Tko je znanstvenica koja je sve riskirala da bismo danas imali cjepivo
Mogli ste već na više mjesta pročitati kako je Pfizer/BioNTechovo kao i Modernino cjepivo prvo te vrste. Odnosno prvo koje se koristi na ljudima a temeljeno je na tehnologiji glasničke RNK, mRNK. Ali, ste isto tako mogli primijetiti kako se ne radi o novoj tehnologiji, već o inovativnoj koja se razvija već četvrt stoljeća.
Iako je često gurana u stranu, tehnologija mRNK opstala je i donijela svijetu toliko potreban proboj u ovoj pandemiji. I to zahvaljujući jednoj znanstvenici. Katalin Karikó, biokemičarka nekada na Sveučilištu Pennsylvania odlučila je riskirati cijelu svoju karijeru da bi razvila djelotvorne lijekove i cjepiva temeljene na jednoj od osnova života, glasničkoj RNK. Pokušavala je dobiti grantove, osnovati tvrtku u koju bi se moglo investirati.
Međutim, nitko nije bio zainteresiran za tehnologiju koja je i danas inovativna. – Obećavali su novac, a onda se više ne bi javljali na telefon, rekla je za Wired znanstvenica. Ovaj utjecajni znanstveno-tehnološki časopis nije prvi i jedini koji piše o Katalin Karikó, sada malo-pomalo njezino ime iz naftalina izvlače svi, kao što je Ugur Sahin izvukao njezinu tehnologiju. No, malo je poznato kako je u jednom trenutku sve bilo izgubljeno.
Zbog istraživanja mogućnosti koje nudi tehnologija glasničke RNK znanstvenica porijeklom iz Szolnoka u Mađarskoj nije se bavila nečim drugim. Odnosno ne u dovoljnoj mjeri kako bi osigurala sredstva za istraživanja kojima je njezino sveučilište željelo da se ona bavi. I tako je bila suočena s izborom – ili otići ili prihvatiti degradaciju. Težak je to bio udarac za znanstvenicu za koju se smatralo da će bez većih problema doći do statusa redovne profesorice na Sveučilištu Pennsylvania. Samo postojanje glasničke RNK potvrđeno je 1961. godine. mRNK bila je odgovor na dugo postavljeno pitanje – na koji točno način DNK sudjeluje u stvaranju proteina, nužnih za funkcioniranje i razvoj svih oblika života. Glasnička RNK ima ulogu prenošenja instrukcija iz DNK u staničnoj jezgri na ribosome koji stvaraju proteine. Bez mRNK DNK nema nikakvu ulogu. I zato su neki znanstvenici mRNK prozvali i softverom života. Nešto kasnije, 70-tih godina, znanstvena je zajednica uvidjela da bi se taj ‘komunikacijski sustav’ u našem tijelu mogao iskoristiti kao način da se ono pretvori u samostalnu tvornicu lijekova. Kako mRNK prenosi informaciju potrebnu za izgradnju proteina, isto tako može prenijeti i neku drugu informaciju, kako stvoriti antitijela, primjerice.
Neke su grupe znanstvenika išle toliko daleko da su pokušavale takvu instrukciju usmjeriti prema prepoznavanju i uništenju stanica raka. Katalin Karikó upoznala se s tom idejom još kao studentica na Sveučilištu Szeged u Mađarskoj, 1976. godine. Odlučila je na tome i doktorirati, iako su genske terapije tada bile ‘u modi’. – Uvijek sam smatrala kako većina pacijenata zapravo ne treba nikakve nove gene, nego trebaju nešto privremeno, poput lijeka, kako bi izliječili svoje bolesti. Tako mi je glasnička RNK uvijek bila zanimljivija, sjeća se Karikó. Ono što je nedostajalo bila je tehnologija koja bi tu ideju pretočila u stvarnost. Nju je 1984. godine predstavio američki biokemičar Kary Mullis, a riječ je zapravo o tri slova koja su nam već dobro poznata – PCR. Postupak u kojem se uvećava mala količina DNK iskorištena je pet godina kasnije i na glasničkoj RNK, moglo je se stvoriti praktično iz ničega, os molekula DNK korištenjem enzima RNK polimeraza.
– Bilo je to vrlo ohrabrujuće iskustvo, odjednom smo imali osjećaj da možemo napraviti bilo što, kaže znanstvenica. Amerika je bilo mjesto gdje je trebalo ići, pa je tako i učinila nakon što je od prodaje obiteljskog automobila uprihođeno tadašnjih 2.000 njemačkih maraka koje su u SAD prenijeli ušivene u plišanog medvjedića njezine dvogodišnje kćeri. Pazite, riječ je o 1985. godini, Berlinski zid još stoji, Mađarska je daleko od ove koju poznajemo danas.
Razumijevanje je bilo teško naći, znanstvenica je došla i u sukob sa šefovima na svojem prvom američkom sveučilištu, Temple. Nakon čega je skoro i deportirana. No, primili su je na Sveučilištu Pennsylvania gdje je konačno mogla nastaviti s proučavanjem mRNK. Ipak, sredinom 90-tih znanost nailazi na prepreku koja gotovo baca tu tehnologiju u zaborav. Životinje na kojima se isprobavao jedan lijek za krvožilni sustav temeljen na mRNK izazivao je takvu upalnu reakciju da su životinje smjesta ugibale. Izgledalo je beznadno. Nakon toga bilo je još manje razumijevanja od strane sveučilišnog vodstva, odustani ili prihvati degradaciju bio je izbor koji se poklopio s najgorom viješću. – Bilo je posebno strašno jer mi je istog tjedna dijagnosticiran rak. Čekale su me dvije operacije, a moj suprug koji se vratio u Mađarsku zbog zelene karte, zapeo je zbog problema s vizom, što je značilo da se neće vratiti šest mjeseci. Bilo mi je teško, a željeli su me još i degradirati ili me se riješiti, sjeća se mađarska znanstvenica. Odlučila je ostati ali ne i odustati od istraživanja glasničke RNK. Da bi se 1997. godine dogodio slučajan susret koji će promijeniti tok njezine karijere kao i znanosti.
Na Sveučilište Pennsylvania dolazi uvaženi imunolog Drew Weissman. I bio je doista slučajan, dvoje se znanstvenika upoznalo za svađe za red na fotokopirki koja je tada u doba kada nije bilo širokih baza podataka znanstvenih radova bila osnovni alat za formiranje osobne baze znanja. Razgovor je, međutim, bio plodonosan, Weissmannu se svidjelo znanstveničino razmišljanje, a imao je financija da ga i podrži. U trenutku kada je Katalinina plaća bila manja od tehničara koji su radili odmah do nje. Shvatili su da je način postizanja funkcionalnosti tehnologije zamijeniti one dijelove genetskog koda RNK koji izazivaju upalnu reakciju. U jednom radu identificiran je i glavni ‘krivac’, nukleozid Uridin. Bila je to ključna informacija. Znanstveni rad u kojem se opisuje kako s tako izmijenjenom glasničkom RNK tretirani laboratorijski miševi nisu umirali objavili su 2005. godine. – Shvatili smo u tom trenutku koliko je to važno, da se otvara put prema cjepivima i lijekovima.
I objavili smo taj rad, registrirali patent, osnovali tvrtku. Da bismo shvatili kako nema interesa. Nitko nas nigdje nije zvao da prenesemo to saznanje, ništa, govori znanstvenica. I bila je u krivu. Drugi su znanstvenici čitali. Jedan je od tih znanstvenika bio Derrick Rossi sa Stanforda. On će 2010. godine s grupom znanstvenika osnovati tvrtku koja se zove Moderna, upravo onu istu koja je kao druga registrirala mRNK cjepivo. Ali, u isto vrijeme su Katalin Karikó i Drew Weissman tehnologiju licencirali jednoj drugoj tvrtki koja se zove BioNTech. Iako, i te dvije tvrtke financije su od velikih korporacija dobivale samo kao obećanja. Sve do ove pandemije. Upravo u BioNTechu danas, od 2013. godine, radi Katalin Karikó, naravno na mjestu potpredsjednice za razvoj. Tamo je otišla nakon što ju je Sveučilište Pennsylvania odbilo vratiti na mjesto profesorice.
– Rekli su mi kako su imali sastanak i zaključili da nisam materijal za profesuru. Kada sam im rekla da odlazim, smijali su mi se govoreći kako BioNTech nema niti internetsku stranicu, rekla je. Otkriće je ključnog nukleozida zbog kojeg je glasnička RNK izazivala reakciju imunološkog sustava organizma dozvolilo da se napravi cjepivo koje će pobijediti ovu pandemiju. Je li Katalin Karikó za to zaslužila Nobela? Po svakoj logici da. Pogotovo zbog činjenice da nikada nitko ovako izravno nije utjecao na živote milijardi ljudi.
vecernji.ba
