Rusija u svakom ratu gubi ogroman broj vojnika. Povjesničar objašnjava zašto

RUSKI gubici u ratu u Ukrajini značajno rastu iz dana u dan.

Prema podacima službenog Kijeva, u ratu je do sada poginulo 20.600 ruskih vojnika. Zapadni analitičari ipak govore o umjerenijim brojkama te se spominje od sedam do 10 tisuća poginulih ruskih vojnika i 20 do 30 tisuća ranjenih. Još tisuće ih se navode kao zatočeni ili nestali.

Više od svih poginulih Amerikanaca u njihovim ratovima od 2000. godine

Kad se nedavno govorilo o brojci od 7000 poginulih ruskih vojnika, to je bilo više od svih poginulih Amerikanaca u njihovim ratovima od 2000. godine. Zvuči nevjerojatno, ali povijesni fakti govore tako.

 

 

Američko vojno djelovanje u Iraku je počelo 2003., a završilo 2011. godine. Službene brojke pokazuju da je poginulo ukupno 4492 vojnika. U Afganistanu od 2001. do 2021. smrtno je stradalo 2325 vojnika. Ukupna brojka tako iznosi 6817 vojnika.

Početkom travnja je i službeni Kremlj priznao u intervjuu za Sky News da su ruski gubici u Ukrajini “značajni”. Novinar je glasnogovornika Vladimira Putina Dmitrija Peskova pitao je li se rat ispostavio kao poniženje za Rusiju s obzirom na broj poginulih vojnika.

 

Glasnogovornik Peskov je rekao: “Ne, to je pogrešna slika onog što se događa”, no odmah potom je priznao: “Imamo značajan gubitak vojnika. To je golema tragedija za nas.”

Milijunske žrtve u svjetskim ratovima

Ne gube Rusi samo u ovome ratu velik broj svojih vojnika, prati ih to i kroz povijest. U Prvom čečenskom ratu, koji je trajao od 1994. do 1996. godine, procjene su da je na ruskoj strani smrtno stradalo ili nestalo između 3500 i 7500 ljudi. Ipak, uzima se tu službena brojka od 5732 poginula ruska vojnika. U Drugom čečenskom ratu smrtno je stradalo između 3536 i 3635 vojnika.

Nadalje, smatra se da je u Prvom svjetskom ratu poginulo između 1.7 i 2.2 milijuna ljudi. U Drugom svjetskom ratu smrtno je stradalo između 8.6 i 11.4 milijuna sovjetskih vojnika.

Katanić: Sve veće zemlje u 19. stoljeću su razvijale svoje nacionalne vojne doktrine

Povjesničar Filip Katanić objasnio je za Index u dužem razgovoru zbog čega je u svojim ratovanjima u prošlosti Sovjetski Savez, odnosno Rusija, imao toliki gubitak ljudstva. Rekao je da su od sredine 19. stoljeća nadalje sve velike zemlje, one sa snažnim vojskama, prvenstveno kapitalističke, razvijale svoje nacionalne vojne doktrine.

“Radi se o Velikoj Britaniji, Francuskoj, carskoj Njemačkoj, nadolazećoj sili Sjedinjenim Američkim Državama, ali i Ruskom Carstvu. Čak je i Austro-Ugarska Monarhija razvijala svoju posebnu vojnu doktrinu i, suprotno uvaženom shvaćanju zaostale države i sile u opadanju, imala nekoliko vrsnih vojnih teoretičara pred Prvi svjetski rat.”

 

 

“Radilo se o tome da je svaka velika zemlja željela imati onakvu vojnu doktrinu koja će najbolje odgovarati nacionalnom duhu običnog vojnika. Logika je bila da se maksimalno iskoristi vojni potencijal čovjeka kao borca i sveukupne oružane sile.”

“Osnovno načelo vojnih teoretičara i zapovjednika onoga vremena je bilo kako povećati borbenu moć vojske u cjelini u jednom “velikom”, masovnom ratu koji bi mobilizirao cjelokupno vojno sposobno stanovništvo i ekonomske resurse zemlje te u njemu brzo, sa što manje žrtava na vlastitoj strani, ostvariti odlučujuću vojnu pobjedu, onu kojom bi neprijatelj brzo kapitulirao”, rekao je.

Dodao je kako se ta pobjeda u 19. stoljeću i dobrom dijelu 20. stoljeća odnosila na potpuno uništenje protivnika.

“Radilo se o uništenju protivnikove oružane sile, nije ih zanimao politički cilj, nego uništenje oružanih snaga, kako bi se nametnuo politički mir i anektirao dio teritorija neprijatelja, s ciljem da država pobjednica ima dugoročno velike koristi od takvog ishoda”, kazao je.

Ruski cilj bio je stvoriti masovnu, narodnu i profesionalnu vojsku

Navodi kako se začetnicima moderne ruske suvremene vojne doktrine smatraju generali Miljutin, Obručev i Dragomirov. Ovaj posljednji, izjavio je Katanić, “autor je knjige Taktika za masovne vojske što je bila osnova taktičke obuke ruske carske vojske od 1891. do pada carizma 1917.”.

Kaže kako je Dragomirov u svojoj knjizi sumirao svoja promišljanja o vojnoj vještini i izložio svoja znanja s krajnjim ciljem da model profesionalne, visoko obučene i osposobljene vojske za jedan veliki, masovni rat primijeni na što veći broj ruskih vojnih obveznika kako bi se stvorila masovna, narodna, ali profesionalna vojska.

“Međutim, materijalno-proizvodne mogućnosti Ruskog Carstva to nisu dopuštale pa su se ruski vojni zapovjednici konstantno susretali s raznim problemima. Jedan od njih je bila velika nepismenost ruskih seljaka koji su činili najbrojniji sloj vojnih obveznika.”

“Bilo je teško naučiti i obučiti čovjeka koji je nepismen vojnom zanatu i iz takvog seljaka, poljoprivrednika i zemljoradnika napraviti savršeni ubojiti stroj. Ruska je vojska nastavila obučavati svoju vojsku prema Dragomirovim načelima što je imalo katastrofalne posljedice tijekom Prvog svjetskog rata.”

“Masovni način ratovanja pokazao se neučinkovit”

“Masovni način ratovanja s napadačkom taktikom se u Prvom svjetskom ratu pokazao neučinkovitim jer su ogromni ljudski i materijalni gubici na bojišnicama bili u velikom nesrazmjeru s vojnim dobicima.”

“Već su prve ratne operacije pokazale, stoljećima njegovane tajne ratovanja ne mogu biti primijenjene na široke narodne mase koje nisu vične ratovanju. Drugim riječima, ratnički je duh bio i ostao privilegija jedne posebne ratničke kaste koja je bila posve strana velikoj većini naroda.”

“Tragedija je bila u tome što to nije bio samo ruski problem Prvog svjetskog rata, već je uočljiv identičan obrazac pokušaja stvaranja masovnih narodnih vojski kod svih zaraćenih strana. Zato su i početni gubici u prvim bitkama Prvog svjetskog rata bili tako šokantno veliki, kod svih.”

“Prvenstveno zbog neučinkovitosti njene vojske je i došlo do ratnog poraza Ruskog Carstva. Radi ratnih poraza je izbila revolucija. Prvo ona građanska, u ožujku 1917. godine (Februarska revolucija po ruskom pravoslavnom kalendaru), a zatim ona u studenome iste godine, poznata kao Oktobarska revolucija, koja je bila radikalna, boljševička.”

“Boljševici, radikalni revolucionari, odnosno nova vlast Rusije, su htjeli upotrijebiti drugačiji način ratovanja, onaj koji više odgovara duhu ruskog naroda i prirodi nove ruske države koja se prema van legitimirala kao pacifistička”, rekao je on.

Boljševička vojna doktrina je bila defenzivna

Pitali smo ga koje su osnovne razlike bile u tim vojnim doktrinama.

“Obje su vojske, one carske Rusije i boljševičke Crvene armije, bile postavljene na načelu opće vojne obveze. No vojska carske Rusije je bila izrazito staleški podijeljena i popunjavala se s puno više teritorija nego boljševička, primjer čega su Kozaci koji su imali poseban, personalni ugovorni odnos s ruskim carem.”

“Klasna podjela u carskoj vojsci je bila izrazito izražena pa su viši slojevi društva služili u konjici, a građanstvo i oni s većim praktičnim znanjima primijenjenih disciplina poput matematike i fizike u topništvu i artiljeriji. Seljaci su bili mobilizirani u pješaštvo, najmasovniji rod vojske, koje je imalo najveće gubitke.”

“Osim toga, načelno govoreći, boljševička vojna doktrina je bila defenzivna, dok je doktrina carske Rusije bila ofenzivna i njoj je vojska služila u svrhu širenja teritorija u svim smjerovima i provođenja vanjske politike.”

“S druge strane, boljševicima je vojska služila za obranu teritorija i revolucije, odnosno boljševičkog monopola vlasti. I to je načelno i u teoriji rečeno jer je Lenjin naredio preventivni udar na Poljsku 1920. godine. I izgubio”, rekao je Katanić, dodajući kako je tek Drugi svjetski rat to promijenio, što se pokazalo u kasnijoj sovjetskoj intervenciji u Afganistanu od 1980. do 1988. godine.

U bitci za Harkiv poginulo 280.000 vojnika

“Bez obzira na promjenu vojne doktrine, kao i mehanizaciju i tehnološki napredak, prvenstveno na polju zrakoplovstva, koju je vojska doživjela 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, koje su promijenile dotadašnji način ratovanja, čitav Drugi svjetski rat je Crvena armija ratovala po načelima narodne masovne vojske, a ne vojske koja je visoko sofisticirani instrument vojno-tehnološke moći države.”

“Ona je kao takva pobijedila Osovinske snage koje su je napale snagom brojaka (veći broj pješaka, tenkova, zrakoplova, topova itd.), a ne tehnološkim inovacijama poput mlaznog motora i slično, ne umanjujući pritom i sposobne vojskovođe, generalissimusu Staljinu unatoč i njegovim pogreškama.”

“Recimo, u veljači 1943. godine na Istočnom bojištu, nakon velike pobjede nad osovinskim snagama kod Staljingrada, Sovjeti su precijenili svoje snage i mogućnosti s jedne te snagu i mogućnosti protivnika s druge strane te kod Harkiva u Ukrajini, u operaciji koja se zvala Zvijezda, izgubili 280.000 vojnika”, govori.

Katanić je dodao kako je kasnije ta bitka postala poznata pod imenom Bitka za Harkiv i smatra se jednom od najvećih vojnih katastrofa sovjetske, a time i ruske, vojne povijesti.

“Žalosno je da se povijest ponavlja, pa da danas, sada još u manjoj mjeri nego prije 80 godina, gledamo također masovne ruske gubitke koji su posljedica doktrinarnih, taktičkih i operativnih pogrešaka, bez samog spominjanja logistike (znanosti o opskrbi vojske tijekom bitke) što smo isto vidjeli da se pokazalo kao velik problem Rusima”, govori.

Ruski gubici u Drugom svjetskom ratu ipak nisu bili problem doktrine

Na pitanje zašto boljševici nisu uspjeli uvesti svoju doktrinu, kazao je kako su vodili građanski rat do 1923. godine, a i nisu imali podršku stanovništva cijele države jer su ratovali protiv kontrarevolucionarnih snaga i stranih trupa na svom teritoriju.

“Kako im je trebalo 10 godina da konsolidiraju svoju vlast, boljševici nisu vršili vlast na čitavom, ogromnom teritoriju Rusije, već samo na jednom dijelu. Ipak, vezano uz ranije navedeno o gubicima i spomenu Harkivske bitke 1943. godine, kako se ne bi izveo pogrešan zaključak, ruski gubici u Drugom svjetskom ratu ipak nisu bili problem doktrine, koliko problem karakterističnih okolnosti.”

 

 

“To su: specifičnost Istočnog bojišta (dužina fronta od skoro 3 tisuće km, konfiguracija tla i širina pozadine sa slabom prometnom infrastrukturom), nesposobnost pojedinih vojnih zapovjednika i precjenjivanje svojih mogućnosti koja bi se mogla nazvati taktičkom naivnošću”, kazao je.

Neracionalan pristup ratovanju

“Crvena armija je imala brojne uspjehe 1942. i 1943. godine protiv tada nepobjedive njemačke vojske. Zato su Sovjeti precijenili svoje mogućnosti i snage, oslonivši se na puku snagu brojki i masovnost protiv tehnološki gledano bolje i sofisticiranije, ali malobrojne, njemačke vojske.”

“U brojnim bitkama su tu doživljavali gubitke. Stoga su se orijentirali uništavanju njemačkih saveznika, rumunjskih i talijanskih postrojbi čija borbena sprema, kvaliteta i moral nisu bili ni približno njemačkim.”

“Ti gubici ne bi bili toliko visoki da su imali racionalniji pristup ratovanju. Međutim, mora se uzeti u obzir i da je istočno bojište jedan ogroman prostor na kojem je bilo otežano vođenje velikih vojnih operacija visokog intenziteta i dugog trajanja.”

“Zbog te širine i kompleksnosti tla, u odnosu na zapadno bojište, vojne su operacije bile kompliciranije, dulje su trajale pa se broj žrtava multiplicirao. Naravno, treba uzeti u obzir odmazde i ratne zločine, koji su pak druga kategorija ove iste tragedije”, govori.

Moderno doba

Što se tiče nuklearnog doba, kazuje Katanić, razvila se i nova strategija i doktrina ratovanja, a to je ona koja se naziva odvraćanjem, odnosno “deterrence” teorijom, što znači zastrašivanje protivnika, odnosno doslovce prevedeno – njegovog odvraćanja od prvog napada.

“Način je takav da se čeka napadača, kojega se onda napada nuklearnim oružjem s čim on biva trajno neutraliziran. Tako je bilo sve do 1991. godine”, objasnio je Katanić, dodajući kako je poslije 1991. i raspada SSSR-a Rusija preuzela koncept moderne profesionalne vojske.

“Ona ima nekoliko modernih zadaća osim one osnovne, a to je obrana domaćeg teritorija. Glavna razlika između zapadnih vojnih doktrina i one ruske sad je u tome što Rusija danas većinom ratuje na kopnu uz kombinirano djelovanje različitih rodova oružja zrakoplova, mehanizacije, topništva, pješaštva, ali bez mornaričke komponente.”

“Njena vojska nije napravljena da ide ratovati na udaljene kontinente. Sada se vidi da Rusi do danas nisu savladali pomorska načela ratovanja kada im je perjanica Crnomorske flote potopljena”, kaže.

“Ruska se vojska u Ukrajini našla u procjepu”

“Zapadne vojne doktrine se u velikoj mjeri oslanjaju na pomorsku i mornaričku komponentu, apsolutnu dominaciju u zraku, tehnološku prednost svojeg high-tech naoružanja uz naravno eksperimentalne komponente, što kod Rusije nije vidljivo jer ona taj segment svoje vojne nomenklature nije koristila u recentnim ratovima koje je vodila.”

Što se tiče rata u Ukrajini, govori da je “okvir dobar kad kažemo da su gubici veliki”, dodajući da je to “posljedica manjka moderne ruske ofenzivne doktrine u kojoj se napadač, ruska vojska, našao u procjepu, raskoraku, između vlastitih mogućnosti, sredstava koje joj stoje na raspolaganju te ciljeva koje su joj prema takvoj doktrini postavljeni, a koje ona treba u kratkom roku postići”.

 

 

“Takva vojna doktrina zahtijeva i prvorazrednu vojno-obavještajnu službu, što se, barem do sada, pokazalo da Rusi nemaju. Takav smo slučaj imali i 1914. s austrougarskom vojskom. Glavni stožer te vojske je zagovarao strategiju uništenja neprijatelja po ofenzivnoj doktrini u kratkim i efikasnim vojnim operacijama.”

“A dogodilo se to da je u prvim bitkama Prvog svjetskog rata u ljeto 1914. godine zbog razloga koje sad vidimo i kod Rusije, a to je procijep između mogućnosti i sredstava, Austro-Ugarska imala ogromne gubitke radi kojih je umalo izgubila rat na njegovom samom početku”, kaže.

“Govorimo o 425 tisuća žrtava na ruskom frontu i 85 tisuća na srpskom frontu, u samo prvom mjesecu ratovanja što ukupno iznosi preko pola milijuna žrtava austrougarske vojske. To je više od cijelog broja predratne austrougarske profesionalne vojske koja je brojala 415 tisuća pripadnika u svim sastavima pred sam rat.”

Ruski časnici nisu dorasli suvremenim izazovima, pogotovo ako ih usporedimo s SAD-om

“Rusija prema nekim pretpostavkama ima više od 20 tisuća ljudskih gubitaka, prema nekim procjenama NY Timesa i oko 40-50 tisuća mrtvih. Rusija ima dva milijuna vojnika u rezervi i 900 tisuća profesionalnih vojnika u aktivnom sastavu.”

“Ako su sad izgubili nešto više od 20 tisuća ljudi, oni mogu izgubiti 150 tisuća vojnika ako rat potraje godinu dana. To su ogromni gubici jer se radi o mladim ljudima u najboljim životnim godinama, profesionalnim vojnicima čija vojna izobrazba jako puno košta i dugo traje”, navodi.

“Osim doktrine, ruski problem je i njihov srednji časnički zbor, zapovjednog ranga na razini bojne, pukovnije i satnija koje izvode kombinirane, limitirane taktičke zadatke diljem Ukrajine. Dakle, onaj sloj časnika koji vodi vojnike u bitke na terenu i o čijim odlukama ovise životi vojnika.”

“Ovi časnici očito nisu dorasli suvremenim izazovima modernih ratova, pogotovo kada usporedimo taj zapovjedni rang s onim Sjedinjenih Američkih Država čija se taktička izvrsnost očituje u recentnim ratovima ove velesile.Tu je i korupcija u ruskoj vojsci, pronevjere i trošenje novca iz vojnog budžeta na druge svrhe što je, u načelu, na Zapadu nezamislivo.”

“Na Zapadu se korupcija manifestira na druge načine, putem lobiranja i sličnim političkim kanalima, a ne ovako da se krade ratni materijal i naoružanje, potkrada borbene kapacitete vojske koja ratuje”, dodaje.

“U vojnoj psihologiji vrijede drugačija pravila nego na ostalim poljima života”

Pitali smo ga može li se očekivati neki sentiment države prema vlastitim ljudima, odnosno zašto se tako ratuje ako su gubici opetovani i ako se vidi da taj način ratovanja ne donosi neki veći uspjeh.

“Nažalost, ne. Ovo vam je posebna kategorija. U vojnoj psihologiji vrijede drugačija pravila nego na ostalim poljima života, poput primjerice zdravstvene i socijalne skrbi, rješavanja stambenog pitanja mladih, natalitetnih politika i slično.”

“Po pitanju vojske, država ima sustav brige o vojnicima na drugi način, ali ne zadire u prevenciju stradavanja u masovnom sukobu. To je jednostavno državna politika prema vojnoj doktrini koja je bila i ostala organizirani monopol oružanog nasilja”, rekao je za Index povjesničar Filip Katanić.

index.hr