Raduša: Savršeno skijaško vikend odredište
Domaći su skijaški nomadi, od završetka tradicionalnog hrvatskog skijaškog tjedna u prvoj polovici siječnja, u stalnoj potrazi za nekakvim vikend-odredištem pogodnim za dva do tri dana na skijama. Zato im kao prijedlog nudimo Radušu, još uvijek prilično neotkriven i, što je još važnije, manje posjećen skijaški centar u usporedbi s Kupresom, Jahorinom ili Vlašićem u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Kada s tim prijedlogom dođete kakvom ‘ovisniku o bijelom’, prvo što će pitati bit će: ‘A gdje ti je to?’ Najbolje je odgovoriti: ‘To ti je ono ‘i’, prijelaz iz Hercegovine u Bosnu!’.
Radosna duša, kako još nazivaju Radušu, na 175 je kilometara od Splita, 256 od Dubrovnika ili 317 od Zadra. Put koji se preporučuje je Trilj – granični prijelaz Kamensko – Tomislavgrad – Rama ili alternativno Kupres – Bugojno – Uskoplje. Za samo skijalište u obje varijante skreće se s magistralne ceste Prozor – Bugojno, odakle još samo preostaje nešto manje od 10 kilometara u dobrom dijelu neasfaltiranog, ali u pravilu uredno održavanog i od snijega očišćenog šumskog puta.
A podno vrha Idovac, što se penje do 1956 metara iznad mora, dočekuje vas skijalište s 10-ak kilometara staza. Njegova je ‘kičma’ dvosjedežnica Jezero, za koju će se domaćini pohvaliti da je sa svojih 1800 metara najduža u BiH.
Vozi do 1771 metra nadmorske visne, ali već na pola puta dat će vam dojam bijelog prostranstva platoa na kojem je većina staza. Uglavnom su između plave i crvene boje i povezuju ih, uz dvosjed, i četiri lifta, tzv. sidra. Svoju špuru naći će bez problema skijaši svih kategorija, a jedini će im donekle veći izazov biti dijelovi spustova što vode prema podnožju i početnoj stanici, gdje ima i crnih elemenata.
Posebna atrakcija skijališta jest restoran Vidikovac na 1720 metara visine. Vrhunski je uklopljen u okoliš, nudi caffe bar i terasu, s koje puca pogled na Vraničku planinsku grupu i cijelu Uskopaljsku dolinu.
Radušu i njezine spustove iskušali smo u zadnjem vikendu siječnja. I odmah da kažemo – dosta dobro iskijali. Poslužilo je i vrijeme, dobro utabani pršić na stazama i vedro nebo, pa ni minusi u zraku nisu predstavljali veći problem. A što je najvažnije kada se radi o ovakvoj vrsti skijališta, gužvi i čekanja gotovo da nije bilo.
Domaći ljudi upozoravali su nas na nedjelju kao udarni dan, ali sa skijaškog aspekta nismo uočili razliku u odnosu na subotu. I još nešto kada je čisto skijanje posrijedi: staze prema podnožju imaju dužinu, tako da se nećete posve ohladiti na žici.
Možda je interesantan detalj da se dvosjed i sidra na Raduši pale u 10 sati. Razlog je, koliko smo uspjeli doznati, još uvijek nedostatak struje, tako da sve odreda pokreću naftni agregati. Uz to, po našemu iskustvu, nešto veći broj skijaša na stazama da se vidjeti nakon 13 sati, kada starta poludnevna karta. Cijena joj je 20 konvertibilnih maraka, i za 5 KM je jeftinija od cjelodnevne. Ski-pass je na principu čipa, pa se doplaćuje 5 maraka, ali se taj iznos vraća nakon kraja radnog vremena u 16 sati.
Glavno mjesto okupljanja, kako skijaša tako i neskijaša, jest motel ‘Pegasus’. I on je, kao i žičare, u privatnom vlasništvu. Nudi 11 soba, restoran s 200 mjesta, kafić, ski-rent… Cijena noćenja s doručkom u udarnim terminima je 59 KM, što je, kao i druge cijene poput hrane, daleko povoljnije nego na skijalištima u Sloveniji, Italiji ili Austriji.
Domaćini najavljuju da bi do iduće godine konačno trebali riješiti problem sa strujom i zastoje u vertikalnom transportu, nakon čega bi im se omogućilo i umjetno zasnježivanje. Također se nadaju i boljoj cesti do skijališta.
Sve u svemu, skijaški će razmaženci naći “tisuću i jednu manu” Raduši, ali će njihovo grintanje morati otopiti priroda, pristojne staze, cijene i nadasve ljubazni domaćini.
