Stepen: Zlatni pir Ante Šarića – Gale i Anđe r. Marinčić
Ante Šarić Gale iz Stepena i njegova Anđa, rođena Marinčić iz Mrkodola jučer su proslavili zlatni pir.Bračne zavjete obnovili su u seoničkoj crkvi u nazočnosti svoje djece, njihovih obitelji, rodbine i prijatelja te fra Luke Zorića koji je ovom prigodom služio svetu misu zahvalnicu za ovo bračno zajedništvo.
Bog im je podario četvero djece, tri kćeri i jednoga sina te jedanaestero unučadi. Ante i Anđa danas žive sa sinom i njegovom obitelji te jednom kćeri. Dvije kćeri su se udale te žive u Zagrebu i Splitu.
Rado se ovom prigodom prisjetiše 5. veljače 1969. godine, odnosno dana svoga vjenčanja, polaganja ruku na križ i obećanja na vjernost dok ih smrt ne razdvoji.
– Vjenčao nas je u bukovičkoj župi jedan stari svećenik, zvao se fra Damjan Rozić. Imali smo trojicu kumova, a tada je bio običaj da svjedoci na vjenčanju budu zetovi pa su naši kumovi bili muževi naših sestara: Mijo Zorić, Stipe Miloš i Jozo Skočibušić, a svadba je u to vrijeme trajala dva dana. Samo, jučer nas je na proslavi zlatnoga pira bilo više nego na vjenčanju prije 50 godina. Tada nas je bilo tridesetak, pomalo kroz smijeh kazuje Anđa.
Kada su se vjenčali Anđa je imala 18 godina, a njezin Ante 24. Obje obitelji su živjele teškim i siromaškim životom pa je Anđin otac za svoju kćer priželjkivao imućnijega zeta, dok je Anđa slušala svoje srce i „gledala koji joj se momak više sviđa“. Unatoč neimaštini i sama je radije odlučila udati se za voljenoga Antu negoli poći na rad u Slavoniju, kamo su tada mnoge cure odlazile. Ipak, kaže da s njim „nije bila gladna kruva“. Nisu imali ni previše pa su „s onim što su imali bili zadovoljni“ – naglašava naša sugovornica dodajući da ni danas nitko od njezine djece nije otišao u tuđinu trbuhom za kruhom.
– Bio sam “malo živ”, uporan i nisam se baš nikomu pokoravao. Kad sam imao 14 godina ostao sam bez oca pa sam se morao brinuti za obitelj i bolesnu majku. U Boga se samo pouzdajem i Njemu pokoravam i zahvalan sam Mu na ovih 50 godina braka. Ovoga mjeseca navršilo se točno i 50 godina kako imam samostalni obrt, najprije sam se bavio građevinarstvom, a zadnjih godina imam benzinsku crpku. Sve što imamo stekli smo svojim trudom, a jučer mi je bio najsvečaniji dan u mom životu, priznaje Ante.
– Dvojica unuka su ministrirala, jedna unuka čitala poslanicu, sin hvalospjev, kćeri i nevjeste pjesme… pridodaje Anđa potvrđujući da joj je misno slavlje u prigodi 50. obljetnice braka donijelo toliko radosti pa kaže: „Čini mi se kad bi sad umrla da mi ne bi bilo žao“.
Bračno zajedništvo dugo pola stoljeća zahvaljuju Bogu, obiteljskoj molitvi i strpljivosti.
– Još nije bilo večeri da nismo „pozdravili Gospu“ ili barem rekli 7 Očenaša. A pored svega što život donese, i onih teških trenutaka, neimaštine i rata – kad mi je sin bio na bojištu, prije bih zaplakala negoli nekom što krivo i ružno rekla. Bog mi je dao neku strpljivost i tom strpljivošću sam rješavala i bračne nesuglasice, a tome podučavam i svoju djecu. Najčešće im ističem da se bez Boga ne može živjeti pa to i ova moja unučad ponavljaju i sjećaju se molitava kojim sam ih podučavala.
I dok u sebi pomišljam kako je i osobne i obiteljske molitve svaki dan sve manje, kao jeka odzvanjaju Antine riječi koji kaže da je nekada znao „gadno psovati“. S tim je prestao pa je na tomu zahvalan Gospi…
Lijepo svjedočanstvo o braku i ljubavi, vjeri i strpljivosti čuli smo od ovo dvoje ljudi u samo nekoliko minuta razgovara. Na koncu dodajmo da su obiteljsko slavlje iza svetoga misnog slavlja nastavili „Kod Lovre“, a svojim dolaskom počastila su ih čak petorica duvanjskih svećenika: fra Vinko Kurevija, fra Luka Zorić, fra Gabrijel Mioč, fra Stipan Šarić i fra Jozo Radoš Đoka.
Na kraju im domećemo kako bi zasigurno i Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poslala prigodnu čestitku samo da je za ovu proslavu znala. Oni naši vjerni čitatelji znaju zbog čega smo to kazali…
A što se i Predsjednice tiče, u Boga nema kasne…
Anđi i Anti, kojega njegovi Duvnjaci zovu nadimkom Gale, čestitamo ovaj lijepi jubilej sa željom da nastave živjeti u ljubavi, zdravlju i slozi. Ujedno zahvaljujemo što su dio svoje obiteljske priče podijelili s čitateljima Tomislavcityja.
