH (pominjana su imena Muhameda Filipovića, Nijaza Durakovića, Adila Zulfikarpašića, Fikreta Abdića...).
Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhapšene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tokom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama”. To su pritvorenici shvatili kao fingrianje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima pretvorio u drugarsko ćaskanje. Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za srekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica. Njegov nasljednik, Fadil Jaganjac, bio je aktivno uključen u pripreme objekta na Pogorelici, dolazio je vojnim helikopterom da nadgleda radove. Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Kassimu Souleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferoivić nema nikakve poveznice sa iranskim generalom. Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosnu i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni iranski general Souleimani.
KAKVA JE STVARNA VEZA DŽAFEROVIĆA SA IRANSKIM SLUŽBAMA?
Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostalile zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju“. Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosonog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice. Riječ je o prilično blesavoj i neodrživoj optužbi, jer se taj kamp mogao uočiti tokom rutinskih zračnih nadlijetanja , pa i pješadijskih ophodnji (SFOR je tada brojao preko 60 hiljada vojnika u BiH) bez posebno zahtjevnog operativnog i obavještajnog rada na terenu, ili “krtica” u lokalnoj policiji. Ta prijetnja pratila je zamjenika direktora AID-a Uglena do kraja života koji je prekinut atentatom na njega pola godine kasnije u sarajevskom naselju Aneks. Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom. No, ako se zna da je taj predmet pripao državnog tužitelju Oleku Čavki, ne treba imati iluziju da će istraga o atentatu na Ugljena, doživjeti sudbinu drugih nerasvijetljenih zločina koje je ovaj tužitelj preuzeo, poput atentata na familiju Sefera Halilovića, likvidaciju Ramiza Delalića Čele… Čavka ima drugih prioriteta, inače besmislenih i marginalnih, ali bitnijih za njegovu karijeru, koji se od njega očekuju poput kaznenog progona novinara, bivših ministara, istraga o diplomama osoba koje su “nanišanili” njegovi poslodavci.
Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane njenijelitnih jedinica komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policije i pravosuđa, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzele su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopoziionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima. Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog upunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u repubičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidenno prisutnog u zgradi MUP-a doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja“.
Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “atidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američki Država gdje se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim poltičkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i utjecaj na predsjednika Nermina Nikšića.
Preuzetu obavezu kažnjavanja odgovornih za formiraje terorističkog kampa vlasti Bosne i Hercegovine su sistematski i uspješno odgađale punih šest godina, sve do prvih mjeseci 2002.godine, kada je monopol Stranke dmeokratske akcije nad tajnim službama i policijom nakratko nakon pobjede na izborima prekinula široka koalicija predovđena Socijaldemokratskom partijom BiH. Ta je stranka na čelo AID-a imenovala Munira Alibabića, bivšeg, u ratu smijenjenog načelnika Centra službi bezbjednosti Sarajevo i dugogodišnjeg obavještajca visokih stručnih i moralnih referenci. Alibabić je, nakon objedinjavanja bošnjačke i hrvatske obavještajne komponente u Federaciji BiH i formiranja Fedralne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS) u februaru 2002.godine podnio obimnu krivičnu prijavu protiv svojih pethodnika, visokopozicioniranih dužnosnika bošnjačkog obavještajno-sigurnosnog aparata: Bakira Alispahića, Irfana Ljevakovića i Envera Mujezinovića. U prijavi ih se tereti da su (zajedno sa ubijenim Nedžadom Ugljenom) “nakon prethodno postignutog dogovora donijeli odluku da ostvare saradnju sa Obavještajnom službom Iranske Republike Iran (MOIS, IRCG) iako su znali da su iste po svom profilu ofanzivne i da su izvan teroritorije Irana izvodile terorističke akcije-likvidacije, atentate, kidnapovanja, zastrašivanje svojih ideoloških i političkih protivnika, te da su instruktori-savjetodavno, materijalno i na druge načine pomagale razne terorističke grupe i organizacije”.
ŠTA SE VJEŽBALO- OBRAČUN SA “ĆAFIRIMA”
Iz ove informacije javnost je saznala da je dolasku iranskih instruktora u Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1995.godine prethodila posjeta delegacije policijsko-obavještajnog vrha Bosne i Hercegovine Teheranu (u nepoznatom sastavu) koja je dogovorila obuku jedne grupe polcijaca iz MUP-a BiH u Iranu. Riječ je bilo u provjerenim policijskim kadrovima, pripadicima specijalnih jedinica koji su na obuci u Teheranu proveli skoro godinu dana (od februara do decembra 19985.godine). Iz pismenih radova, dnevnika, koje su tokom višemjesečne intenzivne, multidisciplinarne obuke pisali policajci-polaznici iz BiH vidljivo je da su obučavani za brojne oblike (anti)terorističkog djelovanja u najsloženijim i najzahtjevnijim prilikama. (Neke od vježbi bile su posvećene snajperskom djelovanju u naseljenim mjestima, ili “likvidacijama meta u pokretu”).
Prema tvrdnjama jednog izvora iz vrha bošnjačke vlasti operacijom odlaska polcijsko-bezbjedonosnih kadrova na obuku i Iran rukovodio je Hasan Čengić, dok su selekciju policajaca vršili čenici MUP-a i DB-a BiH. Navodno je tokom priprema nekoliko pripadnika Službe DB, među kojima je Nežad Ugljen, bilo rezervirano i upozoravali su da nije pametno tako snažno vezivati obavještajno-sigurnosni aparat za bilo koju stranu državu, pa ni za Iran i podsjetili bošnjačke čelnike na iskustvo koje su jugoslovenske vlasti imale u vrijeme slanja svojih najodanijih kadrova na praktičnu obuku i ideološku “doradu” u Sovjetski Savez. “Komunističkoj vlasti u Jugolaviji trebale su decenije da istrijebe rusko-kagebeovsku agenturu koja je bila raspoređena i instalirana širom državnog aparata bivše SFRJ”, bilo je upozore neiskusnijih obavještajaca na koje se bošnjački politički vrh nije obazirao. Istovremeno je u tajnosti provođena operacija slanja bošnjačke omladine “iz boljih kuća”, odnosno djece dokazanih pripadnika SDA i drugih osoba bliskih režimu na studiranje u Maleziju, gdje su trebali ovladati ekonomskim znanjima i vještinama neophodnim za upravljanje ekonomijom nakon okončanja rata, što se dobrim dijelom i desilo.
Prema kvalifikaciji koja je iznesena u krivičnoj prijavi Agencije za istrage i zaštitu protiv čelnika MUP-a i SDB-a, ciljevi ove aktivnosti (na Pogorelici) usklađene sa iranskim partnerima “bili su usmjereni protiv “DKP-a u BiH, međunarodnih vojnih snaga, UNPRFOR-a, IFOR-a, civilne misije UN-a u BiH, političke opozicije u BiH, kao i pripadnika druga dva naroda, Srba i Hrvata…” Sve je to rađeno, kako je navedeno u prijavi “sa ciljem da se nasilno promijene političke i ideološke prilike u zemlji i uspostavi sistem u kojem bi dominirali “podobni Bošnjaci”, a islam, i to iranska varijanta islama, bio državna ideologija, koja bi se surovo obračunala i sa svojom opozicijom, političkom i vjerskom, odnosno umjereno nacionalno i vjerski opredijeljenim Bošnjacima”.
Nekoliko mjeseci kasnije, tokom maja 2002., Federalno tužiteljstvo Bosne i Hercegovine na osnovu ove informacije/prijave podiglo je optužnicu protiv Bakira Alispahića, Envera Mujezinovića i Irfana Ljevakovića i naredilo njihvo pritvaranje….
Piše: Senad Avdić (SB)
