Radnici se vraćaju doma u BiH, nekima je trajni povratak opcija
Božić kuca na vrata. Najljepše je doba u godini. Ljudi kroz različite susrete i druženja pokušavaju vratiti duh minulih vremena.
– Da se ne lažemo, udaljavati smo se počeli i prije pandemije, a onda nam je ovo došlo kao izlika. Nije problem ta odgovornost, na kraju krajeva, na početku dok nismo znali s čime se susrećemo, svi smo se pridržavali mjera, ali problem je otuđenost. Nekako, kao da smo se zadovoljili životom sa samim sobom – priča za Večernji list BiH poznanik dok se u Parku hrvatskih velikana u Grudama družimo na manifestaciji “Božić svima”.
Svakodnevna jadikovka
Diljem BiH takvi događaji uz humanitarni karakter nastoje potaknuti ljude na zajedništvo i povratak božićnog duha iz onih vremena kada standard života nije bio ni približan ovom danas, a opet se ljepše živjelo. I to je na druženju isti sugovornik svojim riječima prokomentirao: – Ljudi jadikuju kako poskupljuje brašno, krumpir, mlijeko…, a polje gdje se može sijati pšenica, gdje se može zasaditi krumpir, gdje mogu obitavati domaće životinje zjapi prazno. Kao da se čeka čarobni štapić koji će netko upotrijebiti i tako riješiti sve naše probleme. Nema toga – ističe. U idućem tjednu dijaspora će krenuti prema svojim domovima. Iako se u BiH ne vode precizni podaci o broju onih koji obitavaju u državi, pretpostavlja se da će BiH biti bogatija za barem 200 tisuća ljudi u idućem razdoblju. Slijede Božić, Nova godina, zimski odmori. Doma je najljepše i to će zaključiti mnogi koji svoje njemačke, irske i neke druge kuće zamijene ponovno domom u rodnoj Bosni i Hercegovini, barem nakratko. Jer kuda god kročili, kako reče dr. Dominika Andrijanić iz Gruda, u sebi ćemo nositi zavičaj i sve uspomene koje u nama žive…
– Zavičaj je riječ koja nema definiciju, to je nešto što cijeli život živi u nama i podsjeća nas na lijepa sjećanja iz djetinjstva i mladosti, na prošlost naše obitelji i mjesta na kojima smo odrasli i koja nikada nećemo zaboraviti. To su ljudi koji žive u njemu, svaka suza i svaki osmijeh koji su nam se urezali u sjećanja i oblikovali nas u osobe kakve smo postali. Zavičaj su osjećaji koji nas vežu. Kuda god kročili, u sebi ćemo nositi svoj zavičaj i sve uspomene koje u nama žive i koje nas vraćaju u posebne trenutke. Bez obzira kamo otišli, zavičaj zauvijek ostavlja trag na nama i, koliko god se sve oko nas mijenjalo, on će nam uvijek biti sigurno i poznato utočište. On je s nama i u nama. Zavičaj, to su ljudi s kojima dijelimo sudbinu, s kojima nas veže zajednica, vizija budućnosti, bliska uvjerenja, način reagiranja. Predstavlja sliku životne okruženosti, a nosimo ga u srcu, jer je to dio naše domovine u kojoj živimo – istaknula je za Večernji list.
Hoće li se neki trajno odlučiti na povratak kući, vrijeme će pokazati, ali svaki blagdani iznjedre pokoju osobu koja shvati da nigdje nema takvih blagodati kao u rodnom kraju. Neke će i pandemija motivirati na povratak jer shvaćaju da je Bosna i Hercegovina praktički slobodna zemlja, u odnosu na one koje iz tjedna u tjedan postrožavaju mjere.
Svijet nije stao
Život ovdje odvija se normalno, a nedavno je popularni hrvatski glazbenik Marko Kutlić ovu zemlju proglasio najliberalnijom na svijetu, odnosno jedinom liberalnom.
– Ja danas ne mogu napraviti koncert bez 1000 potvrda. Mislim da je jedina država koja je liberalna trenutačno u svijetu Bosna i Hercegovina, to je moje mišljenje – ustvrdio je ovih dana. I kako stvari stoje, BiH će takva ostati. Iza nas je teška godina, ali svijet nije stao, Božić će ponovno donijeti osmijeh na lice i učiniti nas boljim ljudima u određenom segmentu. Također, i deseci tisuća ljudi koji budu prelazili preko granice učinit će nas sretnijima jer oni su naša obitelj, prijatelji, poznanici. Razgovarat će se o trajnom povratku kući.
Nedavno je prof. dr. sc. Tado Jurić napisao da je vrijeme za ispravljanje pogrešnog pristupa prema iseljenicima i povratak. – Protok vremena jasno je pokazao propuste i jednih i drugih u prošlosti. Iseljenici su uvidjeli da odluka o odlasku, životu i velikoj zaradi u inozemstvu krije brojne zamke o kojima nisu imali pravu predodžbu, a političke elite uvidjele su da bez ljudi nema ni ekonomije ni države pa neće biti ni njih.
Mnogi su iseljenici shvatili da u iseljeništvu teže žive nego u domovini, no i političke elite shvatile su da ljudima moraju pružiti utemeljenu nadu i konkretne mjere, a ne prazna obećanja bez pokrića. Iseljenici su uvidjeli da, iako u prvoj fazi preseljenje može izgledati i kao ispunjenje svih snova, njih gotovo uvijek prati neka vrsta etničke predrasude i diskriminacija u zemlji doseljenja. A ti odnosi mogu eskalirati i u neprijateljstvo prema strancima ako dođe do ekonomske krize koju prati strah kao sada. Jer društvo zemlje prihvaća uvijek strahuje od gubitka posla zbog prisutnosti stranaca – Jurićeve su riječi koje tjeraju na promišljanje.
