SJEĆANJE NA KUPRES ‘Užasnut, gledao sam kako direktno idu na neprijatelja’

Na dan, 10. travnja 1992. godine padom Kupres na tragičan način završena je sedmodnevna bitka za Kupres protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na ovaj se dan prisjećamo 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni u borbi protiv srpskoga agresora 1992. godine.

Tih dana rame uz rame s pripadnicima Kupreške bojne HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a te hrvatskih branitelja iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda itd., stajalo je i 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade, od kojih je njih petnaest izgubilo svoje živote, piše direktno.hr.

Njihova imena su Dražen Kiš, Zdenko Marjanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro, Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Ante Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev.

Nema vas više! Nema Vukovara, ni Hrvatske! Marš u sobu!

Branitelj Vukovara i zatočenik srpskih koncentracijskih logora Zlatan Bašić, prisjetio se tog strašnog dana 1992. godine:

“Lete godine evo već 28 od kad naši prijatelji nisu više s nama.

Na današnji dan u kasnim poslijepodnevnim satima ili već večernjim, ulazi mladi vojnik u sobu u zatvor u Sremskoj Mitrovici i poziva me da izađem i idem na večernji ‘razgovor’. Razmišljao sam, gdje sad, ovako kasno, nije dobro. Bit će svega, baš neće biti dobro. On me vodi, ništa ne govori, ne gura, ne udara. Oba smo u svojim mislima. Ulazim u prostoriju, ono Medić čeka. Jao, sad će biti tamburanje, najviše je volio mlatiti po tabanima. Kaže: Sjedi, hoćeš rakiju, cigaru?

Što sada hoće, pa tu sam već šest mjeseci? Sve zna. Vadi i pokazuje mi slike iz Vukovara koje su ostale u Čorkovom lokalu, to smo već prošli. Vadi novu sliku – mrtvi branitelji na nekoj prikolici. Pita: Poznaješ li koga? Ima li tvojih iz Vukovara?

Gledam sliku i ne prepoznajem nikog, krvava tijela branitelja jedan preko drugoga u različitim uniformama, odjeći. Ne poznam nikoga, što reći? A on će meni: Ovo su tvoji Žuti mravi poginuli na Kupresu jutros. Nema vas više! Nema Vukovara, niti Hrvatske, nema više niti vas, svi ćete umrijeti. Marš u sobu!

Puno puta razmišljam o tome i malo se zna. Nekako mislim da naši nisu imali sreće ili je tako moralo biti. Ta misao mi je lakša. Mada tko zna kada i hoćemo li ikada saznati što se dogodilo u to hladno, maglovito i susnježicom praćeno kupreško jutro. Preživjeli su Vukovar, Nuštar, Vinkovce, Zadar i druga ratišta i stradali su na Kupresu. Ove godine nećemo moći otići na Kupres zbog korone. U svom domu molit ćemo za sve žrtve Kupresa. Puno branitelja je poginulo i nestalo taj i tih dana i HV i HVO. Na dan Muke Isusove uputit ćemo svoje molitve da se pronađu tijela svih nestalih branitelja Domovinskog rata. Nadamo se da će doći dan kada ćemo ih dostojno sahraniti i odati im počast”.

‘Pozdravi mi mamu, braću i Danijelu’

Jedan od Vukovaraca poginulih na Kupresu 10. travnja 1992. godine, bio je i Robert Zadro, heroj Domovinskoga rata i sin generala Blage Zadre.

Robert Zadro rođen je 17. listopada 1969. godine u Vukovaru, kao prvi od tri sina Blage i Kate Zadro, rođene Soldo. Osnovnu školu pohađao je kao i njegova braća Tomislav i Josip, u Borovu naselju, tadašnja OŠ Bratstvo i jedinstvo, a koja danas nosi ime po njihovom ocu – Blagi Zadri. U Borovu naselju, u COUO “Edvard Kardelj”, danas Tehničkoj školi Nikola Tesla, završio je i srednju elektrotehničku školu, a potom odlazi na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA, prvo u Banju Luku, BiH, a potom u Prištinu, Kosovo. Prijatelji iz djetinjstva opisat će Robu, kako su ga zvali, kao dragog i dobro odgojenog mladića koji je trenirao gimnastiku i neko vrijeme karate, privrženog obitelji i nacionalno jasno opredijeljenog.

Nakon objavljivanja natječaja 21. srpnja 1990. godine, prijavljuje se na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika te kao pripadnik te postrojbe sudjeluje u suzbijanju pobune dijela srpskog stanovništva na Banovini i svim drugim pred njih postavljenim zadaćama, sve do 7. rujna 1990. godine, kada je s 88 pripadnika PHR koji su činili jezgro ustrojavanja te novoosnovane jedinice, prešao u Antiterorističku jedinicu Lučko.

Na vlastiti zahtjev, a uz odobrenje nadređenih, u srpnju se vraća u Vukovar pomoći pri obrani Grada te postaje zapovjednik mobilne postrojbe koja je po zapovijedi išla u sve dijelove Vukovara gdje su se vodile najteže borbe, danas široj javnosti poznate kao Turbo vod.

Turbo vod brojao je 18 ljudi, mahom dvadesetogodišnjaka, od kojih ih je šest poginulo u borbama za Vukovar ili ubijeno nakon sloma obrane grada.

“Odgovoran, radišan, Blago u malom”, reći će za Roberta suborac iz Turbo voda, Stipo Mlinarić.

Dana 16. listopada 1991. godine, dan prije Robertovog 22. rođendana, poginuo je njegov otac, zapovjednik obrane Borova naselja, Blago Zadro, kojem je posthumno dodijeljen čin generala.

Stojeći uz očev odar, uplakanom mlađem bratu Tomislavu, rekao je: “Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe”.

I doista, za plakanje vremena nije bilo. Otpor sve malobrojnijih branitelja koji su u nedostatku municije i ljudstva polako gubili snagu, lomio se pred silom koja je danonoćno stezala obruč oko grada.

Povukavši se u tvornicu Borovo, iako odlučan ostati do kraja, Robert se, po dolasku suborca, također pripadnika Turbo voda Nevenka Mauzera koji je na Trpinjskoj cesti upravo pobjegao sa strijeljanja te izvijestio ljude u skloništu kako srbočetnici uz prisustvo pripadnika JNA ubijaju zarobljene branitelje, ipak odlučuje na proboj iz opkoljenog grada.

U noći 19./20. studenog, iza ponoći, Robert Zadro, Tomislav Jakovljević, Nevenko Mauzer i braća Biber, krenuli su iz tvornice prema tzv. žutim zgradama ili “bananama”, kako su ih zvali Borovčani, gdje su se u jednoj od tih zgrada, na četvrtome katu, utvrdili do sljedeće noći.

Dana 20./21. studenog krenuli su prema Ličkoj ulici gdje su u jednoj od kuća ostali do navečer skrivajući se od neprijatelja koji je krenuo u pretraživanje kuća i dvorišta.

Oko 18 sati, već iscrpljeni, gladni i neispavani, odlučuju se na proboj preko Hercegovačke ulice, Orlovače, zaobišavši Lipovaču, te bršadinskom prugom 22. studenoga 1991. izbijaju u Nuštar, na neokupirani teritorij. Po dolasku u Zagreb, nakon kratkotrajnog odmora, Robert Zadro sa suborcima odlazi u bazu Rakitje, gdje se dragovoljno prijavljuje za pomoć pri obrani Južnog bojišta.

Toga kobnoga 10. travnja 1992. godine, po zaprimljenoj zapovijedi sa suborcima kreće iz Galečića, njih 17 u tri vozila, jednom kombiju i dva terenska vozila, pri čemu se Robert nalazio u vozilu u sredini, te ne znajući koliko je jugovojska potpomognuta četnicima daleko prodrla, u blizini sela Malovan, direktno vozilima izlaze pred tenkove i transportere koji na njih otvaraju vatru. Više od pola branitelja bilo je ili odmah mrtvo ili teško ranjeno, a Robert, također teško ranjen, uspijeva se izvući iz vozila.

Na poziv ranjenog suborca Tomislava Jakovljevića, Nevenko Mauzer pokušava pomoći Robertu te ga vuče za sobom koliko je mogao, ali nakon nekog vremena, teško ranjenom Robertu bolovi su postali neizdrživi te zahtijeva da ga Nevenko ostavi uz riječi: “Pozdravi mi mamu, braću i Danijelu”.

Nevenko Mauzer i sam ranjen, ne mogavši više sam vući Robertovo tijelo, odlazi po pomoć, šalje po njega još dva branitelja, ali kolona tenkova praćena pješadijom se već primakla nadomak mjestu stradavanja pa daljnje izvlačenje Robertovog tijela nije bilo moguće.

Budući da je Robert uz sebe, osim svojih dokumenata, stalno nosio i očevu osobnu iskaznicu, sljedeći dan srpski mediji prikazali su na vijestima njegove i Blagine dokumente, a njihove novine Narodna armija 23. travnja 1992. godine objavile su članak kako “od ustaše postade ustaša”, prilažući uz tekst iste te dokumente.

Dokumenti u stolu Milana Martića

Nepoznato je na koji su način spomenuti dokumenti dospjeli do Knina, no nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” kojom je oslobođen taj okupirani dio Hrvatske, osobne iskaznice Roberta i Blage Zadre pronađene su u radnome stolu Milana Martića. Robertova iskaznica danas se nalazi u posjedu njegove majke Kate, a iskaznicu Blage Zadre preuzela je ženska osoba također prezimena Zadro koja ju do danas nije vratila obitelji.

Jedan od nepoznatih detalja, gotovo nevjerojatnih, kako se život poigra, je da je Vinko Mažar, također jedan od prvih zapovjednika na Trpinjskoj cesti, teško ranjen od tenkovske granate u Vukovaru 25. rujna 1991. godine, izvezen u posljednjem konvoju s ranjenicima koji je krajem rujna išao kroz Marince, a čiji je otac Ivan Mažar, upravo čovjek koji je s ceste uspio izvući tijelo Blage Zadre, toga dana, iz posljednje kuće već praznog Gornjeg Malovana koji je bio u zoni njegove odgovornosti, užasnut gledao kako kroz mećavu, u jutarnjim satima 10. travnja 1992. godine, vozila s njegovim suborcima direktno voze prema koloni neprijateljskih tenkova.

“Obuzeo me užas, znao sam da takav crveni terenac vozi Andrija Marić, za njim kombi i još jedno vozilo i direktno idu na neprijatelja. Onako uznevjeren pobrojao sam na brzinu da ih ima sedamdesetak, što tenkova, što BOV-ova, iza njih pješadija, derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Vidio sam kako je tenk pogodio prvo vozilo koje je skrenulo na livadu prema današnjem spomeniku, a onda su iz transportera počeli pucati na druga dva. Bio je to strašan prizor”.

Nepoznato je kada je tijelo Roberta Zadre razmijenjeno, no tek 1999. godine, baš na sv. Katu, 25. studenoga, na identifikaciju je pozvana Kata Zadro, pri čemu je putem DNA utvrđeno kako se radi o Robertovim posmrtnim ostacima. Oni su 3. prosinca iste godine preneseni u Vukovar, te pokopani u istoj grobnici s njegovim ocem, generalom Blagom Zadrom, na Memorijalnom groblju branitelja iz Domovinskog rata. Kada je poginuo, Robert Zadro imao je samo 22 godine.

Heroji, nismo i nećemo vas zaboraviti.

 

Piše: Tanja Belobrajdić/direktno.hr