Suze u Sesvetama: Josipova majka kao da je predosjećala nešto, večer prije su se čuli…
Odlazim, ali ne brinite. Tamo gdje me šalju nema opasnosti, bit ću ja dobro. Čuvajte se – tim je riječima Josip Briški umirio svoju obitelj prije nego što je spakirao svoje stvari i krenuo u svoju prvu međunarodnu misiju, onu u Afganistanu. No, sudbina je htjela drugačije…
– Riječi ne mogu opisati ovu tugu. Ne zato što je moj, nego je zaista bio dobar dečko. Nije bio pijanica, nije zalazio po kafićima. Ipak, bio je veseljak, imao je puno prijatelja. Gdje je bio on, tu je bila veselica. Evo, svako malo netko navrati vidjeti obitelj – govori Josipov pratetak Tomislav Raič, dok pokazuje na naslovnicu današnjih novinama s Josipovim likom.
– Drago moje dijete. Volio je Hrvatsku, volio je vojsku i želio je služiti. A sada ga nema – govori Josipova prateta Anđela Raič. Na ulazu svoje kuće, smještene nasuprot one gdje je živio Josip, zapalila je bijelu svijeću. A s druge strane ceste – tišina. U dvorištu obitelji Briški okupila se rodbina uz stolić prekrivenom Hrvatskom zastavom. Na njemu nijemo gore svijeće. Ispred kuće cijeli dan stoji vozilo Hitne pomoći s registracijama Hrvatske vojske. Obitelji pomoć pružaju liječnica i psiholog, a s njima su stigla i trojica pripadnika HV-a, koji su donijeli hranu, piće i ventilatore.
– Jučer ujutro bila sam na vrtu tu malo dalje, prema Kašini. Kada sam pred kućom vidjela Hitnu pomoć pomislila sam da je mojoj sestri pozlilo. Znate, ona ima problema sa srcem. Kada sam vidjela vozila vojske, sve mi je bilo jasno. Sestra mi je tada rekla “Nemamo više Josipa” – govori Anđela. Sve je još kao ružan san, slažu se supružnici Raič.
– Prije nego što je otišao imali smo velike krstitke za njegovog sinčića, to vam je bila k’o svadba. Velika smo mi familija. Prije odlaska organizirali smo mu oproštaljku, tu u ulici. Svi su se veselili, pjevalo se, plesalo i jelo, a mi smo već počeli odbrojavati dane kada će nam doći kući. A trebao je doći početkom rujna. Tada se trebao crkveno oženiti sa svojom ženom, sve se već planiralo, birala se sala… – objašnjava Josipova prateta, pokazujući na desetak godina staru obiteljsku fotografiju koju je postavila na stol.
– Suprugu je upoznao preko sestre, zajedno studiraju. Tata mu radi u Beču. Svaku im se večer javljao preko kamere, nije prošao dan da nije vidio svoju ženu i sina. Ipak, njegova mama kao da je predosjećala nešto, posljednjih mu se nekoliko dana stalno javljala, provjeravala kako je, što radi… I večer prije su se čuli, nitko nije mogao ni zamisliti što će se ujutro dogoditi – prisjeća se Anđela Raič.
A u Josipovim rodnim Sesvetama, muk i nevjerica. – Tragedija, nemam druge riječi. Unuk mi se kao dijete igrao s Josipom. Nek’ naši dečki idu doma – tek je kratko kazao jedan od susjeda.
vecernji.hr
