Predrag Peđa Mišić: Srbin sam, branio sam grad i ponosim se
Predrag Mišić – Peđa priključio se ZNG-u. Završio je u logoru, gdje su ga Srbi mučili i maltretirali. Brata koji se priključio neprijateljskoj strani više nikad nije vidio. Peđa se danas bavi humanitarnim radom
Vukovarac Predrag Mišić Peđa (52) imao je 24 godine kad je počeo rat u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Srbi koji su se doselili u Vukovar početkom 60-ih. On je rođen u Vukovaru, kao i njegova dva brata. Djetinjstvo je, tijekom školskih praznika, provodio kod rodbine u Srbiji.
Unatoč tome, njegova svijest o nacionalnoj pripadnosti tad nije postojala. Roditelji su ga odgajali u vjeri u Boga, u poštenju, u suživotu s ljudima koji ga okružuju, ma kakve nacionalnosti bili. Imao je puno prijatelja, i Hrvata i Muslimana i Srba. Kako danas kaže, tad su mu ljudi koji se zovu Ibro ili Haso bili tek ljudi s čudnim imenima te o njima nije razmišljao kao o ljudima druge narodnosti.
Po želji roditelja, školovao se za rezervnog oficira u Bileći, ali vojska mu nikad nije bila prvi odabir. Rano se oženio i dobio dijete te se iz centra preselio na Mitnicu. A tad mu se dogodio prvi preokret u životu koji ga je zauvijek promijenio, pišu 24sata.hr
Radio sam tad u veleprodaji pića i, kao i svi, shvaćao da raspad Jugoslavije neće biti nimalo miran. Već se krajem 1990-ih osjetio rat, ali nekako smo se svi nadali da ipak neće biti krvoprolića. Poslije događaja u Borovu Selu situacija se promijenila i bilo mi je jasno da se moram prijaviti u obranu Vukovara. Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe koga i što trebam braniti. U Vukovaru sam rođen, tu su mi kuća, obitelj, prijatelji… Jedno dijete sam već imao, a drugo je bilo na putu.
Od travnja sam se aktivirao u obrani i imao položaj na Mitnici. Danju sam radio, a noću bio na položaju. Bio sam u rezervnom sastavu ZNG-a, što je u to vrijeme bila dragovoljačka postrojba – nismo imali ni uniforme ni službeno oružje. Imali smo oružje koje smo sami nabavili ili koje ti je netko poklonio, kao meni moj kum – prisjeća se Peđa prvih dana rata i vatrenih krštenja.
Vjerojatno smo brat i ja pucali jedan na drugoga’
Njemu, kao 24-godišnjaku, sve je bilo poput filma. Tek danas, s odmakom, shvaća koliko je bio mlad i lud. Da mu život sve dodatno oteža, dogodilo se to da je njegov stariji brat uzeo oružje i stupio u obranu, ali s druge, srpske strane. Vjerojatno su pucali jedan na drugoga, a da to ni ne znaju. Od tada nisu se ni vidjeli ni čuli 28 godina.
– Svi su pričali kako je Borovo Selo tad već bilo puno četnika. Kako do tada nikad nisam vidio nešto što se zove četnik, sjeo sam u auto i krenuo za Borovo Selo. Na prvoj velikoj krivini barikada na pola ceste, na desnoj strani rov, a njih četvorica izlaze zarasli, s bradama do trbuha, čudnim kapama, ono, užasni. Uplašio sam se kad sam ih vidio. Rekli su mi da okrenem auto, a ja zablokirao, ne znam ni okrenuti – prisjeća se Peđa.
Srbi su tu imali sačekušu. Pucali su na svakoga tko je naišao. Morao si biti brz, a ispred Peđe vozio je traktor.
– Pogodili su me, ispuzao sam iz auta i dopuzao do rova naše vojske. U Bogdanovcima su me ‘skrpali’ – niže Peđa, koji je na bogdanovačkom putu ranjen u nos i glavu. Na položaju na Mitnici bio je od prvog do zadnjeg dana. Čvrsto su ga držali, zapravo više ostavljali takav dojam.
-JNA je sama sebi stvorila famu da u Vukovaru ima tko zna koliko ljudi i naoružanja. Nisu znali. Da su krenuli na nas prvih dana, pregazili bi nas – kaže Peđa, kojem su sljedeći dani, tjedni i mjeseci bili nevjerojatni. Grad u okruženju, hrane sve manje, gladan si, struju ni ne pamte, nema vode, nema kupanja. Tek kasnije doznao je da je u počecima rata, zbog toga što je Srbin a nosi oružje, dugo bio pod nadzorom, što KOS-a što hrvatskih službi, ali to mu je danas razumljivo.
Peđa je na srpskom popisu traženih osoba
– Imam nekoliko ružnih slika koje su mi se urezale u sjećanje. Jedno od njih je dvorište lučke kapetanije koje je bilo blizu bolnice. Kad god si otvorio vrata dvorišta, vidio si bezbroj trupala, koja smo tamo odnosili jer ih, zbog stalnoga granatiranja, nismo više imali mogućnost pokapati. Od raznesenih glava, tijela raskomadanih do neprepoznatljivosti… Do tada mi je vidjeti mrtvog čovjeka bilo vrlo traumatično, ali s vremenom oguglaš. Predaja, odvoženje na Ovčaru i zatočeništvo bili su mi osobno najgori životni period.
Kad čovjeku oduzmeš slobodu, kad ne odlučuješ sam o sebi, o svojoj sudbini, ni o čemu. Nema higijene, gladan si devet mjeseci, to je nešto strašno. Stalna psihoza, prijetnje ubojstvom dotuku te do kraja. S godinama, kad te dohvati i taj PTSP, tražiš sve više mira, samoće, tišine. Samo da sam negdje sam, da radim nešto što volim, bez suvišnih pitanja. Valjda ti to ostane od tih bezbrojnih ispitivanja u logoru – tiho zbori Peđa, kojeg su Srbi u zatočeništvu posebno maltretirali s obzirom na to da je bio Srbin, oficir JNA i još k tome izdajica.
O tim zlostavljanjima Peđa ne govori. Nakon devet mjeseci robijanja, 14. 8. 1992. godine razmijenjen je u Nemetinu. Tad je prvi put vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu, te suprugu i starije dijete, koje je početkom granatiranja poslao iz Vukovara.
Brata više nikad nije vidio, majku, koja je 18. studenog otišla k sestrama u Beograd, vidio je tek godinama poslije u Mađarskoj. Samo jednom. Ne smije k njoj u Beograd jer je na srpskom popisu traženih.
Član je Hrvatske konzervativne stranke
– Tamo uopće ne želim ići. Sve ono što su mi učinili toliko mi je urezano u svijest da ja nemam tamo što tražiti. Odrastao sam u Surčinu, na aerodromu, s bratićem i sestričnom tamo provodio ljeta i sretne dane djetinjstva. Ali sve su mi te lijepe uspomene uništili i nemam nikakvu želju tamo otići – iskren je Peđa, koji se u privatnom životu okrenuo vjeri i obitelji.
Nakon što se neko vrijeme borio s vlastitim demonima zbog PTSP-a, još je jednom ustao kao feniks iz pepela i sad već godinama radi na dobrobiti Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o Gradu heroju, koji nije zaslužio biti grad slučaj.
– Uključio sam se u politiku jer nisam mogao više gledati i slušati što se radi. Smatrao sam da mogu pridonijeti boljitku grada u kojemu živim. Pristupio sam prvo HSP-u ‘Ante Paradžik’, a sad sam u Hrvatskoj konzervativnoj stranci. Dio smo većinske koalicije u Vukovaru s HDZ-om i gradski sam vijećnik.
Uglavnom radim na humanitarnim projektima, onima koji se tiču djece i potrebitih, i u toj priči nije mi bitno tko je Srbin a tko Hrvat jer svi zaslužuju bolje – kaže Predrag, koji je prije nekoliko dana završio prikupljanje novčane pomoći i kupnju 17 tableta za djecu u kninskoj osnovnoj školi.
On je 2014. razbio dvojezičnu ploču
Bio je ogorčen postupkom pravoslavnog svećenika koji je prilikom posjeta školi donio na dar sedam tableta za djecu Srbe koja pohađaju taj razred, a nije donio niti jedan ostaloj djeci.
– Desetak tisuća Srba sudjelovalo je u obrani Hrvatske i to su lojalni građani ove države, čije stavove i ja zastupam. SDSS nema ekskluzivno pravo zastupati srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj. U Vukovaru, pa i u Borovu Selu, žive Srbi koji razmišljaju kao ja, koji mi prilaze na ulici, pružaju ruku i čestitaju na svemu što činim i govorim. Ja sam srpska nacionalna manjina, ali se sramim onoga što je moj narod učinio u Hrvatskoj.
Sa sigurnošću tvrdim da u Vukovaru živi većina lojalnih Srba, kojima sva ova natezanja oko ćirilice i uvećanih prava uopće ne trebaju jer ne žele da njihovu djecu čine drukčijima, a još manje da ih svrstavaju među ekstremiste – ističe Predrag, koji je nedavno osuđen jer je, kao i još 30-ak vukovarskih branitelja, 2014. godine razbio dvojezičnu ploču postavljenu u Vukovaru, pišu 24sata.hr
