Tajni dokumenti JNA: “Ustaše će nam porušiti sve avione”

Vodstvo JNA Vukovar je smatralo većinski srpskim gradom, što je značilo da ga je trebalo osvojiti i staviti pod kontrolu JNA, počinju autori knjige “Dosije: JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH” poglavlje posvećeno Vukovaru. Grad je osvajan tokom tromjesečne opsade, od kolovoza do studenog 1991. godine, uz upotrebu teškog naoružanja i sudjelovanje oko 15.000 pripadnika JNA i srpskih dobrovoljaca podčinjenih Operativnim grupama JNA Jug i Sever. Njima je bilo suprotstavljeno najviše 1.800 pripadnika hrvatskih snaga, pišu autori iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo.

Granatiranje Vukovara od strane JNA počelo je već krajem lipnja 1991. godine. Od kraja kolovoza 1991. godine Vukovar je bio pod opsadom JNA i drugih srpskih snaga. Tada se granatiranje intenziviralo, a svakodnevni artiljerijski napadi JNA trajali su do 18. studenog 1991. godine, kada je JNA osvojila grad. Za to vrijeme, grad je pretrpio ogromnu materijalnu štetu, a ubijen je i veliki broj civila. Vukovar je JNA napadala artiljerijom s kopnenih položaja oko grada, sa brodova na Dunavu, kao i iz zraka avionima. Međutim, ti napadi iz zraka imali su doista visoku cijenu.

Primjera radi, general Zvonko Jurjević, komandant RV i PVO JNA tijekom rata u Sloveniji i Hrvatskoj (inače, jedan od najtragičnijih figura ovog ratnog meteža: kao Hrvata, službeni ga je Zagreb odbacio kao “izdajnika”, a po tom istom nacionalnom osnovu Beograd je posumnjao u njegovu lojalnost), odmah nakon pada Vukovara izjavio je reporteru ondašnjeg vojnog tjednika “Narodna armija”: “Kada je riječ o gubicima, moram reći da se oni često pogrešno tumače, preuveličavaju se. Gubici su u ovom razdoblju bili daleko ispod prosjeka koji vrijede u svjetskim okvirima.” Kako i da ne budu “ispod prosjeka”, kada je u udarnu snagu “hrvatske protuzračne obrane” u tom trenutku činila “flota” poljoprivredne avijacije koja je i uništena na bazičnom aerodromu u Osijeku. Jurjević je tada rekao i da “čak 60 posto do sada izgubljenih borbenih aviona cine ‘galeb’ i ‘jastreb’, koji su već neko vrijeme u fazi programskog i postupnog povlačenja iz našeg naoružanja. Za RV i PVO je karakteristično da 68 posto ukupnih gubitka čini časnički kadar, dok su 32 posto gubici vojnika… U ukupnom broju gubitaka časnika i dočasnika, 50 posto čine piloti svih uzrasta, od pomoćnika zapovjednika korpusa, preko zapovjednika letačkog puka, do najmlađih pilota…”

General Martin Špegelj u svojoj knjizi Sjećanja vojnika prenosi Jurjevićevu tajnu analizu gdje šef zrakoplovstva JNA zaključuje da će za dva mjeseca, što zbog obaranja, što zbog tehničkih kvarova, JNA ostati bez zračnih snaga, pa je tražio da se uvedu nova sredstva za bombardiranje i odobre zabranjene kasetne bombe.

Za vrijeme tromjesečnog granatiranja grada, ali i okolnih mjesta, JNA je koristila minobacače, topove i haubice, ali i bacače raketa iz kojih je ispaljeno više hiljada projektila. Početkom oktobra 1991. godine JNA je opkolila i u potpunosti blokirala Vukovar. Prekinut je saobraćaj ka Osijeku i Vinkovcima, kao i od Borovog Naselja i Mitnice prema Iloku. Duž lijeve obale Dunava JNA je postavila tenkove tako da je i ta strana prema gradu bila blokirana. Za vrijeme opsade prekinuto je snabdijevanje Vukovara strujom i vodom. Vode za piće je bilo u bunarima u dvorištima kuća, ali su ta imanja među prvima stradala uslijed artiljerijskih napada JNA.

Svakodnevno granatiranje, potpuna nestašica struje i pijaće vode i konstantni strah sa kojim su stanovnici Vukovara živjeli doveli su do humanitarne katastrofe u samom gradu. Zbog straha od granata mještani Vukovara su se skrivali po podrumima zgrada i kuća, gdje su mnogi od njih ostali tijekom cijelog trajanja granatiranja. Tijekom opsade Vukovara, na meti JNA je bila svaka zgrada, uključujući škole, obdaništa, javne i poslovne objekte, ali i sustavi opskrbe strujom i vodom te ceste. JNA je svakodnevno granatirala i vukovarsku bolnicu koja je u tom razdoblju imala jasno istaknut znak Crvenog križa, i u kojoj se u tom trenutku nalazilo više stotina ranjenika i bolesnika. Pored granatiranja, JNA je na bolnicu otvarala i snajpersku vatru. Na bolnicu je u toku svakog dana padao veliki broj granata, što je dovelo do toga da su u rujnu 1991. godine bolesnici premješteni u podrum bolnice i njeno atomsko sklonište. Kao operacijska dvorana korištena je soba za rendgen koja se nalazila u podrumu, podsjećaju autori knjige “Dosije: JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH”.

Srpski tjednik Vreme u tekstu posvećenom slomu JNA navodi kako su hrvatske snage u Vukovaru raspolagale malim brojem minobacača, protuoklopnim oružjem i velikom količinom minskih sredstava. Na drugoj strani, JNA je imala – za date okolnosti – impresivnu količinu vojne tehnike. Problem su, međutim, bili ljudi. Mobilizacija u Srbiji, kao posljednjoj regrutnoj bazi JNA, doživjela je slom: odziv u unutrašnjosti bio je 50, a u Beogradu svega 15 posto. Pobune i napuštanje jedinica postali su pravilo, nipošto izuzetak.

“Osipanje srpskih rezervnih jedinica odvija se svuda”, zapisao je bivši predsjednik Predsjedništva Borisav Jović u svojoj knjizi Posljednji dani SFRJ 28. septembra. “Jedna elitna jedinica Gardijske divizije doživjela je rasulo – ostala je bez vojske odlaskom regruta poslije odsluženja vojnog roka, a popuna rezervistima nije uspela. Jedino je uspješno mobilizirana Treća brigada iz Požarevca. Ona je izvukla iz blokade vinkovačku jedinicu. Druga mehanizirana brigada (Valjevci) kompletno je pobjegla. To su ortodoksni srpski nacionalisti. Sada u Šidu stoji kompletna tehnika Druge mehanizirane brigade bez vojske. Za Slavoniju je trebalo mnogo vojske, oni pješadiju nemaju.”

General Špegelj u knjizi Sjećanja vojnika prisnažuje tvrdnje o problematici s ljudstvom u JNA.

“U tehnici je imao strahovite gubitke, a uništenje jednoga tenka obično bi prouzročilo bijeg uplašenih posada drugih tenkova, pa bi onda naši branitelji iz blizine uništavali i te tenkove. Imali smo i potvrđene izvještaje da neprijatelj ima više od 20% tehničkih gubitaka, tj. kvarova na tenkovima, koji su toliki i zbog toga jer ih same posade onesposobljavaju iz straha da ne nalete na minu ili ručni bacač nekoga branitelja. Dotad je srušeno i više od 50 zrakoplova. Jedino artiljerija hara, djelujući s distance. Neprijatelj zapravo djeluje kao da uopće nema pješačkih ustroja, kao da boluje od iste boljke koja ga je stajala sloma u Sloveniji. Znamo da Srbi iz Srbije masovno dezertiraju, tako da ono ljudstva što ga imaju u pješaštvu – a to su uglavnom razbojničke paravojne skupine – upotrebljavaju jedino protiv branilaca Vukovara.”