PRAVEDNIK
On sužanj nije, mada okov nosi
A ni rob nije, niti može biti
Jer plam slobode iz zjenica sijeva
I prkos ljuti ne može se skriti
Podmukli žbiri mreže svoje pletu
To im je zanat otkako je vijeka
Prijetvorne laži i objede gnjusne
Osuda nova uvijek nekog čeka
Po pravu sile, ne po sili pravde
Još samo krvnik mača da se lati
Presuda tu je, čita se bez srama
Za sva zla svijeta krivi su Hrvati
On stoji mirno, uzdignuta čela
Istine radi, spreman je i mrijeti
Dok sluša glas svog krvnika, dželata
S tugom se svojih bojovnika sjeti
Oči dječaka još u njemu žive
Glasove zvonke kao da im sluša
Sjeća se svakog imena i lika
Njihovih smrti prepuna mu duša
U paklu rata s njim su skupa bili
Za rod hrvatski borili se časno
Svim srcem svojim ne žaleći sebe
Sanjali slobodu čežnjivo i strasno
A on im bješe poput oca brižnog
Što dlanom svojim i tješi i snaži
U vremenu strašnom, u beznađu pakla
Trudio se svakom tugu da ublaži
U srcu se rana otvarala nova
A bol pritiskala i kidala dušu
Donosila nemir i noći bez snova
I posljednju bitku za nas vodio je
Za hrvatski narod, a ne sebe radi
Vjerovao čvrsto u ljudsko poštenje
Čekao na pravdu, živio u nadi
Na kraju puta, čovjek se upita
O, Bože mili, zašto to i čemu
Gdje Ti je pravda, Stvoritelju moćni
Kad sude isti koji su i Njemu
Suza mu vrela zaiskri u oku
Za Domovinu, one što su pali
Zar ‘zalud sve je, Bože svemogući
Pod Tvojim znakom mi smo umirali
Molitva bješe na usnama puku
Dok trpio je i razapet bio
A sad mu sude lopovi u hulje
Što svoju slobodu on je samo snio
Oprosti Oče, svome grješnom sinu
Što u toj boli on ne vidje puta
I ne dopusti zbog slabosti tijela
Njegova duša da kroz tamu luta
Jer, nevin bješe, a presudiše mu
I sramni žig mu urezaše tada
Na čelo i u srce napaćeno
Sav svijet se sruši i nestade nada
Još samo jedna staza ostala je
On krenu njome jer ne vidje druge
I otrova čašu ispije na dušak
Na licu mu ne bi straha niti tuge
Sred sudišta haškog svoga mučilišta
Hrvatski general zadnju bitku bije
On ode u vječnost, povijest roda svoga
A da mu koljeno pokleknulo nije
A kuda će žbiri i domaće jude
Taj ološ mrski i ljudska sramota
U tmini praznih i poganih duša
Prolaze im dani kukavnih života
Život bez časti ljudski život nije
Pa da se živi i stotinu ljeta
Zato koračaj uzdignuta čela
Za svojom zvijezdom sve do nakraj svijeta
I ako te tamo gorka čaša čeka
Uzmi je i ispij, al’ ostani svoj
Ne daj da ti ološ sudbu kroji
Kao Čovjek časno ti okončaj boj
Bog neka sudi, Njegovo je pravo
Al’ ako se za to u pakao pada
Što li tek čeka dželate i suce
Od čijih ruku nevin čovjek strada
