Presude ‘šestorci’ i Dariju Kordiću vrhunac su cinizma ICTY-a i sramota UN-a

Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora i proglašen ratnim zločincem bez ijednog jedinog validnog dokaza – na temelju krivotvorina što su ih zajedničkim snagama producirali Tužiteljstvo ICTY-a, britanska obavještajna služba MI6 i hrvatsko obavještajno i političko podzemlje.

Išlo se tako daleko, da je ICTY krivotvorio činjenice sadržane u dokumentima iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i arhiva međunarodnih institucija. U okviru tog globalnog krivotvoriteljskog plana i hrvatsko političko i obavještajno podzemlje imalo je svoju ulogu i to naročito do izražaja dolazi poslije smjene vlasti u Republici Hrvatskoj (2000. godine), kada započinje proces “detuđmanizacije”, a prvog hrvatskog predsjednika i HDZ se od strane vladajućih krugova (SDP-a i partnera), kao i tadašnjeg predsjednika države Mesića agresivno optužuje za “agresiju na BiH” njezinu “podjelu” i stvaranje “zločinačke tvorevine Herceg Bosne”.

Sve to uklapalo se u strategiju Velike Britanije kojoj je namjera bila dokazati “međunarodni karakter sukoba u BiH”, “umiješanost Republike Hrvatske kao zaraćene strane” i tezu o “podjeli BiH na temelju dogovora Tuđman-Milošević”. Kako bi se to postiglo, hrvatsku je stranu bilo nužno izjednačiti sa srpskom-agresorskom, pa je i na nju primijenjen izmišljeni institut “udruženog zločinačkog pothvata” (koji ne postoji u međunarodnom pravu) s krajnjim ciljem da se Hrvati u BiH optuže za “etničko čišćenje” muslimana i “separatizam”.

Naravno, ni jedna od tih blasfemičnih tvrdnji ne može podnijeti čak ni elementarnu, površnu, a kamo li kakvu dublju i detaljniju analizu, ali kreatori ove konstrukcije nisu se zamarali tim “detaljima”. Oni su bili sila i putem ICTY-a su mogli pod krinkom “pravde” provoditi i nametati svoju volju bez ikakvih ograničenja. Kako, kad i komu su htjeli. Budući da Republiku Hrvatsku kao državu nije bilo moguće optužiti za UZP (kako na vlastitom, tako i na području BiH) – iako je i takvih pokušaja bilo, sve se slomilo na političkom i vojnom vodstvu Hrvata u BiH, odnosno, na dužnosnicima HVO-a i Herceg Bosne.

Proces protiv Daria Kordića bio je uvod u onaj “šestorci” Herceg Bosne i upravo je u tim postupcima perverzija haaškog sudišta dostigla svoj vrhunac.

Konstrukcija optužnice za Daria Kordića

   Nakon što je bivši ratni zapovjednik Operativne zone HVO za Središnju Bosnu Tihomir Blaškić 3. ožujka 2000. godine prvostupanjskom presudom ICTY-a proglašen krivim po svim točkama optužnice (osim jedne koju je tužitelj povukao) i osuđen na 45 godina zatvora (temeljem individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog – budući da je navodno “utvrđeno da je osobno zapovjedio znatan broj napada i da nije spriječio i kaznio zločine što su ih vršili oni koji su bili pod njegovim zapovjedništvom”; vidi: http://www.icty.org/bcs/press/general-bla%C5%A1ki%C4%87-progla%C5%A1en-krivim-po-svim-to%C4%8Dkama-optu%C5%BEnice-i-osu%C4%91en-na-45-godina-sa%C5%BEetak), Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo nastavak obrane svoga klijenta koncipira na tezama o postojanju “dvostruke linije zapovijedanja” i “krivnji političkih struktura HDZ-a BiH” (vezano za dr. Franju Tuđmana i HDZ Republike Hrvatske koje se generalno krivilo za “pogrešnu politiku prema BiH” i “odlučujući utjecaj na HDZ BiH i strukture Herceg Bosne”).

Tako se praktično težište prebacuje s vojne u političku sferu.

Zna se kako je jedan od glavnih razloga osude Blaškića bio zločin u selu Ahmići – a koji su (prema svemu što se do sada zna) počinili neki od pripadnika 4. bojne Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije “Jokeri”.

Žalbeno vijeće (nasuprot prvostupanjskom tijelu) donosi mišljenje po kojemu Blaškić nije imao efektivnu kontrolu nad Vojnom policijom HVO-a (na koju je prema svjedočenju jednog svjedoka najveći upliv vršio Dario Kordić), niti nad postrojbom “Jokeri”, odnosno, da zločin u Ahmićima nisu počinile redovite postrojbe HVO-a.

Tako je stvoren temelj za oslobađanje Tihomira Blaškića kojemu je odlukom Žalbenog vijeća od 29. srpnja 2004. godine ukinuta prvostupanjska presuda od 45 godina zatvora. No, već se u toj presudi konstruira “krivnja” Daria Kordića (vidi:  http://www.icty.org/x/cases/blaskic/acjug/bcs/040729.pdf) kojega se apostrofira kao osobu koja je “paralelnom linijom” zapovijedanja imala najveći utjecaj na pripadnike Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije “Jokeri” (vezano za zločin u Ahmićima), pa se čak navodi i to kako je Kordić “novačio bivše zatvorenike” čija je zadaća bila izvršiti zločin u selu Ahmići.

O tom slučaju dr. Josip Jurčević je u više navrata javno iznosio svoje mišljenje, a budući da je kvalificirani povjesničar, uz to i ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a te da je kao vještak ICTY-a imao prigodu detaljno se upoznati sa svim materijalima i dokumentima vezano za sudski postupak kako Dariu Kordiću tako i “šestorci Herceg Bosne”, riječ je sasvim sigurno o kompetentnoj osobi.

Na tribini “Istina o Dariu Kordiću” koja je upriličena 6. svibnja 2015. godine u prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu, a na kojoj je sudjelovao, ovaj je znanstvenik među ostalim rekao:

„Budući da kao vještak nisam imao pravo na procesu govoriti o slučaju Kordić već samo o slučaju šestorice, odlučio sam prvenstveno iz ljudskih i kršćanskih razloga naći način kako ipak unutar suđenja šestorici otvoriti slučaj Kordić. Znajući kako djeluje sud u Haagu i da će tužiteljstvo željeti osporiti moju ekspertizu, ali i kompromitirati mene kao čovjeka, prvo sam posjetio Darija u zatvoru, a onda sam želio objaviti intervju o tome, progovoriti o istini, znajući prije svega da to prati i Haag, te da bi mi na suđenju šestorke mogli postavili pitanje o tome. Uspio sam u Večernjem listu BiH progovoriti o tome, gdje sam rekao da sam se u zatvoru susreo s iznimno duhovnim čovjekom. Usput sam rekao i da je presuda Kordiću krajnje kriminalna, neistinita, te da se temelji na krivotvorinama hrvatskih državnih institucija, a kako bi se optužilo Kordića i oslobodilo Blaškića, te kako o tome postoje brojni dokumenti i dokazi. Naravno na sudu je tužitelj, želeći me kompromitirati, pustio tu sliku iz Večernjeg govoreći kako sam posjetio najgoreg ratnog zločinca osuđenog na 25 godina zatvora. Počeo je navoditi ono što sam rekao u intervjuu, a ja sam govorio ‘da, časni sude’. Kada je tužitelj završio sa svojim izlaganjem zamolio sam sudca da kažem jednu rečenicu koja objašnjava slučaj Kordić, te sam rekao: ‘Sve što ste pročitali u intervju je točno, ali to nisam rekao ja nego tužiteljica Carla del Ponte‘. Naime, najbolji pokazatelj da je Dario nevin je činjenica da na temelju dokumenta upravo to tvrdi Carla del Ponte koja je nakon sramotne drugostupanjske presude, znajući da će prije ili kasnije izaći istina, podnijela zahtjev za obnovu postupka protiv Blaškića u kojem navodi da su MUP i Vlada RH krivotvorili dokumente. Nažalost, Sudsko vijeće nije odobrilo ponavljanje postupka iz formalnih razloga, kako su naveli zbog pravne sigurnosti žrtava i osuđenih, a bez obzira što stvari ne odgovaraju činjenicama. (…) Čak u optužnici stoji da nije imao nikakve vojne ovlasti nego je osuđen zbog navodne dvostruke linije zapovijedanja, te po uputama iz Hrvatske bio generalno zadužen za zločine. Ne postoji ni jedan jedini dokaz o tome pa čak ni onaj o navodnom sastanku u hotelu u Vitezu”.

 Na tribini je govorio i sam Dario Kordić koji je naglasio:

 “Moje će srce biti na mjestu tek kada i zadnji uznik izađe iz zatvora, dok su oni tamo ni ja ne mogu biti radostan i sretan. Molim vas da nastavite moliti za njih kao što ste molili i za mene.”

Zatim je iznio kratku kronologiju svoga boravka u zatvoru i rekao kako tijekom cijelog postupka protiv njega nije bilo nikakvih dokaza, te da je čak pobijena i prvotna optužnica tužitelja o događajima u Ahmićima, a u kojoj nema niti spomena njegovog imena.

Kratko se osvrnuo i na neke bitne detalje koji pojašnjavaju kako je završio montirani politički proces koji je protiv njega vođen:

 „Na samome kraju nalaze jednog Hrvata, osuđenog na 25 godina zatvora i s njim ulaze u dogovor. On dolazi za svjedoka, a da moji branitelji i ja to ni ne znamo. Inače znao sam ga iz haškog pritvora, s kata, gdje je razgovarao sa mnom, šišao me. Ali u ratu se nikada nismo ni sreli. Njegov zadatak bio je reći da sam ja tu noć pred Ahmiće došao u Vitez. On nije mogao reći laž da me sam vidio, nego je rekao da je navodno čuo tu informaciju o tom sastanku u Hotelu Vitez i razgovoru o Ahmićima od svog zapovjednika, pa je čak i nabrojao te ljude koji su navodno na njemu bili. Pošto je meni i mojim odvjetnicima to bilo iznenađenje, mi smo doveli sve te nabrojane ljude, a koji su izvijestili sud da oni nisu bili na tom sastanku i da tamo nisam bio ni ja. Ja u taj grad nisam otišao sedam dana prije navodnog sastanka, a ni sedam dana kasnije. Naš tim donosi i druge dokaze, poput knjige popisa onih koji su ulazili u hotel, u kojoj moga imena nema, ali sud uzima za pravo jedino riječ tog svjedoka i to iz druge ruke. Na kraju izlaganja on počne plakati i kaže kako, iako je svjedočio protiv mene, mora pročitati jedno pismo. U pismu stoji: ako taj navodni svjedok učini sve po dogovoru bit će dobro i njemu i još nekim hrvatskim uznicima, te kako je osoba koja piše pismo u dogovorima s ministrima iz tadašnje Račanove Vlade. Nakon što je pročitao to pismo, sudac je dao zadatak tužitelju da to ispita, ali evo prošle su godine i to se nikada nije dogodilo“.

(Za dijelove pod navodnicima vidi: http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/2883-istina-o-dariju-kordiu; istaknuo: Z.P.)

Sisački biskup Vlado Košić, dr. Josip Jurčević, kao i svi drugi koji su progovarali istinu o ovom slučaju i onome što se događalo u Den Haagu, nesmiljeno su napadani putem medija, a naročito je mržnji pozivima na linč izvrgnut sam Dario Kordić od kojega nikad nitko nije čuo niti jednu neprimjerenu riječ. Ovom se nevino osuđenom čovjeku koji je s ponosom i hrabro nosio i još uvijek nosi svoj Križ i danas želi osporiti ustavno pravo na normalan i slobodan život i javno istupanje – iako nikad nije lišen građanskih prava. Nastoji se, ustvari, prigušiti svaki glas istine, ono što se ne uklapa u matricu idealiziranja sramnog haaškog sudišta koje nije bilo ništa drugo nego poligon za provođenje volje svjetskih moćnika.

Njima smeta istina, a ne Dario Kordić

 I proteklih dana svjedoci smo orkestriranih ataka – od strane političkih marginalaca iz “hrvatskog” Sabora i pro-islamskih medija (kojima se priključio i dio lijevo-liberalnih “hrvatskih”).

Cilj je isti: ušutkati Daria Kordića i onemogućiti mu iznošenje istine. Zabraniti nepravedno osuđenome da poslije teških godina robije javno iznese ono što ima. Ukinuti mu temeljna ljudska prava i natjerati ga da do kraja života šuti. Usprkos tomu, u Studentskom centru ‘Stjepan Radić’ u Zagrebu, čula se istina. Kordić je pred ispunjenom dvoranom govorio o svojim uzničkim danima i postojanoj vjeri u Boga koja ga je održala. I to nije mogao spriječiti niti režirani vandalski upad malobrojnih plaćenih aktivista lijevo-anarhističke falange, jadnika koji su zaduženi za odrađivanje takvih prljavih poslova: istih onih koji po Zagrebu prave nerede, pozivaju na krv, nasilje i “revoluciju” oskvrnjuju spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i vode sotonsku kampanju protiv Katoličke crkve.

Kordića najviše napadaju upravo oni koji nikad nisu progovorili o pravdi i istini: o tomu kako su svi masovni zločini muslimana i mudžahedina u BiH ostali nekažnjeni – užasni zločini genocida i etničkog čišćenja što su ih nad hrvatskim civilima (ženama, djecom i starcima) “u ime Allaha” i u cilju stvaranja prve islamske države u Europi, diljem BiH počinili zločinačka “Armija BiH” i njezini pomagači iz radikalnih terorističkih islamističkih organizacija (od kojih je jedan dobar dio bio i formalno u sastavu muslimanske vojske).

 Njih ti nekažnjeni zločini (masakri, ritualna odsijecanja glava, komadanja žrtava motornim pilama i sabljama, silovanja, pljačke i paljevine mudžahedina i Alijinih bojovnika iz “Armije BiH”) ne zanimaju. Najvažnije im je ušutkati glas istine, ne shvaćajući da uvijek ima ljudi koji će je iznositi – kao što je to činio časni i pošteni bosansko-hercegovački novinar Esad Hećimović koji je motiv za borbu protiv radikalnih islamista nalazio u tomu da je BiH branio od onih koji su mu je došli “oteti”.

 Istina o ratu u BiH, pa i hrvatsko-muslimanskom sukobu se već odavno zna.

Nju je, među ostalim, svojom vrhunskom vojno-stručnom analizom utvrdio i potvrdio vojni američki ekspert Charles R. Shrader i činjenice iznio u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest 1992.- 1994., Zagreb, 2004. (Vidi: https://www.scribd.com/document/47080023/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-1-dio; https://www.scribd.com/document/47080167/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-2-dio)

Shraderova studija plod je dugogodišnjih minucioznih istraživanja koja su obuhvaćala proučavanja svih raspoloživih dokumenata i izvora, istraživanja na autentičnim lokacijama događaja (uz razgovore sa svjedocima i osobama koje su imale neposredna saznanja o njima), uz primjenu najsuvremenijih vojnih i geo-strateških doktrinarnih metoda. Njegov je nedvojbeni zaključak do kojega nakon svega dolazi: teza kako su Hrvati izazvali sukobe s “Armijom BiH” ravna je apsurdu i protivna svim utvrđenim činjenicama i logici.

 Tvrditi da su Hrvati iz srednje Bosne ili Lašvanske doline napali muslimane, jednako je perverzno kao i optužiti građane Sarajeva, Bihaća, Vukovara, Osijeka, Gospića, Dubrovnika ili bilo kojega drugog opkoljenog grada za agresiju na one koji su ih mjesecima i godinama držali u okruženju, sustavno im razarajući domove i ubijajući ih. Tijekom hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba 95% ratnih operacija odvijalo se na hrvatskim područjima (dakle, na teritoriju koji je po svim dotadašnjim međunarodnim mirovnim sporazumima – pa i Vance-Owenovom planu iz siječnja 1993. godine pripadao Hrvatima), što također govori o tomu tko je bio agresor a tko žrtva.

 Tijekom rata iz BiH je protjerano preko 150.000 Hrvata. U muslimanskoj agresiji na hrvatska područja pobijeno ih je 1.606, među kojima čak 1.088 civila (ove hrvatske žrtve, dakle, čine gotovo petinu od 8.858 koliko ih je ukupno poginulo tijekom rata na području cijele BiH – prema podacima Demografskog odjela ICTY-a iz 2010. godine).

 Prema službenim podacima popisa stanovništva (iz Sarajeva), 2014. godine, u BiH je bilo: 1.836.603 muslimana (“Bošnjaka”) ili 48,4%; 1.239.019 Srba ili 32,7%; 553.000 Hrvata ili 14,6%.

 Usporedi li se to s predratnim popisom iz 1991. godine (kada je u BiH bilo 760.852 Hrvata ili 17,39%), to znači da ih je 2014. godine bilo za 208.000 manje (ili za 23,7%). Dakle, iz BiH je “nestalo” gotovo četvrtina Hrvata. (Vidi:https://www.vecernji.hr/premium/popis-sokirao-nestala-jedna-trecina-hrvata-u-bih-etnicko-ciscenje-914920).

Takvu demografsku katastrofu nije doživio nijedan narod na području bivše SFRJ!

Ako to nije etničko čišćenje – što onda jeste!?

 Kako to da je najmalobrojniji narod čiji su najistaknutiji dužnosnici optuženi za “etničko čišćenje” i “udruženi zločinački pothvat” doživio najgoru i najtežu sudbinu? Ima li još koga zdrave pameti a da može povjerovati u laži što ih desetljećima šire islamski propagandisti čiji je san stvaranje kalifata na području BiH? Oni koji danas prizivaju Erdogana i invaziju Turaka?

 Mogu li se sudbine pojedinaca, naših uznika i mučenika izuzeti iz ove ukupne, teške i preteške golgote hrvatskoga puka u BiH? Imamo li pravo na šutnju mi koji znamo istinu? I jesmo li po svojoj savjesti i kršćanskom učenju po ljudskim i Božjim zakonima obvezni iznositi i braniti istinu?

Od nekažnjavanja zločinca veći je grijeh osuditi nevinoga.

 Dario Kordić nije kriv. On nije ratni zločinac. On je pošten, častan, hrabar i dostojanstven čovjek, vjernik i domoljub. Sva njegova “krivnja” sastoji se u tomu što je branio svoj narod, obitelj i dom. To mu bjelosvjetske protuhe i izvršitelji tuđih naloga skriveni iza sudačkih toga nikako nisu mogli oprostiti. Ni njemu ni Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Jadranku Prliću, Valentinu Ćoriću. U tim su nečasnim poslovima u Hrvatskoj pronašli jude i žbire koji su im bez ustezanja služili i padali pred njima na koljena.

Sjećate li se one izjave koju je (nakon napuštanja tadašnje šesteročlane vladajuće koalicije u svibnju 2002. godine) na televiziji dao Dražen Budiša prepričavajući jedan razgovor vođen između tadašnjeg hrvatskoga premijera Ivice Račana i Tužiteljice ICTY-a, Carle del Ponte u Zagrebu, kad se Tužiteljica obratila premijeru (pred Budišom) riječima: “Podigli smo neke nove optužnice. Nadam se da će Vam politički odgovarati.”

Budiša je poslije govorio kako ga je to šokiralo. Većinu nas, Hrvata, nažalost, nije. Jer mi smo znali tko su Račan i njegova kamarila davno prije 3. siječnja 2000. godine.

Takvu petu kolonu kakvu ima Hrvatska i toliko šljama koji je u svako doba pripravan staviti se i u službu crnog vraga a protiv vlastitog naroda, nema ni jedna druga zemlja na svijetu.

“Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda“. Ta Matoševa je, nažalost i danas jednako aktualna.

Hrvati su se izborili za svoju opstojnost u BiH. Ostvarili su pravo koje im pripada po Božjim i ljudskim zakonima kao i svakom drugom narodu pod nebeskim svodom. Časno, pošteno, hrabro, s vjerom u Boga i uz Njegovu pomoć.

I to im je jedini “grijeh”.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com