PRIGODNA RIJEČ U POVODU SMRTI ŠIMUNA REZE
Prije koji časak stigla mi je vijest o smrti Šimuna Reze. Priznam da me pogodilo! Šimun je bio dobar čovjek i dobar kršćanin. Bio je čovjek mirne i blage naravi. Prijateljevao je sa mojim pok. ocem Slavkom i njegova obitelj vezana je s mojom obitelji mnogovrsnim dobrim vezama. Ljetos, za moga kratkog posjeta rodnom kraju , posjetio sam Šimuna. Vidio sam kako ga bolest ‘pojela, disao je otežano, govorio tiho i polako, slabijeg sluha i osjetno tjelesno oslabio. Učinilo mi se kako je blizu kraja. I eto, Gospodin ga ubrzo pozvao. Njegova obitelj i svi mi Mandoseljani ostali smo osiromašeni za jednoga dobrog čovjeka i prijatelja, a nebo je postalo bogatije .
Obitelji pok. Šimuna želim iskrenu sućut, a mislosrdnog Gospodina molim neka ga primi u svoje Nebesko kraljevstvo.
Čini mi se primjerenim objaviti članak o Šimunu i Markuši objavljen u prigodi obilježavanja njihova dijamantnog braka.
Ante Vukadin – Ćipa
ŠIMUN REZO
Obitelj Rezo rodom je iz Rakitna – iz sela Sutina. U Mandino Selo naselili su se krajem 19. Ili početkom 20. Stoljeća. Doselili su kao dvije obitelji od kojih danas potječu:
- ANTE i ILIJA. Ilija je postao don . ILIJA REZO don. Ilija – jedini svećenik iz Mandina sela. ANTE se oženio i rodio djecu: Ivan, Mila, Anđa, Iva. . . )
- JURE je sa svojom Jurinicom rodio: Luca, Iva, Šimun, Valentin, Adam, Mauricije i Stana. Danas samo Šimun sa obitelji živi u Mandinu Selu. Šimun je rođen u Rakitnu gdje je završio i osnovnu školu. Sva druga Jurina djeca oženila su se i poudala i njihove obitelji danas žive daleko izvan duvanjskog kraja.
Jedino najstarija Šimunova sestra Luca udala se u Omolje gdje joj obitelj živi i danas. Lucina unuka udana je za generala HV Miljenka Filipovića.
Dvije obitelji Rezo živjele su nekako mirno i pomalo samozatajno. Kada danas gledam to vrijeme i tadašnji svijet naše Reze živjele su nekako kao došljaci – tuđinci -u novo naselje. Reze su sa sobom donijeli svoj govor i svoje običaje koji su se unekoliko razlikovali od našeg malo tvrđeg govora. Polako, govor, običaji i kultura življenja međusobno su se prožimali i danas Reze žive kao pravi Mandoseljani.
Kako su moji Vukadini – Džankušići bili njihovi prvi susjedi bili smo upućeni jedni na druge i tako je ostalo sve do današnjih dana.
Kako ja pamtim Reze. Evo o tomu nekoliko sličica. Dobro se sjećam Šimunove majke Jurinice, kako smo ju svi zvali. Bila je starija žena, malo pogurena i jako dobre naravi- tiha i mirnai bogomoljna. Voljela je djecu kako svoju-rođenu, tako i nas ‘tuđu’. Kada bi se zatekli u kući svako dijete dobilo bi jednaki komad kruha. Njihova kuća bila je mala, niska, pokrivena slamom i sklonjena dalje u brdo od seoskog puta. Pokraj kuće bio je veliki vrt. Dio toga vrta pretvoren je u obradivi vrt, a ostali manji podijeljen je bio na dva dijela. Manje guvno i veće guvno. Ta dva mala guvna povezana su malo užim ravnim dijelom. Tu smo mi seoska djeca igrali nogomet. Imali smo loptu uvezanu oputom od različitih krpa. Nešto kasnije u njihovu kuću došao je jedan njihov rođak iz Rakitna – Zlomislić. Taj Zlomislić donio je sa sobom jednu gumenu loptu. On je došao svome rodu Rezama i išao u kongorsku školu.
Sjećam se vatrenih igara nogometa. Podijeljeni u dvije skupine gurali smo tu krpenjaču, a malo kasnije i gumenu loptu nastojeći ju protjerati kroz ‘klanac jadikovac’ kako smo mi djeca nazivali dio livade koji je povezivao ta dva guvna.
Kada se Šimun rodio ne znam točno. Vjerujem kako neću puno pogriješiti ako kažem da je to bilo oko 1930. godine. Može to biti jedna godina prije ili kasnije.
Od sve Jurine djece Šimuna se najbolje sjećam. Po svojoj naravi miran i uvijek radostan i pripravan na neku šalu. Dobro se slagao sa mojim ocem koji je imao sličnu narav. Često su dolazili jedan drugome u kuću. Njihova zajednička druženja stvarala su ugođaj veselog, radosnog i zabavnog druženja što su i mnogi seljani brzo zamijetili.
I Šimun i moj otac imali su gusle u kući i počesto su znali zapivati uz gusle. I danas mi u ušima zvoni guslarska pjesma o Cvatošu koju je Šimun pjevao. Cvatoš je bio neki žandar koji je službovao u Šimunovom rodnom Rakitnu (između dva svjetska rata) i bio je na zlu glasu (. . . .oj Cvatošu, krvopijo ljuta, tebe tvoje ubijala puška. . . .) Pjesma je nastala u Rakitnu i Šimun ju je donio u Mandino Selo. Moj otac i Šimun znali su se na račun svoga guslenja i pjevanja šaliti : „. . gledaj, je..m ti muku, iz Lipe dolaze slušati nas. . . znali su govoriti.)
Šimun i moj otac nekoliko godina bili su suveznici – zajedno su orali i obavljali proljetne poslove. Šimun je bio suveznik i sa drugim ljudima iz sela, pa i nekim Muharemom Dilaver. O tomu sam slušao brojne zgode ispričane na Šimunov način.
Ko kraja života moga oca Šimun je često navraćao u našu kuću, isto tako i moj otac u Šimunovu. Sjećam se kako je otac govorio: Je..m ti muku, . „dok ja izađem iz kuće i krenem prema Jažvi Markuša odmah stavlja vodu (za kavu) na vatru. Kako ona zna da ću ja tamo. „
Takvo gostoprimstvo u Šimunovoj kući ja doživljavam i danas kada dođem obići Jažvu. Netko iz kuće ugleda me i Markuša, Šimun, Jure ili Jurina žena odmah zovu: „O, Ante, ajde bolan svrati . Ja, poštujući Šimunovu obitelj i sjećajući se dobrih odnosa naše dvije obitelji, uvijek svratim. U kući me dočeka dobra i ukusna meza, te kava i neki osvježavajući napitak. Sa Šimunom se napričam do mile volje. O prohujalim ljudima, vremenima i običajima. Šimunove priče u meni uvijek iznova ožive nekadašnji život u mome rodnom kraju. Hvala Šimunu za svaku tu priču i dobar vedri duh koji on širi na druge.
Ovom prigodom sjećam se priča moje pokojne mati. Kada je bila već u poodmakloj starosti i često sama u kući, gotovo svaki dan dolazila je Markuša da ju obiđe, upita ju kako je, ponešto joj pospremi u kući . Sam sam svjedočio veše puta Markušinom posjetu mojoj mati. Mati mi je pričala kako je bila nemirna pa i zabrinuta ako koji dan Markuša ne bi došla k njoj. Hvala Markuši za svaki taj posjet mojoj mati i za svako dobro djelo i riječ koja je olakšala život mojoj mati.
Općenito dvije obitelji Reza , a osbito Šimun, svojim životom i svojom verdom naravi i svojim nekim čudnim mirom, koji ponekad kao da nije od ovoga svijeta , šire radost gdje god se pojave. Mislim kako je ta obitelj Reza donijela dobri duh u naše selo. I zato neka ih Bog dragi nagradi svakim dobrom i mirom koji oni neprestano daruju i šire drugima oko sebe. Čini mi se kako taj dobri duh nasljedno baštine i Šimunova djeca i potomstvo.
U prigodi obilježavanja i slavljenja dijamantnog čina vjenčanja Šimuna i nejgove Anđe – Markuše želim njima i njihovoj djeci Božji blagoslov. Šimune i Markuša, ostanite još dugo među nama: potrebni ste nam, kako vašoj djeci tako i nama Mandoseljanima.
U ovoj prigodi donosim nekoliko misli iz Obrednika za vjenačnje:
„. . . Ja, ŠIMUN, uzimam tebe, ANĐE- MARKUŠA, za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.
Ja ANĐA, uzimam tebe ŠIMUNA, za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.
Neka Gospodin dobrostivo potvrdi ovu vašu privolu što je pred Crkvom očitovaste i neka se udostoji ispuniti vas svojim blagoslovom. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.
Bili plodni potomstvom, roditelji prokušanih vrlina;
oboje vidjeli sinove sinova svojih i,
dostigavši najzad željenu starost,
stigli u život blaženih i u nebesko kraljevstvo.
Po Kristu Gospodinu našem.
Amen.“
Sa ovim mislima pridružujem se čestitkama za vaš dijamantni vjenčani čin. Šezdeset godina biti u braku, izdržati sve bure i oluje, sve nedaće vremena i okruženja u kojem ste živjeli moglo se samo uz jaku vjeru i pomoć Božju. Na vama se ostvario Božji blagoslov iz gornjega teksta!
Poštovani mladenci, dragi moji prijatelji i susjedi, ostanite još tako dugo. Neka Vas Gospodin krijepi dobrim zdravljem i ljubavlju jednoga spram drugog. Želim da dugo uživate ljubav svojih potomaka. Zaslužili ste. Neka vas Gospodin čuva i štiti.
Ante Vukadin – Ćipa
mandino-selo.com
