Stručnjakinja upozorava: Ako imate protutijela, to ne znači da ste zaštićeni

Što je više osoba koje su se cijepile ili preboljele koronavirus, sve više je onih koji žele provjeriti koju razinu zaštite imaju. Na tržištu se nude razni testovi čiji rezultati variraju i zbunjuju ljude pa tako neki imaju pedesetak, a drugi preko tisuću protutijela. Kako funkcioniraju testovi na protutijela za koronavirus i kakve podatke dobivamo, za Tportal.hr je objasnio Paolo Kučan Brlić iz Centra za proteomiku Medicinskog fakulteta u Rijeci.

‘Podatak koji dobijete razlikuje se od testa do testa i ovisi o tome što se njime analizira. Neki testovi daju kvalitativni rezultat (ima ili nema protutijela), a kod nekih testova radi se kvantifikacija, odnosno određivanje količine protutijela’, kazala je Paola Kučan Brlić.

Objasnila je da trenutačno dostupni testovi analiziraju uglavnom dva virusna proteina: protein šiljka (spike) ili nukleoprotein (N), ali i tu postoje varijacije na temu jer različiti testovi koriste različite varijante (dijelove) tih proteina.

‘Vrijednosti dobivene kvantitativnim testovima najčešće su izražene kao AU/ml, odnosno tzv. arbitrary units, što znači da se radi o relativnim vrijednostima određenim temeljem usporedbe rezultata mjerenja testiranog seruma s rezultatom mjerenja interne pozitivne kontrole’, kazala je stručnjakinja.

No potom je upozorila da, s obzirom na to da je različita interna pozitivna kontrola za svaki test, ove vrijednosti mogu značajno varirati između testova i zato će kod nekog testa već 50 AU/ml značiti da je riječ o pozitivnom rezultatu, a kod nekog će te vrijednosti biti u tisućama.

‘Čak i kada bi se koristila univerzalna pozitivna kontrola, svaki test ima drugačiju razinu osjetljivosti i tzv. read-out, pa je vrlo teško postići iste vrijednosti različitim testovima. Zato i sami proizvođači navode da se rezultati testa ne smiju uspoređivati, već se interpretacija rezultata radi temeljem kontrola za pojedini test’, navodi sugovornica.

U konačnici, kaže, to znači da netko s vrijednošću 50 AU/ml ima jednaku količinu protutijela kao netko s vrijednošću 2000 AU/ml ako nisu testirani istim testom.

‘Naravno, ako govorimo o usporedbi vrijednosti dobivenih na različitim uzorcima (pacijenata) na istom testu, onda obično veća vrijednost znači da ta osoba ima više protutijela. Ali tu treba napomenuti da sama prisutnost protutijela ne znači zaštitu’, upozorava Kučan Brlić, dodajući da većina komercijalnih testova testira prisutnost protutijela, ne i njihovu neutralizacijsku mogućnost, a ta dva pojma nužno ne koreliraju.

Pojasnila je da je američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) u studenome 2020. odobrila prvi neutralizacijski test kojim je moguće detektirati prisutnost protutijela koja sprječavaju vezanje komponente RBD (receptor-binding domain) proteina šiljka na receptor ACE-2, što je u teoriji preduvjet za ulazak virusa u stanice, ali nije upoznata s time je li takav (ili sličan) test već došao na ovo tržište.

U svakom slučaju, naglašava da su takvi testovi pouzdaniji kada govorimo o tome možemo li reći da smo zaštićeni jer testiraju i funkcionalnost i količinu protutijela. Ipak, i za njih je iz nekoliko razloga potrebno naglasiti ‘ali’.

‘Prvo, većina takvih testova testira prisutnost antitijela koja ciljaju jednu specifičnu interakciju (RBD-ACE2), a sve veći broj istraživanja pokazuje i druge potencijalne mete neutralizacijskih protutijela; drugo, s obzirom na nove sojeve virusa i mutacije proteina šiljka, pitanje je jesu li svi ti testovi prikladni za testiranje neutralizacije drugih sojeva; i treće, ovi testovi ispituju samo jedan element imunološkog odgovora koji nas može štititi od virusa, a to je humoralna imunost (protutijela), no mi znamo da veliku ulogu u zaštiti od virusa igra i stanična imunost – što znači da odsutnost neutralizacijskih protutijela ne mora značiti odsutnost zaštite’, kaže Kučan Brlić.

Što se tiče načina na koji funkcionira test, sugovornica iz Centra za proteomiku Medicinskog fakulteta u Rijeci kazala je da većina komercijalno dostupnih testova koristi uzorak krvi, iz kojeg se izdvaja serum ili plazma te se koriste za test. Obično se, navodi, uzorak seruma razrijedi u odgovarajućem puferu te inkubira s testnim proteinom (S ili N), imobiliziranim na nekoj površini.

‘Pritom očekujemo da ako u serumu ima protutijela, ona će se vezati na taj protein, i s obzirom na to da je riječ o jakoj interakciji, ostati vezana i nakon nekoliko koraka ispiranja’, precizira Kučan Brlić.

Nakon toga, nastavlja, radi se detekcija vezanog protutijela – ako je došlo do njihova vezanja, reakcija daje određeni signal (promjena boje medija, emisija fluorescencije ili slično), što se detektira specijaliziranim uređajima.

‘Trenutačno se razvijaju i testiraju (iako više u znanstvene nego komercijalne svrhe) testovi kojima se pokušavaju detektirati protutijela i u drugim uzorcima, primjerice slini, što bi s obzirom na neinvazivnost uzorkovanja moglo biti korisno u određenim populacijama, npr. kod pedijatrijskih pacijenata’, kazala je na kraju Kučan Brlić.