ŠOKANTNA ISPOVIJEST PRETUČENOG FILIPOVIĆA: “Udarali su šakama, pepelnicama, stolicama…”!

Mostarci Željko (59) i Franjo Filipović (33) pušteni su iz mostarske bolnice, u koju su bili smješteni nakon što su ih u četvrtak brutalno pretukli Ilija Martinović (36) i Alen Ivanković (49).

Žestoko su nas isprebijali.

Incident se desio u četvrtak nešto poslije 13 sati u mostarskom lokalu “Zdrav ruž”, u Ulici Kneza Višeslava. Martinović i Ivanković nisu imali nimalo milosti, a oca Željka, i njegovog sina Franju, koji mu je naknadno pritekao upomoć, spasila je policija.

A cijeli tok nemilih scena u gradu na Neretvi u ekskluzivnoj ispovijesti za Vijesti.ba otkriva stariji Filipović, inače član Nadzornog odbora Aluminija ispred malih dioničara.

Na početku razgovora, na pitanje kako su on i njegov sin Franjo, Željko kaže: “A kako ćemo biti. Žestoko su nas isprebijali. Izubijani smo, izgruvani, nikakvi. Ne znam što bih vam rekao.”

Napadu na Filipoviće u “Zdravom ružu” prethodio je Željkov sastanak u prostorijama nekadašnjeg mostarskog giganta, u čijoj je Upravi proveo čak 36 godina. U toku razgovora s novim v.d. direktora Antom Rezićem i direktorom proizvodnje Marinkom Ostojićem, zazvonio mu je mobitel.

Broj mu kaže nije bio poznat, a nakon što se javio začuo je ozbiljne prijetnje i psovke od Ilije Martinovića, kojeg je poznavao samo iz viđenja.

– Rekao mi je: “Znam gdje stanuješ, ubit ću te. Zaklati! Znam gdje su ti žena, djeca, unučad, auto – u nevjerici Željko prepričava Martinovićeve riječi.

– Ja njih dvojicu uopće i ne poznajem, jednog znam iz viđenja, a drugog nikako. Oni su u Aluminij došli tek prije godinu-dvije dana – navodi Filipović.

Potom je objasnio zbog čega mu je zapravo tako teške riječi preko telefona uputio Martinović.

Naime, kao što je i poznato, za oko 170 radnika mostarskog Aluminija radni odnos prestao je sa 31. decembrom 2019. Nešto više od njih stotinjak po Statutu je steklo pravo na tromjesečni otkazni rok. A spiskovi za isplatu plata pravljeni su za svaki od ta tri mjeseca zasebno. Kako se bližio kraj februara, napravljen je i spisak za isplatu martovskih plata.

A Martinović i Ivanković dobili su pogrešnu informaciju, i to od sada već bivšeg direktora Aluminija Dražena Pandže da je spisak pravio, pa ujedno i njih skinuo s istog – Željko Filipović. Zahvaljujući Pandžinim izmišljotinama, u Martinovićevim i Ivankovićevim očima jedini krivac što bi mogli ostati bez martovske plate bio je upravo Filipović.

– Svi mi iz Nadzornog odbora dobili smo taj spisak. I obično bi tako bilo – mi samo dobijemo gotove spiskove i glasamo. I hajde, želeći da se tim ljudima izađe ususret da dobiju i martovsku platu, ja sam, i ne gledajući tko je na tom spisku, na kojem su bila 92 čovjeka, glasao “za”. A za ovu dvojicu – Martinovića i Ivankovića – čak ni ne znam da li su bili na tom spisku. Jer, kao što rekoh, niti sam ga ja pravio, niti sam koga brisao – pojasnio nam je Željko.

“Da mi nije bilo Franje, možda bi me i ubili”

A zatim se vratio na ono što se desilo nakon telefonskog razgovora s Martinovićem. Pozvali su ga, kaže, da dođe u “Zdrav ruž”, ni ne sluteći što tek slijedi. No, čiste savjesti, znajući da ni za što nije kriv, prihvatio je poziv i zaputio se u taj lokal. U međuvremenu je obavijestio i sina Franju da mu je prijećeno, te mu rekao da bude u blizini i u pripravnosti, u slučaju da se nešto desi.

– I uđem ja u taj kafić, kad mi oni mašu da im priđem. Jednom od njih rekao sam da mu znam oca, a ovom drugom da ga znam iz viđenja. Naručih piće i pođoh da se s njima rukujem. Ali odbiše. Rekoh: “Ja stvarno momci ne znam u čemu je problem”. Pitam ih tko im je rekao da sam ja pravio spiskove i da sam ih ja obrisao. Martinović k’o iz topa kaže da mu je to rekao bivši direktor Pandža – naglašava stariji Filipović.

Potom mu se krajnje ljutito Ivanković, za kojeg kaže da ga uopće ni ne zna, obratio riječima: “Što ti imaš protiv mene i moje djece?”

Željko vadi mobitel iz džepa, u namjeri da im pokaže mailove, kojima bi ih uvjerio da nema ništa s pravljenjem spiskova. No, koštala ga je naivnost. Dok je listao mailove, jedan od njih ga je udario šakom u glavu. Odmah se našao na podu, a onda su ga obojica počeli gazati nogama.

– Kako su oni skakali po meni, utom je dotrčao i moj sin. I možda me je on spasio, iako su i njega dobro isprebijali. Ali da mi nije bilo Franje, možda bi me i ubili. Udarali su nas čim su stigli – šakama, nogama, pepelnicama, stolicama… Kad je nastao metež, svi su pobjegli iz kafića i nitko se nije ni miješao. Spasila nas je policija – podcrtava Željko.

I dalje ne može sa sigurnošću tvrditi što i tko se ustvari krije iza napada. Sumnja i da bi povod mogla biti njegova odluka da na nedavnoj Skupštini dioničara glasa protiv prihvaćanja sramne ponude Abraham grupe za Aluminij – kinesko-izraelski ulagač je za Ljevaonicu nudio samo 30.000 KM.

Ali, kaže, nije mu jasno zašto je baš on targetiran, jer su od dvadesetak članova Skupštine samo dvojica glasala za prihvaćanje ponude.

– Bilo bi baš smiješno da smo im za 30.000 KM izdali Ljevaonicu. Pa jedan bolji kafić se izdaje za te pare. Bio sam kategoričan i glasao protiv – dodaje Željko, još jednom ponovivši kako ne može sa sigurnošću tvrditi tko stoji iza napada, kao ni koji su razlozi, osim što jedino odgovornim smatra dvojicu napadača.

Stariji Filipović, mada je njegov sin Franjo prošao čak i gore, zadobio je teške povrede glave, a povrijeđeni su mu i oko, ruka i kralježnica.

– Ja sam teški srčani bolesnik, imam tri ugrađena bajpasa i jedan stent. Dakle, ne smijem se ni nasekirati, a kamo li da me neko pretuče. Izuzetno mi je narušeno zdravlje – konstatira Željko Filipović.

Na kraju razgovora poručio je kako je sramota da se Nadzorni odbor Aluminija, čiji je član, a naročito predsjednik NO Zdenko Klepić, i dalje nisu očitovali povodom ovog incidenta.

slobodna-bosna.ba