Smeće u Livnu postaje poput borbe s vjetrenjačama

Što se događa s Bistricom? Rijeka duga oko tri kilometra nekada je tekla nesmetano. Nije nigdje žurila, ali svejedno je bila brža, hitrija, žubornija. I danas rijeka žubori, ali odjekuju udarci od stakla, plastike, mulja. Odjekuje praznina.

S jedne strane šarenilo, svjetlost, cvijeće, a s druge pak tmina, oronulost i tuga. Uredili smo šetnicu, gradimo ceste, izgrađujemo kružne tokove, postavili smo klupe, radimo jedni za druge, a zaboravljamo sve ono što se nalazi pored toga. Zaboravljamo lagano tko radi za nas sve.

Priroda je ta koja radi za nas sve. Zbog prirode dišemo, zbog nje smo živi. Međutim, iz dana u dan mi tvrdimo suprotno! Ne, nisu svi isti, ali nemoguće je ovdje govoriti o pojedincima. Prije par dana objavili smo članak srodne teme, ali izgleda da se poneki ljudi oglušuju na to.

Pitamo pojedince, koliko smeća treba biti u Livnu, koliko članaka treba objaviti da vi prestanete bacati otpad gdje god stignete? Čini nam se da će nam ponestati riječi kojima možemo opisati ovakve prizore, jer nažalost, u zadnje vrijeme imamo sve više ovakvih objava.

Don Quijote nije uspio u svojoj borbi s vjetrenjačama. Možemo li mi napisati vlastitu knjigu, nešto promijeniti, popraviti ili je sve uzaludno?

M.K./Livnovine