ŠUJICA: Plantaža lješnjaka daje prvi urod, a najmlađi zemljoradnik planira i širenje u budućnosti
Lješnjak, orašasti plod, zastupljen je u mnogim recepturama, a još su ga drevni Kelti povezivali s mudrošću i inspiracijom umjetnicima.
Legenda o lješnjaku
Prema legendi, u Irskoj je pored Svetog jezera raslo stablo lijeske koje daje plod lješnjak, a losos koji je plivao u jezeru pojeo ga je. Jedan stari druid naredio je svom učeniku da skuha lososa i zaprijetio mu da ga ne smije okusiti. I slučajno, taj učenik zvani Fionn mac Cumhaill, opekao je prst prilikom kuhanja lososa i privukao ga u usta da se rashladi. U tom trenutku dobio je svu mudrost koju je losos dobio iz lješnjaka te je postao najpoznatiji heroj i vođa Irske spoznavši njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost. A druidi – svećenici bili su stup keltskog društva, istinski čuvari znanja i vjerovali su da energija lješnjaka podiže ljudski duh, iscjeljuje ga, a kada se uzme u obzir da se i danas lijeska najčešće koristi za izradu rašlji pomoću kojih rašljari traže vodu, onda je jasno da lješnjak ima nevjerojatnu vrijednost i uporište u tim povijesnim spoznajama. I sada se vraćamo do današnjeg vremena kada se u svijetu, na godišnjoj razini, proizvede više od 800 tisuća tona lješnjaka. U Hercegovini njegova proizvodnja sve je popularnija, a jedan od onih koji je prije tri godine posadio 350 sadnica lješnjaka je Ante Pašalić, 24-godišnjak iz Šujice, student agronomije na Sveučilištu u Mostaru. U svojim počecima istaknuo je da ga je na sadnju potaknula pozitivna priča o čovjeku koji uzgaja lješnjake, a koja se emitirala na jednoj televiziji. Jednog od najmlađih proizvođača u zemlji ekipa Večernjaka posjetila je ovih dana i uvjerila se da je Ante nastavio uspješno njegovati svoje kulture. Ispričao nam je kako je sve počelo i u kojoj su sada fazi lješnjaci. – Lješnjake sam posadio prije tri godine, točnije u studenome 2017. godine, a plod je trenutačno u fazi sazrijevanja. Iako, iskreno, ove godine još nisam očekivao plodove, 70 posto nasada dalo je svoj prvi rod i ja sam prezadovoljan. Imao sam malih problema s nekolicinom stabala, ali sam ih zamijenio novima, tako da je nasad sada u punom kapacitetu – priča za Vecernji.ba Ante. Pitamo ga i kako funkcionira otkup lješnjaka. – Pa otkup u našoj zemlji je dobar, dosta lješnjaka se izvozi. No kada gledamo konkretno našu županiju, taj otkup još nije definiran. Međutim, imamo u planu, nas nekoliko proizvođača iz ove županije, napraviti otkupni centar, a tako bi i plasman išao jednostavnije – kaže nam. S obzirom na količinu posla kući, pitamo ga kako stiže biti uspješan i na fakultetu. – Iskreno, s fakultetom nisam nikad imao problema ovih dosadašnjih godina i upravo sam položio sve ispite i ostao mi je još diplomski rad.
Malo slobodnog vremena
Što se tiče mojih ispita, svi su se održali na fakultetu uz poštivanje svih mjera, jer mi smo mali fakultet pa se sve uspješno organiziralo – govori Ante Pašalić. Pitamo ga i o planovima za budućnost oko nasada. – Što se tiče drugih nasada, nemam ih zasad u planu. Bavim se lješnjacima, a vidjet ću što će biti s njima ubuduće. Ako to bude uspješno išlo, planiram širiti taj posao, iako je moje zanimanje stočarstvo, ali evo, okušao sam se i u voćarstvu – naglašava Ante. On vjeruje u poljoprivredu i u budućnost u ovoj zemlji. – Iskreno, teška je situacija ovdje, ponajviše zbog pandemije, ali uvijek sam govorio da u poljoprivredu treba ulagati, pogotovo sada kada je sve stalo, a poljoprivreda nije. Zato savjetujem mladima koji žele raditi da je isplativo, ali i mukotrpno, jer ništa ne dolazi preko noći – ističe Ante. Što se tiče slobodnog vremena, priznaje i da ga nema previše. – Uz posao na plantaži lješnjaka, kojih trenutačno i nema puno jer sam se trudio u prve dvije godine sve staviti na svoje mjesto, tako da su ostali samo manji radovi, bavim se i s drugim poslovima. Tako da, kad imam slobodnog vremena, provedem ga s obitelji i sa psom – završava razgovor za Večernji list ovaj vrijedni, mladi poljoprivredni proizvođač i intelektualac koji kreće u pisanje diplomskog rada, piše vecernji.ba.
