PRIČA SESTRE O JEDNOM HEROJU: Mario sa Hardomilja je za Dubrovnik poginuo na koljenima, oslonjen na oružje kojim ga je branio

Što vrijeme više prolazi, shvaćam da sjećanja blijede. Ostale su tek poneke slike. Imala sam pet godina. U obitelji je vladala strepnja i strah. U selu smo imali jedan telefon. Tata je razgovarao s Mariom i rekao mu je da postoji izlaz iz Dubrovnika. Reagiravši kao roditelji, rekao mu je da se spasi. Mario za to nije htio ni čuti. ‘Nisam ovdje došao da bi otišao. Ako treba poginuti, spreman sam to napraviti za Hrvatsku’, poručio mu je. To je, nažalost, bio posljednji put da su se čuli – govori za DuList Marijana Vištica, sestra poginulog dubrovačkog branitelja Maria Mandića iz Hardomilja, BiH. Mandić, tada 20-godišnjak, bio je članom Specijalne jedinice policije Grof Dubrovnik. Smrt mu se prišuljala s leđa. Umro je klečeći za Domovinu, naslonjen o svoju pušku, baš kako je u tom zlosutnom razgovoru nagovijestio svom ocu, 12. studenog 1991. u Komolcu.

Sin, brat, prijatelj i kolega
Tih dana neprijateljski obruč, a koji će svoju kulminaciju doživjeti 6. prosinca, opasno se stezao oko grada. Jedni za drugima padali su obrabeni položaji. Napadi su povedeni s mora i kopna. Nakon zauzimanja Župe dubrovačke i Brgata, JNA namjerila je zauzeti Žarkovicu, a tim i plato Srđa. Otpor brojčano nadmoćnom agresoru pružao se sa svih isturenih točaka – od spomenute Žarkovice, preko Bosanke i Strinćjere do Komolca. Rasle su i žrtve pa su tako samo Grofovi koji su inače tada imali samo 50 do 60 pripadnika, 9. studenog zabilježili dvojicu smrtno stradalih, a dva dana poslije još trojicu. Među njima bio je i Mario Mandić. Što se točno dogodilo njegova obitelj doznala je tek nakon dosta vremena. Naime, komunikacijske veze su često bile u prekidu pa je i sama vijest o njegovoj smrti došla zakašnjelo. No, prije nego se upisao u Knjigu hrabrih koji su svoj život položili na oltar Lijepe naše, Mario je bio sin, brat, prijatelj i kolega.

Rodio se 3. ožujka 1971. u Ljubljani gdje mu se majka zbog trudova bila prinuđena zaustaviti pri povratku u rodnu Hercegovinu iz Njemačke. Svoje djetinjstvo, priča nam Marijana, proveo je na kupalištu pokraj obiteljske kuće. Bio je uvijek dobroćudan, veseo i druželjubiv. ‘Na ramenima me nosio kroz selo nosio. Imao je 15 godina kad sam se rodila. Bilo mu je drago što se zovem Marijana, slično kao on’, objašnjava. Sjeća se da je bio snažan i sam je izradio utege te vreću za boksanje. ‘Uvijek je vježbao’, ističe. Bio je zaljubljenik u borilačke sportove te je jedno vrijeme je trenirao karate. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Ljubuškom pa se 1991. odlučio uputiti u Dubrovnik. Tu se, pak nam tumači njegov cimer, umirovljeni branitelj Hasib Alibegović Ale, 12. kolovoza, u vrijeme kada je dio pripadnika otišao u Zbor narodne garde pa je postrojbi trebalo novih djelatnika, pridružio Grofovima u njihovoj bazi u odmaralištu Hidroelektrane Dubrovnik u Platu. Prvo što se kod njega dalo primijetiti je, prisjeća se Alibegović, da je bio sportaš. Kasnije se pokazao kao dobar prijatelj i čovjek, dodaje. Uklopio se brzo u kolektiv. Bio je organizator, uvijek skoncentriran na posao, spreman preuzeti odgovornost za svoje suborce i zadaću. Prvi se jutrom dizao i odlazio trenirati. Uz sve aktivnosti kojim su se bavili, tražio je više. Njemu je ispunjenje sna bilo biti hrvatski specijalac, izjavio je jednom priliku Alibegoviću. Mada nisu bili u potpunosti svjesni ratnog sukoba koji im prijeti, dočekali su ga u punoj spremi.

Imao je samo 20 godina
—Sve je mirisalo na opasnost. Očekivali smo akciju – dodaje ovaj hrvatski branitelj. Na dan Mandićeve pogibilje držao je položaj na platou Srđa. Zapravo, kaže, on ga je u Komolcu trebao zamijeniti, tumači s tugom u glasu. Nesretnu novost doznao je tek navečer. Kako su im ispripovjedili, Mario se sa svojom skupinom skrivao u jednoj kući koju je neprijatelj nemilice granatirao. Zbog toga, zaklon su potražili iza velike stijene gdje se danas nalazi spomenik palim dubrovačkim ratnicima. Pogođen je s leđa. Pronašli su ga mrtvog na koljenima, oslonjenog na svoje oružje. Nisu znali kuda s tijelima pa su ih privremeno pokopali na obližnju ledinu kako ih agresor ne bi pronašao i na njima iskalio svoj bijes. Kasnije, vozilom Crvenog križa prebačeni su na gradsko groblje Boninovo. Povratak njegovih posmrtnih ostataka u rodnu grudu, otkriva nam Marijana Vištica, međutim, pričekat će do 2. rujna 1992. Vijest o smrti njezinog brata, tumači, donijela je sestra Danijela koja ju je čula od kolegice u školi. Čitav dan istrpila je u klupi i tek se slomila kad je otac pred nju stavio objed. Briznula je u suze i rekla mu da mu nešto mora priznati. ‘Mama i tata su vijest podnijeli kao dva vojnika. Gubitak je bio velik, ali nisam imala puno prilika vidjeti ih kako plaču’, naglašava. U njenoj dječjoj glavi rojile su se misli – možda su informacije bile pogrešne, možda je uspio izvući se i otići negdje daleko. Iako je svjedočila pogrebu, njena iluzija je bila da je on živ u Njemačkoj, priča. Ispraćaju nazočila je rijeka ljudi. ‘Svi su poznavali Maria’, plačući izgovara. Nažalost, rijetki opipljivi spomen na tog neustrašivost mladića iz Hercegovine su nadgrobna ploča i spomenik u Komolcu te ordeni kojima je posmrtno nagrađen. —Od svih članova postrojbe jedino ne mogu pronaći njegovu fotografiju. Za njima ću tragati dok sam živ – odlučno ističe Hasib Alibegović. A, upravo zahvaljujući njegovim suborcima, napominje nam Marijana, ona svoga brata pamti kao heroja. Za njih često na njegovom grobu gori plamen svijeća, a katkad napiše i pjesmu. ‘U srcu se nakupe riječi, u glavi se počnu slagati rime i sebi dozvolim da to prijeđe na papir’, objašnjava. Njima odaje počast srčanosti i hrabrosti onih koji su nam darovali slobodu. Svoje četvero mališana uči oprostu, ali ne i zaboravu na zalog mrtvih i živih. O obljetnici bratove pogiblji i na sam 6. prosinca vodi ih pred kameni križ na Srđu. Tamo, klanjaju im se u miru i dostojanstvu jer, poručuje, ‘sve mora ostati čisto i neokaljano poput onih koji su život za nas položili’.

MOJEM GRADU

 me nema
ovih dana sve sam bliže tebi
Grade srca mog i sad ranjenog.

Moja čizma još tu gazi,
a oko na nišanu i sad pazi,
na djecu, starce i sve mlade
i pitam se: ‘Zar nam i sad isto rade?’.

I nije da se kajem što više ne trajem,
i nije mi žao…
sve što imam Domovini sam dao.

Ali duh mi Gradom luta,
traži nekog pokraj puta,
tko neće pjevat tuđe pjesme…
jer sve što je bilo zaboraviti se ne smije.

Pjevaj mi o Imperialu,
pjevaj mi o starom gradu,
pjevaj naše rodu mome
da ne gubi nikad nadu.

Pjevaj mi o mojoj braći,
što su isto život dali,
pjevaj za sve one
što za tvoj Grad su hrabro pali.

Pjevaj srcem punim žara,
nek čuju i heroji Vukovara,
za svaki mladi prekinuti san,
pjevaj na naš spomendan.

Pođi ovih dana gore,
i sa Srđa gledaj more,
upali svijeću na velikoj stijeni
i ne daj da budemo zaboravljeni.

I reci mi staroj majci,
kako sam pred nišan stao,
za domovinu pred smrt
na koljena ja sam pao.

Držeći za ruku Boga
nisam izdao roda svoga…
nemoj ni ti izdat mene
bit ću čuvar tvoje sjene.

Marijana Vištica / hip.ba