Tko su heroji koji su 1991. podizali hrvatske zastave na Vodotornju u Vukovaru?
Branitelji s Mitnice, Hrvoje Džalto i Ivica Ivanika, svake su večeri iznova na vodotoranj podizali hrvatsku zastavu.
Mladi Ivica Ivanika, 23-godišnji branitelj s Mitnice, koji je za vrijeme opsade grada pod kišom granata uvijek iznova neumorno dizao hrvatsku zastavu na vodotoranj, poginuo je pred sam slom Vukovara.
Gabrijela Varga, čiji je pokojni otac Hrvoje Džalto svakoga dana i noći stavljao zastavu na vrh vukovarskog vodotornja, imala je 19 godina kada je počeo rat. Umjesto da ide na fakultet, ostala je u Vukovaru. I njena djeca su rođena u Vukovaru. Njezin je otac bio trn u oku agresoru, svake je noći stavljao hrvatsku zastavu na vodotoranj i tako ne samo ometao, trošio neprijateljsku municiju, već i dizao moral Vukovarcima, piše dansjecanja.hrt.hr
“Tata je imao toliku volju, ta zastava je svima dizala moral u gradu. Njima je smetala, ne znam zašto, gađali su je, stradale su i kuće. Ali više su gađali zastavu nego te kuće”, kaže Gabrijela, čiji je otac preminuo prošle godine. “Tukli” bi po zastavi dok je ne bi skinuli, a onda bi njen otac Hrvoje, zajedno s Ivicom Ivanikom, iznova stavljao drugi dan. “Ja stvarno više ne znam odakle su na kraju rata vadili te zastave”, kaže Gabrijela.
“Išli smo isključivo noću. Nismo smjeli ni džepnu svjetiljku upaliti da nas ne vide jer bi odmah zapucali. Kretali bi oko 23 sata ili ponoći. I tako svaku večer u vrijeme najžešćih borbi”, govorio je Džalto.
“Događalo se da zakasne te ih uhvati zora pa ih napadači ‘snime’. “Počnu onda pucati pa moramo ležati gore dok se ne smire. Stisnuli bismo se uz jedan betonski zid od pola metra, frcalo je sve uokolo, ali znali smo da nam ne mogu ništa. Vodotoranj se, dodaje, ljulja kad zapuše jači vjetar, sjeća se toga još iz vremena kada je u restoranu sjedio i ispijao kave. No kada bi zapucali, činilo mu se kao da će se svakoga trenutka srušiti. Topovi JNA po vodotornju bi otvorili paljbu čim svane, oko 6 sati i ne bi se utišali sve dok ne sruše zastavu. Znalo je to trajati do 14 ili 15 sati”, riječi su heroja sa Vodotornja.
Marija Džalto udana je za brata Hrvoja Džalte, i ona je za vrijeme opsade Vukovara bila na Mitnici. Hrvoje i Ivica postavljali su zastavu u noći i ujutro čim bi svanulo. Četnici bi je, čim bi je ugledali, počeli gađati dok je ne sruše. Nekada bi je, kaže Marija, srušili u tri do pet minuta, a nekada bi im trebali sati: “Međutim, mi smo tada znali da po nama neće padati granate dok vidimo zastavu da još stoji, pa bismo iskoritsili to vrijeme da pokupimo drva, prozore i vrata koje su granate razbacale, da možemo naložiti vatru i skuhati si nešto za pojesti, ugrijati vodu za naše branitelje kada dođu s terena. Čuli su i kako granate padaju u Dunav, pljusak vode.”
Mariju Džalto vojska je 18. studenog zarobila, no ipak je puštena kroz razmjenu. Hrvoje Džalto i njegov sin Krešimir, tada 19-godišnjak, završili su u logoru u Stajićevu. Hrvoje je u logoru bio šest mjeseci, a njegov sin devet.
Hrvojev sin Krešimir bio je veslač, državni reprezentativac, i na srpskoj su ga televiziji prikazali u hangaru. “Svi su sjedili dolje na podu s rukama na leđima, a on je stajao. Kako je bio inače vrlo visok, a u logoru je omršavio, predstavljali su ga uz riječi ‘eto, državni reprezentativac, a ustaša!’”, prisjeća se Marija. Obojica, i otac i sin, logor su napustili živi.
