STIPE MAJIĆ PIPE, BRANITELJ S TRPINJSKE CESTE Zašto nema filmova o Domovinskom ratu?…Prodao sam suprugin auto za film ‘Srce Vukovara’!
Hrvatski branitelj s Trpinjske ceste Stipe Majić Pipe producent je, scenarist i redatelj. Govori o nedostatku filmova i drugih sadržaja o Domovinskom ratu u javnosti. Posebno je potresna priča njegova filma »Glavu dole, ruke na leđa« u kojoj donosi istinu o mučenju hrvatskih civila u srpskim logorima…
»Rođen sam u Vukovaru«, navodi Majić. »Nakon završene srednje škole i odsluženoga vojnoga roka pokrenuo sam samostalnu djelatnost. Otvorio sam ugostiteljski objekt, kafe bar ‘Mustang’, koji je u rujnu 1991. godine postao zapovjedništvom 3. bojne 204. brigade, kojoj sam se dragovoljno priključio i kao pripadnik ‘Žutih mrava’ aktivno sudjelovao u zaustavljanju tenkovskih kolona na Trpinjskoj cesti i obrani grada pod zapovjedništvom pok. general-bojnika Blage Zadre. Nakon okupacije Vukovara i dolaska u Zagreb probudio mi se interes za afirmiranje i ekranizaciju svega proživljenoga u Domovinskom ratu. Jedno sam vrijeme mirovao ili bolje reći lizao svoje rane, koliko zbog nezadovoljstva jer nismo uspjeli očuvati grad, toliko i zbog niza izgubljenih svojih prijatelja.«
Ističe da je nakon nekoga vremena i sustavna vraćanja na taj nesretni rat donio odluku pokazati to na neki način svijetu i očuvati od zaborava. »Tako sam 2011. godine skupljao građu za svoj prvi dokumentarni serijal od deset epizoda, pod radnim nazivom ‘Bitka za Vukovar’, potpisujući scenarij i produkciju. Cijeli je serijal više puta prikazan na HRT-u. Nekoliko godina zajedno sa scenaristicom Slavicom Šnur radio sam na scenariju igranoga serijala o braniteljima Trpinjske ceste ‘Ono kad nemaš dovoljno igrača’. Serija prikazuje moje prijatelje, koji su imali svoje privatne poslove, bavili se športom, studirali, koji gotovo nisu primjećivali dramatične promjene u društvu, ne znajući da će ih upravo one odvesti u najstrašnije razdoblje života, iz kojega su izišli kao ratni heroji. Kvalitetu scenarija serijala prepoznao je Ivan Maloča, vlasnik produkcijske kuće ‘Inter film’, kojemu sam ustupio autorska prava. Scenarij stoji u ladici već nekoliko godina. Zašto? Ne znam! Premda svi govore da je odličan!
Nakon toga bavio sam se istraživanjem vrlo važne, a nedovoljno rasvijetljene teme o stradavanju vukovarske ratne bolnice, njezinih ranjenika, medicinskoga osoblja i djelatnika za vrijeme Domovinskoga rata. Krajem 2017. sve spoznaje sažeo sam u dokumentarni film, odnosno seriju od četiri nastavka, pod nazivom ‘Srce Vukovara’. Film je premijerno prikazan diljem Hrvatske i na HRT-u krajem 2017., a serijal je prikazan na HRT-u 2018. Potpisao sam produkciju, scenarij i režiju.«
Paralelno s postprodukcijom filma o vukovarskoj bolnici javili su mu se suborci i prijatelji koji su nakon okupacije Vukovara završili u srpskim logorima i kazamatima, s molbom da njihova stradavanja pretoči u film. »Uz puno napora i manjak financijskih sredstava, zahvaljujući kreativnim suradnicima Slavici Šnur, Draganu Ruljančiću, studiju ‘Red’, uspješno sam završio dokumentarno-igrani film ‘Glavu dole, ruke na leđa’. Taj film ujedno je prvi moj iskorak u igranu formu. Dokumentacijski materijal vezan za temu okupacije Vukovara i odvođenja hrvatskih branitelja u srpske logore nije bilo lako naći, no uz mnogo truda i upornosti ipak sam u tome uspio. Ali sam zaključio da nedostaje esencijalni dio priče: a to su mučenja i torture logoraša. U dogovoru s nekoliko svojih prijatelja i suradnika odlučio sam snimiti igrane scene s ciljem što vjerodostojnijega prikazivanja svih zvjerstava i mučenja koja su prošli hrvatski branitelji. Film ‘Glavu dole, ruke na leđa’ završio sam krajem 2018. Prikazuje se diljem Hrvatske. Probudio je nevjerojatan interes publike. Žalosno je da institucije nisu prepoznale vrijednost toga projekta. Tu ponajprije mislim na Ministarstvo branitelja od kojega sam dobio odbijenicu kao i za film ‘Srce Vukovara’. Zanimljivo je da sam odbijenicu dobio nakon premijera filmova s obrazloženjem ‘da previše realno i detaljno obrađujem te povijesne teme’. No taj nas detalj nije zaustavio pa smo tako snimili materijal za još jedan dokumentarni i jedan kratki igrani film, koji se također bave ratom, braniteljskom populacijom i maćehinskim odnosom društva prema tim svetim vrijednostima. U planu je snimanje dokumentarno-animacijskoga filma ‘Ispod radara’, za koji se upravo završava scenarij. Dokumentarni film koji obrađuje početak formiranja Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva o pilotima koji su bez navigacijskih uređaja letjeli noću, prevozili ranjenike i izviđali neprijateljske položaje, priča o aviomehaničarima koji su pripremali poljoprivredne avione za napade na neprijateljske položaje, padobrancima koji su spuštali pomoć za vukovarsku bolnicu, radioamaterima koji su izmislili kriptozaštitu za neometanu komunikaciju sa zapovjedništvom u Vukovaru, o tehničarima koji su u gotovo kućnoj radinosti izrađivali bombe od plinskih boca – takozvane ‘bojler bombe’.«
Početkom 2019. producirao je snimanje prvoga kratkoga igranoga filma, radnoga naslova »Sretan Božić / mir i blagostanje« koji tematizira očaj i podcjenjivanje koliko hrvatskih branitelja i njihove borbe, toliko i države Hrvatske za koju su se borili. »Posebnost je toga filma što je uz profesionalne glumce u naslovnoj ulozi autentični hrvatski branitelj i uznik iz srpskih logora. Film je sada u postprodukciji, a završetak i premijera ovise o financijskim mogućnostima, jer kao ni za prethodne, ni za taj film hrvatske institucije nisu imale sluha u smislu bilo kakve financijske pomoći. A zbog nedostatka financijskih sredstava ti su projekti na čekanju za finalizaciju. Osim toga, dao sam prioritet trenutačnomu projektu, a to je istraživanje ubojstava i stradavanja djece u Domovinskom ratu.«
Nadalje navodi da filmovima i kulturnim izričajima, kao što su izložbe, kazališne predstave i ostalo, gospodare ljudi kojima nije u interesu da se neke stvari iznesu u javnost. »Događaji iz Domovinskoga rata malo su zastupljeni u filmskoj industriji. I to se na žalost opravdava krilaticom da nema interesa za te teme. A moji su filmovi napunili kina. Konkretno ovaj zadnji ‘Glavu dole, ruke na leđa’ putuje mjesecima po Hrvatskoj i ljudi se doslovno otimaju po gradovima za taj film. Nažalost, nema nas u većini službenoga programa ni jednoga kina. Pomažu nam naši prijatelji i branitelji i uglavnom nam crkve ustupaju svoje prostore za prikazivanje. Aplicirao sam na natječaju na HRT-u. Čekam odgovor.«
Na upit treba li osnovati Dane filma Domovinskoga rata Majić kaže: »Mislim da ne bi trebalo odvajati filmove o Domovinskom ratu jer se kroz sve teme mogu promovirati vrijednosti Domovinskoga rata. Sad je pitanje koliko su dobri ili koliko ih etablirani festivali u Hrvatskoj uopće žele s obzirom na tematiku koju obrađuju. Problem je tematika jer oni koji odlučuju ne žele da izlaze s tim temama u javnost. Međutim nije samo to, na primjer film ‘Vukovarska jesen’, koji je promijenio ime u ‘Šesti autobus’, koji je dobio sredstva od HAVC-a, 3,8 milijuna kuna 2016., do dana današnjega nije snimljen. Snimljena je jedna scena u kukuruzima. Navodno su sredstva potrošena na film ‘Rock and roll u Zagrebu’. Film o Ovčari to ne zaslužuje. Film ‘Srce Vukovara’, koji sam sam financirao, odbili su prikazati na Vukovar Film Festivalu. Kvaliteta filma ovisi i o sredstvima. Kako teme nisu kvalitetno obrađene, dolazimo do toga da branitelji samostalno s malo sredstava pokušavaju napraviti film jer su nezadovoljni kvalitetom i načinom kako se te teme obrađuju.«
Ističe da mora pohvaliti institucije koje su uvijek izlazile ususret kad je u pitanju dokumentacija. »Za pronalaženje svjedoka uvijek se oslanjam na prijatelje Vukovarce koji jako dobro znaju što se dogodilo 1991. u Vukovaru. Nemojmo zaboraviti da je gotovo 10 posto stanovništva stradalo ili nestalo. Dva su projekta na čekanju finalizacije upravo zbog nedostatka financijskih sredstava, ali ne mislim stati. Prodao sam suprugin auto za film ‘Srce Vukovara’. Kako je rekao redatelj Ogresta nakon što je pogledao moja dva filma, to nije posao, to je misija. Misija čuvanja istine o nastanku i žrtvi za ovu našu Hrvatsku. Na kraju, HAVC je prepoznao kvalitetu filma ‘Glavu dole, ruke na leđa’ pa ga je odlučio podržati, za razliku od Ministarstva branitelja, iz kojega nisu htjeli doći pogledati film premda su njihovi savjetnici akteri filma.«
