Sapamurat Nijazov – Svijet nije vidio ‘luđeg’ diktatora od njega
Sam na svom prijestolju moći, diktator je čovjekomrzac željan ljubavi. Za svoju ovisnost nalazi samo jedan lijek – projekt kulta ličnosti – da mu se klanja narod kojeg ugnjetava. Sigurno ste čuli za većinu njih, no znate li sve njihove sulude hirove – odluke, dekrete i zabrane, enormno trošenje novca na palače i vlastiti luksuz…? Svaki treći dan objavit ćemo po jednu priču u specijalu Ludi diktatori.
Na listi ‘ludih diktatora’ koji su stvorili kult ličnosti prvo mjesto svakako zauzima Saparmurat Nijazov, koji je željeznom palicom vladao Turkmenistanom od 1991. do svoje smrti 2006. godine. Za vrijeme njegova režima svaki treći Turkmen dospio je u zatvor, a svaki drugi ostao je bez posla.
Nijazov je došao na čelo Turkmenistana još 1985. godine, kada ga je Mihail Gorbačov postavio za predsjednika vlade Turkmenske Sovjetske Socijalističke Republike i prvog sekretara Komunističke partije Turkmenistana, što je bila najmoćnija politička funkcija u tadašnjem SSSR-u. Taj inženjer energetike bio je ujedno i najmlađi republički vođa.
Na izbore izašlo 100 posto birača, a on dobio 100 posto glasova!
Kada je 1991. Vrhovni sovjet Turkmenistana proglasio neovisnost, Nijazov je izabran za predsjednika novonastale samostalne države. Naredne godine je pobijedio na izborima, a znakovito je da je bio jedini kandidat.
Na izborima 1999. je dobio 100 posto glasova, a na izbore je izašlo 100 posto upisanih birača, što se nikad nije dogodilo čak ni u Sjevernoj Koreji!
Članovi njegove stranke na istim su izborima dobili više od 99 posto glasova. Tako izabrani turkmenski parlament ga je proglasio doživotnim predsjednikom.
Sam se proglasio Turkmenbašijem ili “ocem svih Turkmena”, i to po uzoru na Kemala Atatürka, “oca svih Turaka”.
Jednom je na sjednici parlamenta rekao da bi 2010. mogao odstupiti i raspisati izbore. Zastupnici su to sa zgražanjem odbacili i zahtijevali da ostane predsjednik do kraja života.
Narod živi u siromaštvu, ali svima su besplatni plin, struja i voda
Iako je Turkmenistan vrlo bogat prirodnim resursima, posebice naftom i plinom (po rezervama plina su peti u svijetu), narod živi u siromaštvu. Prosječna plaća je 50 dolara, no građani besplatno koriste plin, struju i vodu.
– Kod nas svi žive odlično, pitao sam ljude i nitko mi se nije požalio – rekao je Nijazov koji je volio šetati turkmenskom prijestolnicom i propitkivati ljude kako su.
Sliku svoju ljubi
Turkmenistan je jedna od najzatvorenijih država na svijetu. Švicarski fotograf i laureat prestižne nagrade World Press Photo, Nicolas Righetti nekoliko je puta boravio u Turkmenistanu:
– Kad stigneš u Turkmenistan prvo što ugledaš je Nijazov. Zašto? Zato što je tip posvuda. Umnožen je u trilijun primjeraka. Naravno, njegov lik je na svim novčanicama. Nalazimo ga i na bocama alkoholnog pića, ambalaži čaja i na svim pakiranjima soli…- priča Righetti.
Osobno sam protiv toga da gledam svoje slike i statue na ulicama, ali to je ono što narod želi
Portreti “oca svih Turkmena” istaknuti su po cijeloj zemlji, posebice na velikim javnim zgradama i avenijama. Statue njega i njegove majke su prisutne svuda, uključujući i središte pustinje Kara-Kum. Nijazova golema pozlaćena statua, visoka čak 15 metara (op.a. Nijazov je inače bio vrlo nizak, svega 150 cm), nalazi se na vrhu najveće zgrade u glavnom gradu Ašgabatu. Statua se rotira tako da je lice Turkmenbašija uvijek okrenuto prema suncu.
– Osobno sam protiv toga da gledam svoje slike i statue na ulicama, ali to je ono što narod želi, izjavio je svojedobno Nijazov koji je 2001. kritizirao kult ličnosti.
Po njemu se zovu meteorit, jogurt, parfem…
Nagradu “heroja Turkmenistana” dobio je čak pet puta. Samom sebi u čast grad Krasnovodsk preimenovao je u Turkmenbaši. Osim toga, brojna mjesta, aerodromi, hidroelektrane, škole i bolnice nose njegovo ime. Po sebi je čak nazvao i meteorit, kojeg su otkrili turkmenski astronomi, te jogurt i parfem.
Državna televizija također se zove po njemu – Turkmenbaši, a dok je bio živ uglavnom je emitirala samo emisije o njemu. U uglu je bio logo s njegovim likom. Na radiju su također svakodnevno puštali pjesme njemu u čast. Sve turkmenske novine svakodnevno su objavljivale njegove slike na naslovnicama, a velik dio sadržaja bio je posvećen samo njemu.
Kao Nijazov i njegova majka slavna je osoba. Bez obzira na to što je umrla davne 1948., od kada je njen sin na vlasti proglašena je narodnom junakinjom zbog zasluga za domovinu od kojih je najvažnija ona da je rodila “oca nacije”.
Naziv za kruh promijenjen je iz tradicionalne riječi “chorek” u “Gurbansoltan edzhe”, po njezinom imenu. I njezini kipovi i slike nerijetka su pojava u Turkmenistanu.
Promijenio nazive mjeseci i dana u tjednu
Na godišnjem zasjedanju parlamenta, u ljeto 2002., Nijazov je obznanio da mijenja međunarodne nazive mjeseci. Siječanj je tako dobio ime Turkmenbaši, po njemu naravno, dok je travanj nazvan po njegovoj majci Gurbansoltan. I ostali mjeseci dobili su imena po raznim povijesnim turkmenskim ličnostima.
Kada je već promijenio imena mjeseci, odlučio je promijeniti i nazive dana u tjednu u (redom od ponedjeljka do nedjelje) – glavni, mladi, dobri, blagoslovljeni, četvrti, duhovni i odmorni dan.
Neka život svakog Turkmena bude lijep kao naše lubenice
Uveo je i nove državne praznike – 6. travnja praznik “Kapljica vode je zrno zlatnog dana”, 1. prosinca “Praznik neutralnosti”, 27. travnja “Dan konja” i najpopularniji praznik “Dan lubenica” koji se slavi 10. srpnja.
Njegovu knjigu svi moraju znati
“Otac svih Turkmena” je 2001. objavio knjigu “Ruhnama”, što u prijevodu znači “Knjiga duhovnosti”. Ona je ravna ustavu i Kuranu i svaki je čestiti građanin mora znati napamet. Nijazov je tražio od islamske zajednice da je preporuči vjernicima umjesto Kurana, a kada je poglavar to odbio dao ga je zatvoriti.
U “Ruhnami” Nijazov iznosi svoje misli o moralu, braku, bratskim i susjedskim odnosima. Knjiga je obvezno štivo, čak je uveden i poseban ispit o poznavanju njezina sadržaja bez čega nije moguće upisati fakultet, dobiti posao ili vozačku dozvolu. Osim toga, odredio je da liječnici više ne polažu Hipokratovu zakletvu, nego prisežu na “Ruhnamu”.
– Služila bi vam da upoznate povijest domovine, ali i da prođete na vozačkom ispitu. Naravno, čovjek je morao naučiti voziti automobil, ali ako bi mu na ispitu rekli: “Stranica 130!”, morao je napamet izrecitirati stranicu 130 da bi prošao vozački – pojašnjava fotograf Righetti.
Osim što se “Ruhnama” 24 sata dnevno čitala na državnoj televiziji, djeca su mogla prijaviti vlastite roditelje ako nisu dovoljno poznavali Nijazova učenja. Turkmenbaši je tvrdio da svatko tko tri puta pročita njegovu knjigu direktno odlazi u raj.
Pisao je i poetska i prozna djela koja su dobivala najveće književne nagrade u državi, a svoje je podanike često pozivao da ga kritiziraju, ali takvo što se nitko nije usudio.
Nijazov je napisao i novu turkmensku himnu, koja je zapravo oda njemu samom. Mnoge međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava osudile su himnu jer njen tekst ohrabruje progon homoseksualaca.
Sulude zabrane i dekreti
- Ukinuo je državnu operu i balet, jer “takve stvari nikom ne trebaju”, a i “nisu dio turkmenske kulture”. Nagađa se da je to učinio jer ni opera ni balet nijedno djelo nisu posvetili njemu. Također je zabranio i cirkus.
- Zabranio je nošenje šminke TV voditeljima jer je teško razlikovao muškog TV voditelja od ženske TV voditeljice.
- Zabranio je zlatne zube. Jednom prilikom je sreo mladu djevojku koja je imala zlatni zub. Nije mu se to svidjelo pa je na licu mjesta donio dekret o zabrani zlatnih zuba, a djevojci je rekao da se javi njegovom zubaru koji će joj umjesto zlatnog zuba staviti bijelu krunu. Mladim Turkmenima je poručio da glođu što više kosti kako bi očuvali zube. “Kad sam bio dječak, često sam promatrao pse kako glođu kosti. Stoga psi imaju zdrave zube”, pojasnio je.
- 2001. je zabranio muškarcima nošenje brade, brkova i duge kose. Tvrdio je da mladići nose dugu kosu pod utjecajem zapadnjačke kulture i mode. Na sve državne granice poslao je frizere i brijače da ošišaju i obriju svakog tko ulazi u državu da svojim izgledom ne pokvari tamošnju omladinu. Kasnije je odredbu malo ublažio dopustivši starcima bradu i brkove.
- Zabranio je pušenje nakon što je on prestao pušiti da ne bi došao u napast.
- Zabranio je emitiranje glazbe s bilo kakvog nosača zvuka. Zabrana je vrijedila za državnu televiziju i radio, te za sve javne glazbene priredbe, odnosno javna okupljanja. Učinio je to zbog, kako je pojasnio, zaštite istinskih kulturnih vrijednosti. Glazba se morala izvoditi uživo, a zabranjen je i playback. Također je zabranio i slušanje glazbe u automobilu.
- U prosincu 2005. je zabranio video igrice, uz napomenu da su suviše nasilne da bi ih mladi Turkmeni igrali.
- Strancima u Turkmenistanu zabranio je izlazak u javnost nakon 23 sata. Naredio je i da svaki stranac koji se želi vjenčati Turkmenkom mora prije braka uplatiti 50.000 dolara.
- Naredio je da se zatvore sve bolnice van Ašgabata, uz obrazloženje da ako su ljudi bolesni mogu doći u glavni grad. “Zašto bismo tratili dobre medicinske specijaliste na sela, kad bi oni trebali raditi u prijestolnici?”, rekao je. Vjeruje se da je to učinio jer je bio teško bolestan pa je želio imati sve liječnike na raspolaganju.
- Također je naredio da se zatvore sve knjižnice u manjim mjestima jer “seljaci ionako ne čitaju knjige”.
- Problem izdvajanja novca za mirovine riješio je tako što je ukinuo mirovine 2006. godine i naredio mladima da se brinu o starijima. Uz to, svi koji su primali mirovine unazad dvije godine od dana donošenja odluke morali su dobiveni iznos vratiti državi.
Mislili ste da ste pročitali sve? Evo nešto još malo luđe…
“Otac svih Turkmena” predložio je i izgradnju novih svjetskih čuda u Turkmenistanu. Jedno takvo čudo trebala je biti “Ledena palača”. Obećao je da će pobijediti pustinjsku klimu tako što će nedaleko od Ašgabata, u planinama Kopet-Daga, sagraditi ledeni dvorac u kojem će tisuće turkmenske djece učiti skijati dok je vani plus 40 stupnjeva.
Druga suluda ideja bila je veliki zoološki vrt u pustinji. Nijazov je uložio 18 milijuna dolara u izgradnju zoološkog vrta za pingvine kako bi, prema njegovim riječima, “spasio tu životinjsku vrstu od globalnog zagrijavanja”.
Gostovati u emisiji osmišljenoj sebi u čast? I to je moguće!
Kratko svrativši u Pariz 1996. Nijazov se obratio Martinu Bouyguesu, biznismenu i vlasniku televizije TF1-a. Želio je gostovati u posebnoj emisiji o sebi na prvom kanalu. Problem je bio što ga Bouygues nije mogao odbiti jer je njegova tvrtka Bouygues Constructions upravo sklopila s Nijazovom posao vrijedan milijardu eura.
Da udovolji turkmenskom diktatoru, postaja TF1 je organizirala kvazi-snimanje koje nikad nije emitirano. Farsu su odigrali poznati televizijski novinar Jean-Claude Narcy, glavni direktor TV postaje Patrick Le Lay i još nekoliko francuskih “faca”.
Godinama kasnije komedija se pojavila na internetu. Radilo se o 42 minute lupetanja o prekrasnim francusko-turkmenskim odnosima.
24sata.hr
