Za afričku obitelj stigle koze – dar župe Roško Polje
Mambo! Opet ću početi afričkim pozdravom! Vrijeme nevjerojatno brzo prolazi, još malo i trebat ću se pakirati natrag. Moram priznati da mi ovdje pisanje baš “ne ide”. Možda zato što se neki osjećaji jednostavno ne mogu prenijeti na papir…
Za Tomislavcity iz afričke Subukie piše Dražana Perković
Od prošloga pisanja prošlo je dosta vremena. Moji ukućani Flore i kuharica Ruth su zaključili da je ime Dražana za njih preteško izgovarati, jer je ponekad zvučalo ka Drašna, iliTrašna, a u najboljoj i najuspješnjijoj verziji bilo je Drađana pa su odlučili nadjenuti mi neko plemensko ime. Tako sam dobila ime Mumbi (Moombi), prva žena iz plemena Kikuju, tako su mi objasnili. Mogu mi reći što god, jer od jezika spomenutoga plemena znam dvije riječi. Kikuju je ime najmnogobrojnijega Bantu plemena. Inače, u Keniji postoje četrdesetdva plemena i svatko govori svoj jezik. Službeni jezici su engleski i kiswahili.
U međuvremenu su u našu malu zajednicu stigle Ana iz Varaždina i Hannah iz Njemačke, svi lijepo funkcioniramo, kao prava obitelj. Posjetila su nas dvadeset četiri svećenika, među kojima i naš (bivši provincijal), fra Ivan Sesar. Bilo je lijepo u dalekoj Africi sresti poznato lice. Također je na kratko svratila ekipa iz Misijskoga centra iz Bonna.
Fra Miro nas je jedan dan odvezao do srednje škole sv. Franje. Moram priznati da su promjene koje sam vidjela bile nevjerojatne. Školsko dvorište više je nalikovalo dvorištu neke palače! Predivno zelenilo okruživalo je prostorije koje su koristili nastavnici, učenici i časne sestre. U dvorištu su se vijorile zastave: Kenije, Hrvatske, Italije i Njemačke. Fra Miro je objasnio kako treba staviti još zastava (među njima i zastavu BiH), ali da mu je zaista teško nabaviti držače. Objasnio je da ga čeka još puno posla oko škole i sirotišta, a uskoro bi se trebala početi i gradnja kuće obitelji Mame Franco.
Moram priznati da sam se posebno vezala za Louis (mamu Franco) i njezinu obitelj, a u Malom domu za Jane, djevojčicu koja je rođena s kraćom nogicom. Inače, mama Franco ima šest sinova i žive u jako teškim uvjetima. Zbog toga je i pokrenuta akcija gradnje kuće ovoj obitelji. Prije nego što sam krenula u Afriku s fra Đokom sam dogovorila kupnju koza ovoj obitelji. Fra Đoka je želio da koze budu dar njega i župe Roško Polje, u kojoj je on trenutno na službi. Kad sam joj rekla da ćemo im kupiti koze, Louis se rasplakala, a dan kad smo išli kupiti koze ne mogu opisati. Mourice (muž mame Franco) i najstariji sin Franco pošli su za nama kako bi odveli koze. Mourice je toliko puta zahvalio i ponovio kako mu je sve kao san da mi je bilo neugodno. Zato i ovako u ime cijele obitelji zahvaljujem fra Đoki i župi Roško Polje. Hvala vam jer ste pomogli da Louis, Mourice i njihovih šest sinova imaju hranu, jer ovdje imati kozu znači ne biti gladan. Fra Đoka se rasplakao kad smo ga nazvali i zahvalili mu se.
Toga dana, pješaćeći prema sirotištu nakon obavljenih pregovora i kupnje koze, Louis me zamolila da se pomolim da Bog dadne kišu. Velika je suša i u nekim dijelovima ljudi već umiru od gladi. Kiša u Africi znači da će biti hrane i za ljude i životinje. Jednom mjesečno časne sestre idu u sela i vrše preglede žena i djece. Ana i ja odlučile smo se pridružiti č.sestri Evelin i Mildred, koje inače i rade u Centru za pomoć.
Dogovor je bio da nas dvije dođemo u Centar za pomoć do pola deset. Kao prave Europljanke pojavile smo se na vrijeme i načekale, jer smo prema Susvi, selu koje smo trebali posjetiti, krenule oko podne. U Susvi nas je čekala nekolicina žena s dječicom obučenom u debele hlačice i majice s obaveznom pletenom kapicom (kao iz Teletabisa). Mourice, koji radi kao vozač u centru, objasnio nam je da afričke djevojčice postaju majke već u četrnaestoj ili petnaestoj godini u što smo se uskoro i same uvjerile jer su na pregled pristizale trudne djevojčice. Kako bi sebi nešto priuštile spremne su na sve – kazao nam je vozač. Mnoge majke djece iz sirotišta također su samohrane majke ili su, nažalost, i prostitutke.
U sirotište nam je stigao Sadrok, četverogodišnji dječak. Roditelji su čekali da prohoda, a kako nije, doveli su ga u Mali dom jer mu je cijela jedna strana oduzeta. Inače je veseo i nasmijan dječačić. On je šesto od sedmoro djece, a obitelj je jako siromašna. Koliko je veliko siromaštvo, po ne znam koji put, uvjerili smo se i kad nas je časna sestra Viki odvela u posjet selu u kojem je odrasla. Nikada neću zaboraviti tužni pogled djevojčice od šest – sedam godina koja nas je dočekala kuhajući ugali za obitelj jer je majka obitelji otišla rano ujutro po vodu.
Mala kolibica u kojoj su živjeli otac, majka, ova djevojčica i njezina dva brata bila je slamnata i u raspadajućem stanju. Ta prostorija služila im je i kao spavaonica i kao kuhinja.
Odjeća na djeci, kod nas ne bi mogla poslužiti ni kao stara krpa, ali njima je bila dobra jer jednostavno nisu imali bolju.
Posjetili smo i obitelj psihički bolesne djevojčice i sestra Viki nam je pokazala ognjište sa složenim sitnim drvcima. Objasnila je da obitelj nije naložila vatru jer taj dan jednostavno nemaju što skuhati. Unatoč tomu što su gladni i što neki jedu dnevno jednom ili nijednom ne skidaju osmijeh s lica. Iako nemaju puno i ono malo što imaju rado će podijeliti. Bez obzira što je sve puno prašine, kad šetate Subukiom uvijek ćete kroz te oblake prašine ugledati ruke koje vas pozdravljaju veselo mašući.
Na kraju ovoga zapisa, upućujem veliki pozdrav svim čitateljima tomislavcytija, uz posebni pozdrav mojoj obitelji, fra Đoki i naravno Kapljicama, jer gdje god bila ja sam dio udruge “Kap ljubavi ” iz Tomislavgrada, koju je osnovao i vodi fra Jozo Rados – Đoka
Dražana Perković/Tomislavcity
Fotogalerija: Dražana Perković
