Ratni zločinac Karadžić: “Srbi i Hrvati su jedan narod”

Na pitanje je li dojam da su se Srbi i Hrvati bolje razumjeli nego Srbi i muslimani potpuno pogrešan, ili ima istine u tome, Karadžić ovoga puta odgovara:

Moja iskustva s Hrvatima u Bosni su bila sjajna. Najbliži moji prijatelji su bili dva Hrvata, Đerek iz Kreševa i Boban iz Gruda, koji nije krio da su “Bobani bili poznate ustaše”. Neka ljeta su oni provodili kod mojih u Nikšiću, a bezbroj vikenda ja sam provodio kod njihovih.

No, i moja iskustva iz Hrvatske su sjajna. Tamo sam često pozivan da gostujem kao mladi pjesnik, lijepo dočekivan i ispraćan, moji prijatelji (G. Babić najčešće) vodili su me kući, da ne plaćam skupe hotele. Kasnije smo moja Ljiljana i ja imali dobar dio psihoanalitičke obuke kod profesora iz Hrvatske (E. Cividini-Stranić, E. Klajn, Lj. Moro i drugi) u Sarajevu, na Plitvicama, ali i u Zagrebu, gdje su kolege obezbijedile stanovanje u ustanovi. Čekove sam popunjavao ćirilicom, jer je potpis bio ćirilički, ali nikad nisam imao ni ružan pogled.

Znao sam da su mnogi dinarski Hrvati u stvari Srbi katolici, ali mi nije bilo važno. I Gavrilo Princip (označen kao velikosrbin) izjašnjavao se kao “Srbo-Hrvat” iako nitko u njegovoj obitelji nije bio Hrvat. Ali, poslije čitanja putopisa Aleksandra Giljferdinga (visokog diplomata ruskog cara), bilo je jasno da smo mi jedan narod, čiju nacionalnu pripadnost mijenja crkva kod promjene vere. No, i Kain i Abel su bili braća, pa se nije moglo smatrati da ova “braća” neće opet nasrnuti jedni na druge. Ali osobna poznanstva su ljekovita i zbog jednog sjajnog Hrvata (ili muslimana, ili bilo koga), ne smije se loše misliti i govoriti o narodu.

Nedavno je u Beogradu gostovala vaterpolo reprezentacija Hrvatske, a po povratku su oduševljeno pričali kako su bili gospodski dočekani, bez ijednog zvižduka na himnu ili na igru.

Ćiro Blažević je svojevremeno oduševljeno pričao kako su svi srpski igrači, po nestanku svjetla na stadionu, zagrlili po jednog hrvatskog igrača radi njihove sigurnosti. To su dirljive stvari, iz nepotrošenih rezervi ljudskosti i “gospodstva”, kojemu se treba vratiti što prije, i izolirati budale koje sve kvare i brukaju. Sjenku na ovaj optimizam baca činjenica da se mnogi kandidati za izbore suzdržavaju od kritike tih budala i ološa, strahujući da bi to utjecalo na njihov izborni rezultat. A je li to tako? Ako jest, to loše govori o našim masama.

A sad o ratu u BiH. Hrvati su zaista nastupali militantno protiv zajedničke države, ali se to moglo očekivati zbog njihove vezanosti za Hrvatsku. I Srbi bi se tako solidarizirali sa Srbijom, i u ocjeni postupaka drugih mora se misliti što bismo mi uradili u istoj situaciji. Veliku smetnju su predstavljale primjese neoustaštva u dijelu tih nastupa. No, bosanskohercegovački HDZ-Hrvati su u pogledu uređenja BiH bili razumni i shvatljivi: tražili su isto što i Srbi i što je Europska zajednica prihvatila ponuditi svim stranama – autonomnost jednih od drugih.

Srbi su zbog kompromisa odustali od modela Sjeverne Irske, tj. od ostajanja u matičnoj zemlji. Iako je to bilo eminentno europsko rješenje, Europa je radije podržala model Švajcarske, ili još bliže Belgije, i Srbi su još jednom popustili, i zagovarali Bosnu kao “južnu Švicarsku”, a Sarajevo kao Bruxelles, a nikad i nikako kao Bejrut. Ni mnogi u Srbiji ne znaju kroz kakve muke su prošli Srbi u BiH, ugađajući drugima, a pokušavajući da ne unesreće svoj narod.

Ubrzo je postala jasna razlika između ovog neprijateljstva muslimanskih ekstremnih snaga prema Srbima i onog neprijateljstva iz prethodnih ratova. Tijekom tih ratova znatan dio muslimana se borio za interese drugih: Turske, Austrougarske, ili NDH, pri čemu su mnogi muslimani apstinirali od tog neprijateljstva, ili se čak borili na strani branitelja, mahom Srba. Sad je, prvi put, stvar bila drugačija: muslimani se nisu borili za druge, već za sebe, i za jedan koncept Bosne koji nije imao nikakvih izgleda, čak ni kod onih koji su ih naizgled podržavali. Da su kojim slučajem oni pobijedili Srbe i otjerali ih iz Bosne, bili bi prepušteni na milost i nemilost prozapadnom dijelu bivše Jugoslavije, uz ogromna ograničenja i postupno brisanje iz Europe.

Nakon mog sastanka s Bobanom i Milićem u Grazu početkom svibnja 92, bilo je jasno da Srbi i Hrvati nemaju oko čega ratovati. Počeo sam jednostavnim pitanjem Bobanu: osporavaju li oni da će Banjaluka biti u srpskom entitetu, iosporavamo li mi njihov entitet i glavne teritorije. Bilo je oko 15 posto teritorija čija je pripadnost između Hrvata i Srba bila sporna, i brzo smo se suglasili da nijedna strana ne može dobiti niti izgubiti sve sporno, i da to ne vrijedi ljudskih života. I zaista, naše umirivanje većeg dijela od 1.000 kilometara linije fronta i međusobnih borbi sačuvalo je tisuće mladih života na obje strane.

Danas čak i neki pametni ljudi u Zagrebu podržavaju presude bosanskim Hrvatima “jer su imali dobru suradnju s Karadžićevim Srbima”. Na čemu su surađivali da ih treba kazniti? Na humanim poslovima. Stotine kilometara između Srba i Hrvata nije bilo linije fronta. Hrvati iz Kreševa, Kiseljaka, Busovače, Ilidže, Vareša, te sjeverne Bosne, oko Žepča, Željeznog polja, Zavidovića, nisu ginuli od Srba, slobodno su dolazili na Ilidžu, ili prolazili preko teritorija Republike Srpske iz jedne svoje enklave u drugu. Na Vlašiću smo primili preko deset tisuća hrvatskih civila i vojnika, izbjeglica iz Travnika i središnje Bosne, i osobno sam naredio da ih prime, te da ne razoružavaju HVO, nego da im omoguće odlazak po njihovom izboru, napisao je Karadžić za beogradske Novosti.

Dnevnik.ba