Proveli smo dan na prijelazu Kamensko, carina pretražuje svaki automobil: ‘Bježim iz Sarajeva, ima puno mrtvih tamo‘; ‘Mater nosi komad slanine i ne daju nam proć‘
Šta je to na granicama Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, kažu da carina pretresa svako auto, dugo se čeka i prolazi sporije nego ikada? Provjerili smo situaciju na prijelazu Kemensko, koje većina Splićana pamti po zimskim odlascima na Kupres, pa se u ovo doba cirkuliralo tamo-amo najčešće na jedan dan.
Današnji propisi kombinacija su restrikcija vezanih uz koronavirus i novih carinskih mjera koje nalažu da se u Hrvatsku može unijeti samo toliko komercijalne robe da pokriva osobne potrebe. A koliko je tu nejasnoća, vidjelo se i po vozilima koja su se okretala na granici pa hitala natrag u BiH.
Pa šta je bilo s ovim čovjekom? – znatiželjni smo, a carinici nemaju dozvolu za razgovor s novinarima, kako to već obično biva, kao da će nam otkriti tajnu borbenih aviona. Ipak, u pola glasa nam govore što je razlog da se ljutiti putnik okrenuo.
– Imao je nedozvoljenu količinu pašteta – sliježe službenik ramenima pa, vidjevši upitnike na našim licima, pojasni:
– Ne smije toliko prenijet, šta ćemo, tako je.
– Jeste mu oduzeli?
– Nismo, jer čovjek je pošteno prijavio pa ima pravo odnijeti natrag. Kad ljudi prijave, nema sankcija.
Uto stiže vozač s hrvatskim registracijskim oznakama. Pitaju ga šta ima za prijaviti, a on odgovara:
– Jedan mali kozji sir, malo mlika za dijete, i to je to.
Svejedno mu kažu da stane sa strane pa zaviruju u vrećicu, otvaraju mu prtljažnik i kratko ga zadržavaju.
– Ooo, itekako su rigorozni u zadnje vrijeme, ali korektni su kad vide da nosiš stvarno za svoje potrebe. Ja ovde prolazim granicu svaki ponedjeljak i petak jer radim tu u Livnu, inače sam u Trogiru. Ondje mi je žena zaposlena, a djeca idu u školu i vrtić – govori nam Ivan Krezo. Kaže da je na granici puno manje vozila nego što je bilo uobičajeno za ovo doba godine. Jasno mu je da je to zbog epidemije.
– Kakva je situacija s koronavirusom u Livnu?
– Dobra zasad.
– Morate li imati test?
– Ne moram, ja spadam u posebnu kategoriju. Kad bi svaki put radio PCR test, gdje bi završio.
Zato je Saša Milović morao obaviti sve po propisu.
– Sve sam, ono, usta, grlo, nos – slikovit je.
Kaže da je bio petnaest dana u Sarajevu i kao da otamo bježi glavom bez obzira. Toliko mu se žuri amo da se pri dolasku na hrvatsku stranu prestrojio u suprotan smjer, što nas je nasmijalo.
– Ma vidio sam da je spuštena rampa pa reko je l’ ovuda – smije se. Vozi i suputnicu na stražnjem sjedalu, a ona je pod maskom.
– Ja imam test, a ona nema pa ide u samoizolaciju sad kad dođemo kući.
– A ona vam je supruga?
– Ma kakvi, ona mi je susjeda, previše je mlada za mene – dobro je raspložen jer prošao je i carinsku kontrolu bez problema. Pod dojmom je epidemije. Veli da je u Sarajevu petnaest dana, a sad je sve zatvoreno, ima puno mrtvih… Inače je, kaže, Bosanac, ali živi na Hvaru.
TESTOVI PO STOTINJAK MARAKA
– Koliko košta test?
– Sto maraka, sto dvajs, sto četrs, kako di, puno je to za mene. Al šta da se radi kad se mora…
Dakle, tri su načina da se iz susjedne države dođe u Hrvatsku. Jedan je s testovima, a drugi je ako ste ondje boravili samo dvanaest sati ali po posebnim razlozima. Ti posebni, odnosno neodgodivi razlozi su malo nejasni, a odobrenje je procjena policije. Nekada se ide na pogreb, nekada u posjet svojoj imovini… Uglavnom, takvi putnici moraju pokazati i pisani trag, u kakav spada, primjerice, liječnička potvrda i potvrda s fakulteta za studente.
Isto je i u obrnutom slučaju, kada se ulazi u Hrvatsku. Tako je Predrag Vidović dospio na Kamensko jer mu, kaže, trebaju šoldi iz banke u Trilju. Sezonac je u turizmu, radi u Šibeniku, inače je iz Livna, a, kako kaže, ne nada se ove godine nekoj “berbi” jer ni lani nije bilo dobro.
– Evo su me pustili da malo para podignem. Vratiću se odma. Šta da radimo, tako je. Nedostaje mi Dalmacija, za nas je Split centar svita.
Pitamo ga kakva je situaciju s koronavirusom u Hercegovini.
– S obzirom na to kako je u Sarajevu, u Livnu je po vijestima dobro. Prvog trećeg bilo ih je trideset i jedan oboljeli, a sada ih ima šezdeset i devet, evo danas javljaju. Ali kažu da su to uglavnom obiteljski slučajevi i da drže pod kontrolom. Znate, ja mislim da je tamo u Sarajevskom kantonu došla na naplatu i Jahorina i Bjelašnica, ma nema šta nisu nudili da ljudi dođu na skijanje, cijela Evropa u izolaciji, a u Bosni ko da ništa nije. Ne može to tako. I Milanović im je ono dobro bio rekao kad je ironizirao da je samo u Bosni sve u redu i nema ničega. A oni se bili naljutili jako, naročito Bošnjaci. A ja mislim da je baš dobro rekao, jer vidite sad šta se dešava.
Priznaje Predrag da ima dosta kontradiktornih mjera, ne znaju baš ljudi najbolje šta se smije, a šta ne smije. Ali, šta se tiče carine, on ne nosi ništa pa nema ni problem.
Jozo Papić dolazi autom zagrebačkih registracijskih oznaka. Kaže da stiže iz Tomislavgrada i miran je tri mjeseca što se tiče prelaska granice, a i osobno. On je, naime, prebolio koronavirus i sada mu antigenski test vrijedi 90 dana. Kaže da je situacija u Hercegovini dobra, rade kafići, sve normalno. Samo mu nije jasno zašto se mjere u cijeloj Bosni i Hercegovini ne ujednače.
– Ako trebaju zatvarat, neka zatvaraju sve, a ne ovo. Čemu zatvaranje jednih kafića kad ljudi mogu otić u druge – konstatira Papić.
Nekad je na ovom graničnom prijelazu bilo i puno više autobusa, a u nekoliko sati koliko je ondje boravila naša ekipa prošao je samo jedan, i to iz Splita za Žepče.
Svi putnici uredno su u redu stajali pred policijskom kapunjerom, ali, kako smo primijetili, brzo su prolazili. Zato su rijetki automobili koji idu k nama ipak u jednom trenutku ostali zarobljeni između dviju rampi.
Policijska kontrola je svaku “osobnu” zadržavala minutama, treba provjeriti i te testove valjda u nekoj bazi podataka, a zatim stati pred carinike koji te gledaju kao da ideš u avion. Izvadi sve, pokaži, izvaži…
‘NE’ MESU IZ BOSNE
Gdje su oni lijepi dani kad bi vas službenik samo malo osmotrio “leži li” auto puno na asfaltu i kimnuo glavom da prođeš?
Jednog putnika splitske registracije, a vjerojatno mu je majka bila suputnica, ispretresli su pošteno. Osluškujemo izdaljega, gledamo šta sve pokazuju, carinici se konzultiraju, sinu se raspoloženje počelo kvariti. Dok se vraćao u auto po još torbi, pitamo ga što se događa, a on nezadovoljan promrmlja:
– Ma ponijela je slaninu, a nije smjela.
Napokon su, a to traje li traje, vidimo, slobodni, ali čini se da moraju natrag odakle su i došli. Vraćaju nedozvoljeno, srditi su.
– Biste li nam rekli koju riječ? – ipak utrčimo.
– Ne govori im ništa – odreže mati i ne pogleda nas.
Možda bi, da su samo koji dan kasnije krenuli, prošli i s pancetom jer propis po kojemu se nekad moglo prenijeti stvari u visini dvije tisuće i 200 kuna po glavi iznenada se vraća.
Na snagu je, naime, početkom godine stupio onaj po kojemu je taj limit naglo pao na 300 kuna. Riječ je o Pravilniku o oslobođenju od poreza na dodanu vrijednost i trošarine za robu uvezenu u osobnoj prtljazi osoba koje putuju iz trećih država te za robu uvezenu kao mala pošiljka nekomercijalnog značaja.
Po njemu je, primjerice, umjesto jedne šteke, putnik iz BiH u Hrvatsku mogao prenijeti samo dvije kutije cigareta. To je bio udarac za pogranično stanovništvo koje je u BiH odlazilo po spizu, lijekove, odjeću, gorivo…
– Nama je žao ljudi, ali nekima ne možeš dokazati da, recimo, meso ne smije uopće prenositi. Ali ima ih koji nas uvjeravaju da je meso iz Bosne triput bolje nego u nas, svega se mi tu naslušamo – povjeravaju nam carinici “mrvicu” iz svog posla. Moglo bi se reći da su sasvim obični ljudi, mada su za većinu češće samo prezreni ubirači novca za državu. To su oni likovi koji ti stvaraju nelagodu i kad si prav i pošten, pa čak i ako nosiš, recimo, paštetu više.
