Povratnik iz Austrije: Čežnja za domovinom bila je jača
1. kolovoza 1991. Marko Đurkov nikada neće zaboraviti. Imao je 11 godina, neprijatelji su napali Dalj i prekinuli mu bezbrižno djetinjstvo. S roditeljima i dvojicom braće napušta voljenu Slavoniju; odlaze rodbini u Austriju.
– Tamo smo upoznali dobre ljude koji su nam iznajmili jednu staru kuću u kojoj smo živjeli dok se roditelji nisu malo snašli. Onda su nam ti isti ljudi omogućili kredit. Rat je i dalje nastavio, nije se ništa smirivalo u Dalju, u Hrvatsku nismo mogli doći u našu kuću skroz do 97., 98., nismo mogli dolaziti tu – govori Đurkov za HRT
Novi su dom pronašli u Gradišću. Dobro su se uklopili. Roditelji su se zaposlili, braća školovala. Marko završava za soboslikara, polaže majstorski ispit, otvara obrt. Bio je najmlađi obrtnik u tom dijelu Austrije. Radio je i kao restaurator.
– U tih deset godina što sam otvorio obrt, svake godine sam zapošljavao sve više i više radnika. Zadnju godinu prije nego sam se sa suprugom vratio, imao sam 10 zaposlenih i posla jako puno i bili smo tamo na dobrom glasu. Ja sam tamo super živio, imao sam sve što god sam htio. Nisam čak ni morao više raditi toliko puno, to sve je fizički već bilo uhodano – prisjeća se Đurkov.
Sve to ga nije ispunjavalo. Čežnja za domovinom bila je jača. U Dalj se vraćao često. Upoznao je suprugu Snježanu. Poveo ju je u Austriju, gdje su dobili dvoje djece. No obećao joj je da će se vratiti.
– O povratku sam razmišljao od prvog dana. Svaku kunu, tadašnji šiling donosio sam ovdje. Onda smo kupili kuću, kupili smo plac. Onda kad smo pripremili malo naš dom onda smo počeli obdje graditi. Na ovom placu je bila jedna stara hala – kaže.
– U 10 godina ja sam ovdje uložio 300.000 eura gotovine koje sam tamo zaradio. I kad smo sve to izradili, ožbukali, onda nam je trebalo za pločice, boju, za fasadu, za namještaj, onda sam otišao u Osijek. 11 banaka je bilo prije 8 godina. Ništa nisam mogao dobiti. I onda sam na osnovu moga poslovanja tamo i poznanstva u Austriji dobio pomoć. Onda sam tamo dobio kredit. Uglavnom, tamo su mi ljudi puno više pomogli da bi ovdje mogao nešto izraditi – govori nam Đurkov.
Ni sredstva iz europskih fondova nisu mogli dobiti. Trenutačno imaju 25 zaposlenih, muku muče s radnicima. Supruga Snježana mještanima koji ne mogu hodati po povoljnijoj cijeni odvozi jelo. Velika je podrška suprugu. Ovdje su Iva i Stipa dobili brata. Nije joj, kaže, žao što su se vratili.
– Ima tu malih negativnih strana, ali ipak kad se vidi sve, nije nam žao jer tu vidimo svoju djecu, oni su našli svoje društvo. Kćerka je upisala voljenu školu, Stipa ima svoju neku viziju nogometa, krenuo je svojim putem. Luka sad će 5 g. za njega će se vidjeti što će dalje, alil isto voli tu biti – govori Snježana Đurkov.
Iako još otplaćuju kredite, svakodnevno se bore i rade po 18 sati, Snježana i Marko Đurkov ne žele odustati. Žele ostati u svom Dalju, u kojem se broj stanovnika prepolovio. Prije rata bilo ih je 7000.
– Što god da bude, drago mi je da sam ovdje nego bilo gdje dalje. Tamo su ljudi super, ali htio sam da moja djeca odrastu ovdje. Da li će oni ostati ovdje ilil ne, to nije moja odluka. Dao sam sve od sebe da oni odrastu u svojoj zemlji. Sad se nadam da će oni jednog dana reći – dobro je što smo se vratili. Najveća nagrada će mi to biti u životu. Onda sve ima smisla da su djeca djeca u Hrvatskoj da su svoj na svome, to što je mene ustvari vratilo ovdje – poručuje Marko Đurkov. (HRT)
