Vječna ljubav: ´Volimo se 77 godina, još od Uskrsa 1942.´

Milan je rođen 1923. godine u Borutu, mjestašcu između Pazina i Lupoglava, kao jedno od desetero djece majke domaćice i oca postolara koji je godinama radio u Americi i nakon povratka izgradio lijepu kuću u selu. Celestina je, pak, bila iz bogate zemljoradničke obitelji sa sedmero djece čija se kampanja, kako Istrijani zovu zemlju, imanje, protezala na pedeset hektara, piše 24sata.hr.

Zajedno su kao djeca išli u školu, ali ljubavne strelice poletjele su kasnije, kada je on imao devetnaest, a ona šesnaest. Milan je prvi skupio hrabrost i prišao Celestini pozvavši je na ljubavni sastanak. Pristala je, sretna i zaljubljena, i te je večeri on došao do njezine kuće gdje su sate proveli u razgovoru. Uz smijeh kažu da je tu istu večer pao i prvi poljubac.

“Sviđao mi se, ali čekala sam da prvi priđe“, prisjeća se Celestina dok Milan kaže da ju je, prije nego li se odlučio na prvi konkretniji korak, potajno danima gledao izdaleka.

Dani su mladom paru letjeli nakon tog prvog poljupca, on je radio u ciglani, a ona vrijedno na obiteljskom imanju. Posla je u njezinoj obitelji, na tako velikom domaćinstvu, bilo mnogo. I Milan je vrijedno davao svoj doprinos u ciglani gdje se zaposlio još kao četranestogodišnji dječak, spretan s čekićem.

Otac mu je, naime, prenio znanja postolarskog zanata, pa su u ciglani zaključili da bi dječak bio idealan za izradu drvenih podloga na koje se kasnije slagao pečeni crijep. Milan kaže da je, naučen na marljivi rad, napravio na tisuće takvih podloga.

I dok su im dani prolazili u radu, bilo je tu i sveprisutno čekanje na večeri kada su napokon mogli biti zajedno zajedno, dok bi nedjelje bile rezervirane za odlazak na feštu i ples u centru sela, ispod stare murve. Škicali su lijepu, mladu Celestinu i drugi momci, no nije za njih bilo sreće. Nitko je nije zanimao osim njezinog Milana.

Običaj je bio tada, kažu Stranići, da se cura iz bogate poljoprivredne obitelji uda za mladića čija obitelj isto tako ima domaćinstvo i njive. Iako iz dobrostojećeg okruženja, Milan baš nije odgovarao tom profilu. No njezina se obitelj nije suviše protivila, pa su se mladi neometano voljeli.

A onda je rat pokucao na vrata, i u crnilu koje ih je okružilo, na Uskršnji ponedjeljak 1942., zaručili su se i obećali jedno drugome. Mjesec dana kasnije Milan je regrutiran u talijansku vojsku.

“Razmišljao sam, ako joj za zaruke kupim prsten, svi će ga vidjeti i pitati je koga ona to ima. Pa sam joj kupio ručni sat kao zalog ljubavi. Otišao sam nakon toga u vojsku u okolicu Torina“, govori Milan dok Celestina dodaje da je sat brižno čuvala ispod kreveta kako ga nitko ne bi pronašao, dok je sa svojim Milanom razmjenjivala pisma.

Tu ručnu uru, simbol njihove ljubavi, čuvaju i danas, baš kao i fotografije koje su si međusobno slali dok je Milan bio u vojsci. Na jednoj fotografiji ona sjedi na livadi, a na poleđini poruka na talijanskom – “uspomena koja će te uvijek podsjećati na mene”. Na drugoj fotografiji on, mladić u uniformi, a iza piše “vojnik Milan Stranić”.

Mladi vojnik Milan bio je poprilično inteligentan i snalažljiv, pa je u vojsci brzo dobio čin kojim je postao instruktor mladim regrutima. U jednom je trenutku stigla odluka da tri čete moraju na grčki front, među kojima je bila i njegova. Tko zna što bi bilo, i bi li Milan uopće preživio strašni rat na grčkom frontu, da njegovi nadređeni nisu u posljednji tren odlučili da ne mora ići.

Ni danas nije siguran zašto je tako bilo, ali vjeruje kako su nadređeni mislili da je on u rodbinskim vezama s tada bogatim i moćnim talijanskim industrijalcima Stranichima. Kako bilo, rat su Celestina i Milan preživjeli. On se vratio, i u siječnju 1949. godine vjenčali su se.

Do danas su slavili i zlatni, i dijamantski pir, a prije četiri mjeseca i dan milosti vjenčanja, kako se naziva sedamdeseta obljetnica bračnog života. Živjeli su mirno, kažu, bez svađa, odgajajući sina i kćerku.

Celestina je bila domaćica, dok je Milan, vrativši se na posao u ciglanu koja je tada prehranjivala obitelji iz cijelog kraja, dodatno bio iznimno angažiran u svim sferama lokalne zajednice, od sporta do politike. Od 1953. do 1958. imao je i funkciju zastupnika u Saboru Narodne Republike Hrvatske.

“Bio sam, među ostalim, i predsjednik sindikata u ciglani, a kasnije i sekretar. Radio sam i kao sudac porotnik te miritelj. Uloga mi je bila da posredujem u sukobima i sporovima u našem kraju. Znalo je svega biti, pa odem, recimo, u susjedno selo gdje je otac u svađi sina napao kosirom. I onda satima ih miriš, posreduješ, objašnjavaš. To traje satima. Znala je Celestina povremeno prigovoriti da me nema kod kuće ili zato što sam došao usred noći, ali nije se ljutila. Živjeli smo u slozi i miru“, priča Milan.

Najljepše godine zajedničkog života su im, kažu oboje, bile nakon rata, osobito kasnije, šezdesete i sedamdesete. Ljudi su bili sretni što imaju mir, vrijedno se radilo, prosperitet je bio na sve strane.

Danas Celestina i Milan sami žive u kući koju je još davno izgradio njegov otac, i u kojoj su zajedno od vjenčanja. Svaki dan im dođe susjeda koja pospremi i skuha ručak. Braća i sestre su im kroz godine pomrli, kćerka im živi u Pazinu i ponosni su na troje unučadi, šest praunuka i jednog prapraunuka. Velika tuga ih je slomila prije tri godine kada je od karcinoma jetre u 67-oj godini umro njihov sin.

No idu dalje pomalo, dan po dan, s uspomenom na neprežaljenog sina. Srećom, posve su zdravi, nikakvih bolesti nemaju i ne uzimaju baš nikakve tablete. Milana jedino malo muči išijas koji sporo prolazi, ali unatoč tomu stalno nešto pomalo radi. Njihova lijepa okućnica puna je biljaka i cvijeća, no tužni su što je zbog godina ne mogu više održavati kao prije.

“Svaki dan sam u šetnji oko kuće i uvijek moram nešto prčkati. To me spašava“, kaže Milan.

Celestina na to pomalo tužno klima glavom.

“Radili bismo i puno više, ali ne ide. Glava hoće, no tijelo ne sluša“, kaže Celestina.

Pitali su novinari dvije tople, vremešne duše, postoji li nekakav recept za dugovječan i skladan brak. Ništa posebno, ističu uz osmijeh. Mnogo ljubavi, razumijevanje i miran život. To im je bila nit vodilja uvijek, pa i danas, kada se oboje približavaju stotoj.