Tek sinoć sam shvatila što su nam napravili i kolika je duboka jama u koju su nas žive zazidali…

Mislila sam da neću, a ne mogu se suzdržati.
Gledam sinoć Vrdoljakov serijal
“ Tito“ 6 epizoda .

Svjedočanstva, arhivske snimke i ulomke iz filma Četvetored na okupu.
Lica mladića iza žice.
Onih koji hodaju.
Smješkaju se kameri koja ih snima.
Ne znaju što ih čeka.

Smrdljivi Englezi.
Petokrake.
I onda jame.
Jezive scene mumificiranih tijela iz Hude jame.
Djeca.
Pletenice.

Nisam oka sklopila.
Sa 53 godine proživljenog života prvi puta me uhvatila jeza.
Užas i jeza do zadnjeg atoma.

Koliki je strah morao biti zasijan za vlastitu egzistenciju u svjesti majki, žena, djece i rođaka ovih ljudi
da desetljećima žive u šutnji i boje se i dan danas nevidljive ruke tajanstvenih, zaštićenih, neobjelodanjenih egzekutora.
Ni jedan film strave i užasa o Duhovima koje nitko ne vidi nije ovome ravan.
Tu su a ne znaš tko su.

Tek povremeno neki njihov potomak grakne!
Ustaše! Fašisti!
Istim glasom kao nekad hladnokrvni ubojice s petokrakom.
Četrdeset i pet godina straha.

Skoro tri generacije ljudi rođenih u Matrixu.
Smrt u spoznaji da ne znaš gdje ti je dijete.
Nema ga.
Traga mu nema.
Ni groba.
Ni uspomene.
Ništa.

Stotine tisuća.
Ubijanja danima.
Imena, odjeća, sve skinuto sa njih.
Strah i jeza hrvatske zbije sinoć mi je prvi puta postala opipljiva.
Ispunila je sobu.
A smrt je sišla sa ekrana.
Tek sinoć sam shvatila što su nam napravili.
I kolika je duboka jama u koju
su nas žive zazidali.

I danas se gušimo u njoj.

Gordana Zelenika / kamenjar.com