Sramotni embargo na uvoz naoružanja bio je ravan zločinu prema Hrvatskoj i BiH

24/09/2019 HBZ Vijesti

Britanska povjesničarka Carol Hodge u svojoj knjizi Britain and the Balkans (Britanija i Balkan), kao rijetko koji zapadnoeuropski intelektualac razotkrila je dvoličan odnos Zapada prema razrješenju krize u tadašnjoj SFRJ, pogotovu Velike Britanije i njezine diplomacije, budući da je ova zemlja prednjačila u zakulisnim igrama i manipulaciji kako međunarodnom zajednicom, tako i sukobljenim stranama. Ona u jednom dijelu knjige navodi kako se Budimir Lončar gorljivo zalagao za taj embargo u vrijeme kad je rat već započeo, a JNA bila opskrbljena ogromnim količinama oružja, ratnog materijala i opreme.
U svakom slučaju, britanska je tajna diplomacija u suradnji s tadašnjim SIV-om (vladom SFRJ i „saveznim sekretarijatom za inostrane poslove“ na čijem je čelu bio spomenuti Budimir Lončar) odigrala ključnu ulogu vezano za lobiranje u tadašnjoj Europskoj zajednici (EZ) i KESS-u (Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji) od kojih je i krenula inicijativa za uvođenje embarga, a što je na kraju prihvatilo i Vijeće sigurnosti UN-a.
Embargo je ohrabrio agresora i spriječio legitimnu obranu Slovenije, Hrvatske i BiH, te svakako doprinio eskalaciji ratnog sukoba sa svim teškim posljedicama koje su iz njega proistekle.

JNA je tada (po procjenama nekih vojnih analitičara) bila četvrta vojna sila u Europi.
Krajem 80-ih godina, prema okvirnim podacima (koji se iščitavaju iz raznih procjena i fragmentarno objavljivanih brojki kao i iz šturih izvješća službenih izvora JNA), tadašnja jugoslavenska vojska imala je pod oružjem ukupno 180.000 ljudi (što je uz mobilizaciju pričuvnog sastava vrlo brzo moglo dosegnuti preko milijun i pol vojnika), raspolagala je s oko 2.000 tenkova, 1.500 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva, preko 4.000 topničkih oruđa raznih namjena i kalibara (od haubica, VBR-a i topova do minobacača), imala je nekoliko lansera za balističke rakete zemlja-zemlja (tipa FROG-7) dometa 100 kilometara, 500 borbenih zrakoplova i helikoptera, te stotinjak ratnih i pomoćnih bodova. Uz ogromne količine streljiva, tisuće tona pješačkog i protuoklopnog naoružanja, goleme zalihe nafte, hrane i ratnog materijala (što je bilo dostatno za vođenje višegodišnjeg rata), u svakom pogledu je to bila respektabilna vojna sila.

Na drugoj strani, žrtve agresije (Hrvatska i BiH) bile su razoružane i prepuštene na milost i nemilost toj falangi koja je od proljeća 1991. godine djelovala kao srpska a ne jugoslavenska vojska. Njezini do tada ortodoksni komunistički dogmati (od „saveznog sekretara za ONO“ Veljka Kadijevića, preko načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića do admirala Branka Mamule do svih drugih iz vrha sustava obrane i vojske), preko noći su sklopili prešutni savez sa Slobodanom Miloševićem i (svojim „ljutim ideološkim neprijateljima“) četničko-monarhističkom strujom u Srbiji i stavili se u službu ostvarivanja velikosrpske ideje. To samo pokazuje u kojoj su mjeri bili stvarno vezani za Jugoslaviju i koliko im je bilo stalo do „bratstva-jedinstva“ i dobrobiti naroda i građana.
Hrvatska Teritorijalna obrana (koja je prema tada važećem Ustavu SFRJ bila u funkciji obrane republike – a što je prema Zakonu o ONO predstavljalo pravo i dužnost građana svake federalne jedinice jer su republike imale status država), razoružana je između dva kruga prvih višestranačkih izbora (23. svibnja 1990. godine), kada je hrvatskom narodu i građanima oduzeto preko 200.000 cijevi različitog pješačkog naoružanja – i to onoga koje su platili vlastitim novcem (preko razrezanog poreza). Samo osam dana prije okupljanja prvog višestranačkog Sabora, tadašnja vlast (SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom) udovoljila je zahtjevu Generalštaba JNA i dopustila odnošenje oružja iz skladišta hrvatske TO. Ovaj protuzakoniti i protupravni postupak vrhuška JNA je opravdavala time što (prema njihovim tvrdnjama) u skladištima TO naoružanje „nije bilo propisno uskladišteno“ – iako su svi dotadašnji rezultati nadzora nadležnih vojnih tijela (a što je bilo i zapisnički konstatirano) govorili suprotno.

Da je Hrvatska imala tih 200.000 cijevi, agresor se ne bi tako lako odlučio na rat, to je sasvim izvjesno. Kad protiv razoružanog hrvatskog naroda i građana sa svom tom silom nisu uspjeli dosegnuti „zapadne granice Srbije“: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, može se misliti što bi tek bilo da su od početka naišli na pravi i organizirani oružani otpor.
Embargo je nesumnjivo bio zločin – kako protiv Hrvatske, tako i BiH i tu se međunarodna zajednica pokazala u pravom svijetlu. S jedne strane je agresoru dopustila napade, razaranja i masovna ubijanja, žrtvama uskratila obranu, a s druge donosila deklaracije, rezolucije i zaključke o „nužnosti obustave rata“, pri čemu je nedvojbeno ukazivala na uzroke ratnog sukoba i definirala Srbiju, Crnu Goru i JNA kao uzročnike sukoba (od Londonske konferencije iz kolovoza 1992. godine nadalje), ali ništa konkretno nije poduzimala kako bi ih zaustavila u tom krvavom osvajačkom pohodu.
Što se Budimira Lončara tiče, on je na kraju završio umjesto u zatvoru najprije u Uredu predsjednika Stjepana Mesića, pa potom i njegovog nasljednika Ive Josipovića, čime je nagrađen za nepopravljivu štetu nanesenu građanima Hrvatske i hrvatskom narodu. Ovaj stari komunistički aparatčik (beskrupulozni oficir Rankovićeve OZN-e na zadarskom području, od 1950. godine kooptiran u diplomaciju), čak je i odlikovan Medaljom Grada Zagreba (u veljači 2019.) koju je odbio primiti nakon što se digla halabuka u javnosti.
Nasuprot stavovima onih koji ga (iz raznih razloga) opravdavaju, pa čak iznose i apsurdne tvrdnje (poput novinara Drage Hedla) kako je to što je Lončar radio bilo „u korist Hrvatske“ stoje nepobitni dokazi da je riječ o izvanserijskoj štetočini koja bi u svakoj normalnoj zemlji završila na robiji a ne u bilo čijem predsjedničkom uredu.

Kakvu je „konstruktivnu“ ulogu imao u to vrijeme u odnosu na Hrvatsku, svjedoči i to što je Hrvatska Vlada demokratskog jedinstva nedugo poslije uvođenja embarga (27. rujna 1991. godine) donijela mišljenje u kojemu otkazuje pravo Budimiru Lončaru djelovanja i nastupanja u ime Republike Hrvatske i u njemu kaže sljedeće:
„Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.“
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Budimir_Lončar; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24.9.2019.)

Slučaj Budimira Lončara samo je još jedan u nizu dokaza kako našom Hrvatskom (nažalost), još uvijek vladaju djeca komunizma kojima nije stalo do dostojanstva i digniteta zemlje, niti do povijesne istine, nacionalnog ponosa i vitalnih interesa ovoga naroda.
Ako mi danas sami nagrađujemo takve destruktivce kakav je metuzalem Budimir Lončar (koji i pored svega što nam je učinio i danas u životnoj dobi od preko 95 godina „vedri i oblači“ u hrvatskoj diplomaciji), to onda govori više o nama nego o njemu.
Quo vadis, Hrvatska?

Zlatko Pinter

Četiri godine kasnije, 2010. Zvonimir Despot iznosi dodatnu potvrdu negativne uloge Lončara citirajući zaključak Vlade demokratskog jedinstva od 27. rujna 1991.:
Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.[4] Ove se informacije publiciraju u najčitanijim dnevnim novinama u Hrvatskoj u vrijeme dok je Lončar savjetnik Stjepana Mesića, što mu očito nije naškodilo, jer ga je Ivo Josipović također zadržao na Pantovčaku.
U Jutarnjem listu Drago Hedl 2015. objavljuje veliki intervju s Lončarom, u kojem se tvrdi da je embargo navodno bio na korist Hrvatskoj, te to potkrepljuje time što se susretao s Franjom Tuđmanom. [5] Predsjednik Tuđman imao je sastanke i s Miloševićem i drugim visokim dužnosnicima i diplomatima, sastanci s Lončarom ne dokazuju korist ili štetu Hrvatskoj od embarga na uvoz oružja. Također, nema objašnjenja zaključka Vlade iz 1991. godine.
Dodatne osude za Lončarovo djelovanje 1991. dolaze 2015. od HNES-a, koje ga je optužilo i etički osudilo 31. listopada 2015. zbog veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa.[6] Nove optužbe dolaze 2019. godine, ovaj put za aktivnosti iz 1945. godine: dokumente s potpisom poslijeratnog šefa zadarske Ozne Budimira Lončara, iz kojih je jasno vidljivo da je mnoge Hrvate iz Dalmacije poslao pred prijeki sud ili na robiju.[7] (https://narod.hr/hrvatska/vdeo-ispovijest-ive-versica-iz-zadra-budimir-loncar-na-robiju-je-strpao-mog-strica-antu-a-oca-simu-udba-je-likvidirala-u-njemackoj-72)
—————————————————-
VIDEO) Ispovijest Ive Veršića iz Zadra: ‘Budimir Lončar na robiju je strpao mog strica Antu, a oca Šimu Udba je likvidirala u Njemačkoj ’72.’
Objavio
nb
–
7. veljače 2019. u 22:00
Foto: Snimka zaslona
“U dokumentu koji je objavljen prije dva dana u Bujici, ime je moga strice Ante Veršića”, potvrdio je Ive Veršiću, dragovoljac Domovinskog rata i umirovljeni kriminalist zadarske policije za Bujicu te dodao:
“Budimir Lončar strpao ga je na robiju 7 godina, a oca Šimu ubila je Udba u Njemačkoj ‘72. Za zločin nad mojom obitelji Lončar nikada nije odgovarao!”
Cijeli slučaj u studiju Bujice komentirao je Josip Deur, građanski aktivist iz Zadra:
“Pitam javno Budimira Lončara, tko je ubio fratra i dvije časne sestre koje su ga spasile od talijanskih fašista na otoku Ugljanu?!”
Nakon što je dr. Zlatko Hasanbegović Bujici dostavio dokumente s potpisom poslijeratnog šefa zadarske Ozne Budimira Lončara, iz kojih je jasno vidljivo da je mnoge Hrvate iz Dalmacije poslao pred prijeki sud ili na robiju, redakciji se javio sinovac jedne od žrtava – Ante Veršića iz Ninskih Stanova.
>(VIDEO) Tomislav Jelić o dodjeli priznanja Budimiru Lončaru: ‘Rekli su mi da je sve izravno s Plenkovićem dogovoreno’
Ive Veršić bio je šokiran kada je u Bujici vidio dokument s imenom svoga strica.
“Pred sam kraj emisije u srijedu vidio sam političku optužnicu za svoga strica. Znao sam da je osuđen i za što. Znao sam i kakvu je golgotu prošao, ali to me toliko revoltiralo da čitavu noć nisam oka sklopio i pratio sam što se sve događa oko njegovog progonitelja Budimira Lončara… Pratio sam komentare i sve ostalo. Nisam mogao zaspati, bio sam ogorčen”, kazao je.
Osuđen ‘u ime naroda’ i po prijavi Budimira Lonačara
Bujici je dostavljena i presuda protiv Ante Veršića, iz prosinca 1945. godine. Veršića je Okružni Narodni sud u Zadru “u ime naroda“ osudio na 7 godina teške robije i prisilnog rada u Lepoglavi i Zenici: “Osuđuje se! Na kaznu prisilnog rada sa lišenjem slobode u trajanju od 7 godina, sa gubitkom svih političkih i građanskih prava, na konfiskaciju cjelokupne imovine te na isplatu troškova krivičnog postupka…”
Nakon Lepoglave su ga odveli u Zeničke rudnike i tamo je kao dobar radnik završio rudarsku školu i oženio se za dobru ženu, koja ga je spasila iz tih rudnika – ispričao je Ive o svom stricu Anti Veršiću.
“Mislim da njegovu golgotu ne znaju svi. Za to samo znamo ja i njegova sadašnja supruga”, istaknuo je.
Ive Veršić objasnio je pred kamerama Bujice i kako je njegov stric upao u probleme sa svojim progoniteljem Budom Lončarom.
“Pošao je u partizane i bio nekoliko dana s njima, vidio da to nije to… Sve mi je ispričao prije smrti 2004. godine. Rekao je kako je pošao u partizane, jer je bio gladan i neobučen, a da su partizani radili svakakve strahote… Rekao im je da se ide kući presvući i javio se prijatelju u Ninu, a on mu je predložio da ode u Hrvatsku vojsku. Tako je stric pošao sam prvom postrojbom NDH, koja je naišla. Rekao je da u toj vojsci nikada nisu nanijeli nikome zlo. Bili su stacionirani u Zemuniku, išli su više puta prema Ninu i upozoravali kada se približe selu da će oni samo zapjevati i da se tamošnji ljudi izvuku i da nikome neće učiniti ništa… Poslije rata je prvo završio na Križnome putu, pričao mi je kako su ih vodili uz cestu i prebijali, kako su jeli sirove krumpire i kukuruze… Svi koji bi izašli iz stroja bili bi ubijeni”, objasnio je.
Veršić: ‘Lončar je povezan s likvidacijom mog oca’
Otac Ive Veršića – Šime, prošao je gore od brata. Ubijen je kao hrvatski politički emigrant u Njemačkoj 1972. godine.
“Moj je otac bio radnik koji je ’69. godine prvo pobjegao u Italiju, s još nekim ljudima. Uhvatili su ih na granici i strpali na 6 mjeseci u Zagreb, u zatvor. Poslije toga otišao je u Davos i tamo se zaposlio. U Davosu je do njega došao, moram reći njegovo ime, jer je ubojica moga oca – Budija Tome iz Ninskih Stanova. Navukao ga je da ide u Njemačku da će dobiti bolji posao, da će imati veću plaću itd… Pristao je i nakon nekog vremena postao šljaker na baušteli… Radio je tako godinu dana… Na dan ubojstva pokupili su ga Budija i jedan Muhamed iz Bosne. Krenuli su na neku zabavu i po putu su moga oca zamlatiti nečim. Izbacili su ga iz njegovog vozila i otišli po drugo. Dok su se vratili, njega je policija već pronašla i njih su zatvorili na šest mjeseci, no zbog nedostatka dokaza pustili su ih van”, ispričao je.
Budimir Lončar u to je vrijeme već ostvario impresivnu karijeru u komunističkoj Jugoslaviji. Upravo je Lončar unutar beogradskog Ministarstva vanjskih poslova, utemeljio poseban odjel za praćenje tzv. neprijateljske djelatnosti u inozemstvu. Neko vrijeme ga je i osobno vodio, zbog čega mnoge indicije upućuju na zaključak da bi mogao imati veze i sa ubojstvom Šime Veršića.
“Ne bih želio griješiti dušu i reći da je on taj, ali je zasigurno povezan i s time, kao i sa svim ostalim likvidacijama!”, kazao je za Bujicu.
Inače, Ive Veršić pokušao je kao kriminalist istražiti ubojstvo svoga oca, no dokumentacija o slučaju preko noći je nestala, kada se počeo raspitivati o svemu… Danas je šokiran odlukom Milana Bandića da mu se dodjeli Medalja Grada Zagreba.
“To je van svake pameti! Mi smo svi kao djeca ispaštali zbog njega, ja nisam imao pravo niti na dječji doplatak, a moja mater nije dobila mirovinu. Stravično je i nevjerojatno da se Medalja dodjeljuje čovjeku koji je svoju majku tukao toljagom ispred crkve kako bi se dokazivao komunistima.”
Josip Deur pita Budimira Lončara: ‘Tko je ubio fratra i dvije časne sestre na Ugljanu?’
Građanski aktivist iz Zadra Josip Deur komentirao je slučaj u studiju, a ispričao je i tragediju vlastite obitelji.
“I moj dida Mate je ubijen! Zadužio je pušku i sutra odmah nakon izlaska iz kuće, bio je likvidiran. Drugi djed nije se htio pridružiti u radne zadruge i dati komunistima zemlju. Odveden je i nije se dugo znalo za njega. Dobio je zatvor na Golom otoku i dvije godine kopao tunel u vili Jakova Blaževića. Tjerali su ga da nosi kamenje, vezano žicom oko vrata. Ožiljak od te žice ostao mu je za cijeli život”, ispričao je Deur za Bujicu.
Josip Deur široj je javnosti poznat po organizaciji zadarskog prosvjeda zbog slučaja Daruvarac, prikupljanju potpisa za referendumske inicijative ‘Narod odlučuje’ i ‘Istina o Istanbulskoj’, a u listopadu prošle godine nosio je križ u sklopu molitvnenog hoda od Šepurina do Kaptola u Zagrebu.
O dodjeli Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru i on ima svoje mišljenje.
“Zanimljivo bi bilo pitati Budimira Lončara kako to za vrijeme fašističke okupacije otoka Ugljana, kada je šest stanovnika mjesta Preka streljano, da i on nije streljan… Tko ga je spasio i sakrio u samostan?! Je li ga spasio jedan franjevac i dvije časne sestre? Po završetku Drugog svjetskog rata taj svećenik i dvije časne sestre bivaju ubijeni… Pronađeni su na dnu mora zavezani konopom oko vrata, za kojeg je bio vezan kamen! Ubijeni su na najpodliji mogući način. To se dogodilo ’45. godine, kada tamo više nije bilo fašista. Narodno oslobodilačka vojska “oslobodila“ je Ugljan i tamo su zavladali komunisti. Bude Lončar je vodio Oznu i vidi čuda, kako ti ljudi stradavaju! Je li ikada itko postavio njemu pitanje tko je odgovoran za njihovu smrt?! Živi svjedoci i njihova djeca na Ugljanu još prepričavaju da je to njegovo krvničko djelo! Njemu je najvjerojatnije bilo ispod časti da se sazna kako je bježao pred talijanskim fašistima i da su ga spasile dvije časne sestre i jedan franjevac”, kazao je Deur.
“Na cijelom zadarskom području ljudi su naprosto ogorčeni jer će takva osoba, koja je progonila svaku hrvatsku kuću, biti nagrađena prestižnom nagradom,“ ogorčen je i Deur pa nastavja: “Teško je suzdržati emocije, kada znate što su sve naši preci prošli i vidite kako se njihovi neprijatelji danas nagrađuju… Evo recimo – pogledajte slučaj Ive Veršića, on je danas u mirovini, ima blago i čuva ovce, a Budimir Lončar je taj koji vlada, koji povlači konce i dobiva nagrade!“
Utjecaj Bude Lončara nije velik samo u Zagrebu, na Zrinjevcu, Pantovčaku i u Banskim dvorima, on je, prema tvrdnjama Josipa Deura, utjecajan i u Zadru.
“Njegov je utjecaj u Zadru danas još i veći, nego za vrijeme komunističke Jugoslavije! Budimir Lončar je iz godine u godinu rastao i postavljao na sva ključna mjesta djecu svojih prijatelja i simpatizera. U današnje vrijeme se čak događa da djeca poznatih zadarskih HDZ-ovaca završavaju na raznoraznim fakultetima i diplomskim studijima, upravo pod pokroviteljstvom Budimira Lončara. Nakon što završe visoke škole, Lončar ih šalje u svijet na volontiranje, a neke je poslao i u Beirut! To mi je, uostalom, potvrdio otac od jednog takvog momka. I što uopće možemo u budućnosti očekivati od naraštaja koje politički odgaja Budimir Lončar?”, upitao je.
Josip Deur u Bujici je posebno oštro prozvao Hrvatski generalski zbor zbog šutnje o slučaju dodjeljivanja Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru.
“Jedan od razloga leži i u činjenici da su se udobno smjestili na Gornjemu gradu, u prostorijama koje im je dodjelio Milan Bandić,” kaže Deur koji časnim smatra generala Željka Sačića, zato što je iz principijelnih razloga još ranije napustio Generalski zbor, a sada osuđuje i Bandićevu nagradu za Lončara.
Bujica je objavila poseban prilog u kojem novinari Z1 televizije pitaju Milana Bandića koje su to zasluge Budimira Lončara u unapređenju odnosa Hrvatske i država članica EU, zbog čega je predložen za Medalju, no gradonačelnik je odgovore izbjegavao.

(https://narod.hr/hrvatska/vdeo-ispovijest-ive-versica-iz-zadra-budimir-loncar-na-robiju-je-strpao-mog-strica-antu-a-oca-simu-udba-je-likvidirala-u-njemackoj-72)

https://youtu.be/dT3OMLfH1uo – video, izjava Ive Veršića

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, 25. rujna 1991. godine, na zahtjev i poticaj tadašnje SFRJ (koja je samo nominalno postojala) i zaslugom njezina „sekretara za inostrane poslove“ Budimira Lončara prihvatilo je Rezoluciju br. 713 o uvođenju potpunog embarga na sve isporuke oružja i vojne opreme za područje cijele Jugoslavije, što je srpsko-crnogorskom agresoru i zločinačkoj JNA omogućilo nastavak agresije i još žešće udare na Hrvatsku (kasnije i BiH) koje se nisu imale čime braniti.
Britanska povjesničarka Carol Hodge u svojoj knjizi Britain and the Balkans (Britanija i Balkan), kao rijetko koji zapadnoeuropski intelektualac razotkrila je dvoličan odnos Zapada prema razrješenju krize u tadašnjoj SFRJ, pogotovu Velike Britanije i njezine diplomacije, budući da je ova zemlja prednjačila u zakulisnim igrama i manipulaciji kako međunarodnom zajednicom, tako i sukobljenim stranama. Ona u jednom dijelu knjige navodi kako se Budimir Lončar gorljivo zalagao za taj embargo u vrijeme kad je rat već započeo, a JNA bila opskrbljena ogromnim količinama oružja, ratnog materijala i opreme.
U svakom slučaju, britanska je tajna diplomacija u suradnji s tadašnjim SIV-om (vladom SFRJ i „saveznim sekretarijatom za inostrane poslove“ na čijem je čelu bio spomenuti Budimir Lončar) odigrala ključnu ulogu vezano za lobiranje u tadašnjoj Europskoj zajednici (EZ) i KESS-u (Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji) od kojih je i krenula inicijativa za uvođenje embarga, a što je na kraju prihvatilo i Vijeće sigurnosti UN-a.
Embargo je ohrabrio agresora i spriječio legitimnu obranu Slovenije, Hrvatske i BiH, te svakako doprinio eskalaciji ratnog sukoba sa svim teškim posljedicama koje su iz njega proistekle.
JNA je tada (po procjenama nekih vojnih analitičara) bila četvrta vojna sila u Europi.
Krajem 80-ih godina, prema okvirnim podacima (koji se iščitavaju iz raznih procjena i fragmentarno objavljivanih brojki kao i iz šturih izvješća službenih izvora JNA), tadašnja jugoslavenska vojska imala je pod oružjem ukupno 180.000 ljudi (što je uz mobilizaciju pričuvnog sastava vrlo brzo moglo dosegnuti preko milijun i pol vojnika), raspolagala je s oko 2.000 tenkova, 1.500 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva, preko 4.000 topničkih oruđa raznih namjena i kalibara (od haubica, VBR-a i topova do minobacača), imala je nekoliko lansera za balističke rakete zemlja-zemlja (tipa FROG-7) dometa 100 kilometara, 500 borbenih zrakoplova i helikoptera, te stotinjak ratnih i pomoćnih bodova. Uz ogromne količine streljiva, tisuće tona pješačkog i protuoklopnog naoružanja, goleme zalihe nafte, hrane i ratnog materijala (što je bilo dostatno za vođenje višegodišnjeg rata), u svakom pogledu je to bila respektabilna vojna sila.
Na drugoj strani, žrtve agresije (Hrvatska i BiH) bile su razoružane i prepuštene na milost i nemilost toj falangi koja je od proljeća 1991. godine djelovala kao srpska a ne jugoslavenska vojska. Njezini do tada ortodoksni komunistički dogmati (od „saveznog sekretara za ONO“ Veljka Kadijevića, preko načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića do admirala Branka Mamule do svih drugih iz vrha sustava obrane i vojske), preko noći su sklopili prešutni savez sa Slobodanom Miloševićem i (svojim „ljutim ideološkim neprijateljima“) četničko-monarhističkom strujom u Srbiji i stavili se u službu ostvarivanja velikosrpske ideje. To samo pokazuje u kojoj su mjeri bili stvarno vezani za Jugoslaviju i koliko im je bilo stalo do „bratstva-jedinstva“ i dobrobiti naroda i građana.
Hrvatska Teritorijalna obrana (koja je prema tada važećem Ustavu SFRJ bila u funkciji obrane republike – a što je prema Zakonu o ONO predstavljalo pravo i dužnost građana svake federalne jedinice jer su republike imale status država), razoružana je između dva kruga prvih višestranačkih izbora (23. svibnja 1990. godine), kada je hrvatskom narodu i građanima oduzeto preko 200.000 cijevi različitog pješačkog naoružanja – i to onoga koje su platili vlastitim novcem (preko razrezanog poreza). Samo osam dana prije okupljanja prvog višestranačkog Sabora, tadašnja vlast (SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom) udovoljila je zahtjevu Generalštaba JNA i dopustila odnošenje oružja iz skladišta hrvatske TO. Ovaj protuzakoniti i protupravni postupak vrhuška JNA je opravdavala time što (prema njihovim tvrdnjama) u skladištima TO naoružanje „nije bilo propisno uskladišteno“ – iako su svi dotadašnji rezultati nadzora nadležnih vojnih tijela (a što je bilo i zapisnički konstatirano) govorili suprotno.
Da je Hrvatska imala tih 200.000 cijevi, agresor se ne bi tako lako odlučio na rat, to je sasvim izvjesno. Kad protiv razoružanog hrvatskog naroda i građana sa svom tom silom nisu uspjeli dosegnuti „zapadne granice Srbije“: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, može se misliti što bi tek bilo da su od početka naišli na pravi i organizirani oružani otpor.
Embargo je nesumnjivo bio zločin – kako protiv Hrvatske, tako i BiH i tu se međunarodna zajednica pokazala u pravom svijetlu. S jedne strane je agresoru dopustila napade, razaranja i masovna ubijanja, žrtvama uskratila obranu, a s druge donosila deklaracije, rezolucije i zaključke o „nužnosti obustave rata“, pri čemu je nedvojbeno ukazivala na uzroke ratnog sukoba i definirala Srbiju, Crnu Goru i JNA kao uzročnike sukoba (od Londonske konferencije iz kolovoza 1992. godine nadalje), ali ništa konkretno nije poduzimala kako bi ih zaustavila u tom krvavom osvajačkom pohodu.
Što se Budimira Lončara tiče, on je na kraju završio umjesto u zatvoru najprije u Uredu predsjednika Stjepana Mesića, pa potom i njegovog nasljednika Ive Josipovića, čime je nagrađen za nepopravljivu štetu nanesenu građanima Hrvatske i hrvatskom narodu. Ovaj stari komunistički aparatčik (beskrupulozni oficir Rankovićeve OZN-e na zadarskom području, od 1950. godine kooptiran u diplomaciju), čak je i odlikovan Medaljom Grada Zagreba (u veljači 2019.) koju je odbio primiti nakon što se digla halabuka u javnosti.
Nasuprot stavovima onih koji ga (iz raznih razloga) opravdavaju, pa čak iznose i apsurdne tvrdnje (poput novinara Drage Hedla) kako je to što je Lončar radio bilo „u korist Hrvatske“ stoje nepobitni dokazi da je riječ o izvanserijskoj štetočini koja bi u svakoj normalnoj zemlji završila na robiji a ne u bilo čijem predsjedničkom uredu.
Kakvu je „konstruktivnu“ ulogu imao u to vrijeme u odnosu na Hrvatsku, svjedoči i to što je Hrvatska Vlada demokratskog jedinstva nedugo poslije uvođenja embarga (27. rujna 1991. godine) donijela mišljenje u kojemu otkazuje pravo Budimiru Lončaru djelovanja i nastupanja u ime Republike Hrvatske i u njemu kaže sljedeće:
„Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.“
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Budimir_Lončar; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24.9.2019.)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Share on Facebook