PREŽIVJELA 30 OPERACIJA: U 22. godini ostala bez ruke i pola lica, ali danas je to sve iza nje

Voljeti Irmu Bejdić nije teško jer tamo gdje se dobra energija stvara i herojski se život rađa. Nov život u novom sloju, koji prekriva i ostavlja iza sebe onaj stari. Ako Irmu pitate kako je, ona vam na to odsvira Shopenovu „Revolucionarnu etidu“ na klaviru. Neupućen slušatelj možda ne bi u tome vidio neko ogromno postignuće. Ali ako ste u prilici gledati kako ona svira, možete vidjeti da to čini samo jednom rukom, i to lijevom. I tada shvatite da se ona u svojoj koži osjeća sasvim dobro, piše srpskainfo.com.

Kažu da kada napuštamo ovaj svijet, u njemu ostaje naše tijelo koje će strunuti, ali zauvijek ostaju tragovi koje smo ostavili na druge ljude. I nitko neće otići dok svoju misiju ovdje ne ispuni.

Irma je bila prerano krenula i onda je odlučila vratiti se, jer je na granici između dva svijeta shvatila da njena misija počinje snagom volje koja može i brda pomjerati. I vratila se, ali je njen povratak značio preživjeti 30 ozbiljnih kirurških zahvata pod potpunom anestezijom.

Mnogi ljudi prežive jednu operaciju i godinama se kasnije sjećaju oporavka od anestezije kao izuzetno traumatičnog iskustva.

– Nisam klonula ni kad sam nezamislive bolove podnosila, nego sam pravila planove za veće poduhvate i odlučila bolove ostaviti iza sebe – kaže Irma.

I izdržala je, ostavila iza sebe i realne i one čovjekovoj duši teže – fantomske bolove.

A težak susret s granicom ovog i onog svijeta dogodio se prije deset godina, kada je imala samo 22 i kada je mlada ekonomistkinja Irma, studentica master studija, tenisačica i klaviristica, kao član odbora međunarodne studentske organizacije AIESEC za Bosnu i Hercegovinu, predstavljala svoju zemlju na Kongresu u Keniji.

– Tijekom studijskog putovanja dogodila se kobna nesreća autobusa koji je prevozio sudionike i koju sam, na iznenađenje svih, preživjela – prisjeća se.

U teškom stanju, nakon što je izgubila desnu ruku i zadobila teške ozljede lica i glave, hitno je evakuirana u Minhen. Stručnjaci Gradske bolnice u Minhenu uspjeli su spasiti i rekonstruirati Irmino lice. Oporavak je trajao nekoliko godina i zahtjevao je 30 velikih operacija.

Za to vrijeme nije dozvolila sebi da pati niti da joj mišići i moždane stanice atrofiraju od dugotrajnog ležanja.

– Dala sam puno povjerenje svojoj lijevoj ruci i rekla joj: „Slušaj, sad sve od tebe ovisi.“

Išlo je to do mjere da je u zavojima i pod teškim bolovima učila gradivo master studija, bila u kontaktu sa svojim profesorima sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, polagala ispite preko Skypa, a potom definirala, uradila i jednom rukom otkucala svoj magistarski rad. Prilikom prvog povratka u Sarajevo obranila je tezu i nedugo zatim upisala još jedan master.

Irma danas skija, ponovno igra tenis, vozi bicikl i svira klavir. I sve to radi tiho, nenaglašeno, s lakoćom kao da baš tako treba i kao da je baš tako jedino moguće.

– Tijekom pandemijske izolacije naučila sam francuski jezik i upisala sam doktorske studije – kaže.

Student je doktorskih studija u Austriji. Već godinama je zaposlena i svoja znanja nesebično dijeli. Proteklih godina je u više navrata bila govornik na konferencijama svjetskog ranga. Dvije od tih dogodile su se u Beču i Istanbulu, na kojima je govorila kako su granice samo imaginarni horizonti koje sami kreiramo.

– Sve je moguće ako ste otvorenog uma. Tad možete shvatiti i da se nesreća koja vam presječe put možda dogodila s nekim većim ciljem i razlogom i da nema mjesta samosažaljenju, ukoliko je vaša životna misija da budete primjer, uzor i motivator milijunima mladih – priča ova hrabra mlada žena koja je shvatila da je njena misija da osnaži druge.

Intenzivna liječenja i rekonstruktivne operacije trajali su dvije i pol godine u kontinuitetu u Minhenu, ali je sam proces trajao ukupno sedam godina, koliko je po nekoliko puta godišnje išla na nove etapne zahvate. Taj košmar u koji je upala, kako kaže, pomogao joj je da hrabro ostvaruje svoje snove.

– Ponekad mi je smetalo kad ljudi, ovozemaljski, grešni i prostodušni, želeći da postave neko susretljivo pitanje o mom zdravlju, zapravo to učine nespretno, pa pitaju: „A kad ćeš opet u Njemačku?“, ili prosto pretpostave da nisam dobro ili da nije logično da jeste dobro. Onda pokušam da im objasnim što znači ravnopravnost, jednakost – kaže.

I to je ono što uvijek želi da znamo – da postoji let s jednim krilom, i to maestralan let. Let koji vas ostavlja bez daha, jer dok Irma svojom jedinom, lijevom rukom svira „Revolucionarnu etidu“ na klaviru i čini to virtuozno, i sam Shopen bi rekao isto što i za sebe: „Gdje ima duše, tu je i srce moje.“

Svu tu snagu i volju za životom crpe iz spoznaje da je njena misija, zbog koje je jedva ostala na zemlji, da donese vrlinu, koja se samo iz patnje tako veličanstvena rađa. Nekom čitav život prođe, a ne osjeti njegovu punoću. Nekome je samo iskra života dovoljna da od nje napravi moćni oganj. Nije do života, do nas je.