ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?
Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.
Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.
Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.
Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”
Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.
No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.
Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.
Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.
Izetbegovićevi snovi
Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.
Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.
U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.
Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.
Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.
U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.
Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?
Ivica Šola / Slobodna Dalmacija
