Potresno pismo ovisnika o kockanju: Ime mi je PATOLOŠKI, prezime KOCKAR
Dobro večer, prije svega htio bih da se predstavim, ime mi je PATOLOŠKI prezime KOCKAR. U slobodno vrijeme uglavnom lažem, varam, kradem, povrjeđujem ljude oko sebe, gubim obraz, gazim riječ. A od sporta uglavnom trčim za novcem. No, sada kada pogledam sebe kao ikonu koju sam na laži gradio tolike godine, vidim da ta ikona nema lica, da je mutna, neprepoznatljiva, a mogla je biti velika čista i sjajna. Mogla je imati nekoga pored sebe kao što sam imao ja, nekoga malog, tko u nju gleda, koji joj se divi i želi biti baš poput nje, čvrst, častan, pun ljubavi, podrške, razumijevanja i spreman praštati.
Kocka kao sama kocka u moj se život lagano, tiho uvukla, a naišla je na pogodno tlo jer sjetim se ja laži iz osnovne škole za ocjene, tako da je to bio samo bijeg od stvarnosti, sladak bijeg. Počelo je nekada u osnovnoj školi, tiho, sa markom dobij tri, pet, a većinom izgubi, no imao sam takvo društvo gdje je to bilo ok. Zatim sam došao u srednju školu gdje sam imao malo više novca pa sam počeo izlaziti u kafiće i tu su se počeli javljati prvi problemi. Često nisam doručkova, počeo sam i pušiti, a većinu novca koju si imali moji vršnjaci ja nisam imao jer sam, pogodite šta, igrao cuke ili kladionicu. Zatim sam kao stariji srednjoškolac preko ljeta počeo u raditi u kafiću ,pa sa više novca više igrao i više gubio mada mi to tada nije bilo na prvom mjestu, no to me je dovelo do prvih malih minusa koje nikada neću moći ispraviti. Bio sam solidan učenik u gimnaziji, rekli bi inteligentan, dolazim iz uzorne obitelji, razgovorljiv sam pa sam imao osjećaj da me svi vole. I tako sam otišao na fakultet i istu večer prijateljem iz grada koji ima isti problem prokockao sve i jednu marku koju sam ponio sa sobom. Naravno taj fakultet su prekinuli moji roditelji nakon što su vidjeli da nema rezultata i da sam posuđivao neke manje svote novca. Zatim obećam, nema više, sve će biti ok, nisam to ja ponijelo me malo …i… odem na drugi fakultet dogodine.
I opet nakon par mjeseci ista situacija samo što sam još imao dugova prema operaterima i stanovanju jedno desetak tisuća kuna. I vratim se kući, moji riješe dugove i završim neku srednju školu i zaposlim se. I bilo je sve uredu prvih mjeseci, iz straha nisam ni smio blizu kladionice no opet prilikom prve manje potrebe za novcem kladionica i laganini… u četri – pet godina, jedina zanimacija koja je u potpunosti obuzela moj um bila je kocka, kockao sam sa novcem, a dobivao tugu, gubio prijatelje, odnose sa sestrama i braćom sve na minimume, jer ja sam bio veliki, mislio sam da sam glavni, da se od mene ne očekuje da pomognem, već samo da se zabavljamo. Također sam dobio jad u obitelji, tugu kakvu nikada ne bih volio da bilo tko spozna, kamoli moje dijete. Ali tugu, jad, ogorčenje sam širio oko sebe poput kakve nemani. Imam osjećaj šta god da sam dotaknuo da se pokvarilo, gdje sam sadio da je istrunulo. I sada sam došao do tu, da sam ovdje sa vama, svojim kolegama u kocki. Za vas sam mislio kada sam došao da ste manje vrijedni od mene, no sada nakon tri i pol mjeseca, tri i pol mjeseca tuge, samosažaljenja, patnje , srama i stida, ja znam da sam ja ispod vas bio tada, sada smo možda jednaki. Sada često zbrajam i oduzimam i shvaćam gdje sam pogriješio, pogriješio sam jer sam samo mislio na sebe, a sebe sam tako najviše uništavao. I sada vidim da u životu nije nabitnije otići negdje, kupiti si nešto ili čekati kakav gol u nadoknadi. U životu je nabitnije biti čovjek,a to za mene znači voljeti se i brinuti se o svom bližnjem, ne raditi drugima ono što ne bi htio da se tebi dogodi i ne lagati sebi drage u ozbiljnim stvarima.
Sada sam na nekoj tzv. Prekretnici života, sa 27 godina, i mislim daj e moja dužnost naći zadovoljstvo u životu, a moja obaveza početi svaki petak u sedam navečer ispočetka, svaki petak preispitati svoj tjedan, svaki dan biti čovjek sa kime će vam biti drago sjesti na kavu. Naš zadatak kockari, naš zadatak treba biti disciplina, naša obaveza istina i nikada se ne pokolebati. Svima nama je teško, ali nam je lakše nego li je našim bližnjima, jer oni ne znaju svako naše razmišljanje, ne znaju sljedeći potez, a dosadašnji vidite gdje su nas doveli. Ja sam odlučio ne lagati, kritički razmišljati o svojim postupcima prije nego ih učinim, odlučio sam ne varati, ne krasti i najbitnije po meni odlučio sam zasukati rukave pa napraviti nešto od života, a ne provesti ga lutajući morima bez sidra i jedara. Svakako se okrećem budućnosti, želim jednog dana biti glava obitelji, dobar susjed i uzoran građanin, ne želim biti patološki kockar, kradljivac lijepih trenutaka, ne želim sebi ukrasti život, namjera mi je spasiti ga.
I sada u pustim razmišljanjima kada me pitaju zašto, zašto si kockao, zašto nisi rekao, zašto si varao?, mislim da imam jedan zanimljiv zaključak pa ću vam ga obrazložiti. Mislim da mi nismo bolesni, da to nije bolest, nego su nas pogrešne odluke u startu nas samih doveli do pogrešnih shvaćanja i uvjerenja koje smo branili životom. Evo ja znam po sebi da moje poimanje života je bilo isto kao i kod mojih roditelja, samo do rezultata je bilo teže doći na pošten i čestit način, ja sam težio lakšem, a kocka je bio lakši izlaz iz problema. Nisam si htio uskratiti nešto na uštrub nečega, nego samo kockom riješiti taj problemčić, koji je postao godinama ogroman. Dakle samo sam htio na lakši način doći do uspjeha, a laž je bila sastavni dio toga. I tako sam upao u taj krug koji nisam mogao razmrsiti, a nisam bio svjestan učinjenog dok se nije pojavilo na vidjelu. I sada teško gledam sebi u oči, teško vidim svoj problem ali se trudim uvidjeti ga prije nekoga drugoga. Znam da sam kockao iz potrebe za novcem jer nisam htio biti uskraćen bilo kojega zadovoljstva, znam da to nisam rekao jer nisam htio sebi uništiti komotan i lagodan život kakav sam mislio da imam, i na kraju žao mi je što sam toliko uništio svoju mladost, svoju ovu 26 godinu, ali jedno je sigurno, to se više neće dogoditi.
