Posljednje što je rekao prvi poginuli redarstvenik u Hrvatskoj bilo je: ‘Tata’
Još se sjećam njegova odlaska. U to je vrijeme radio u građevinskoj tvrtki, odakle je toga dana ranije stigao kući i rekao našoj majci da više neće raditi i da će se prijaviti u policiju. Majka kao majka, pokušala ga je zaustaviti, ali tko se mogao suprotstaviti takvoj odlučnosti – prisjetio se Tomislav Jović, brat prvog hrvatskog branitelja stradalog u Domovinskom ratu, Josipa Jovića.
Tomislav je imao samo 14 godina kada je stariji Josip iz obiteljskog doma u Aržanu kod Imotskog tog vrelog ljeta 1990. otišao u Zagreb.
Kući se vratio početkom iduće, 1991. godine, nakratko. Potrčao je bratu u zagrljaj, kao da je znao da ga vidi posljednji put. Ostao je samo dan-dva i otišao nasmijan, ali umjesto Josipa stigla je vijest o njegovoj pogibiji. Bio je 31. ožujka kada je stradao u akciji Jedinice za posebne namjene MUP-a RH na Plitvicama. Ta je akcija, neposredno nakon Pakraca, bila među prvim oružanim sukobima koji su označili i početak Domovinskog rata.
Ostat će u sjećanju
Točno 28 godina kasnije ondje će se, na mjestu stradanja Josipa Jovića, na komemoraciji nazvanoj Krvavi Uskrs, okupiti državni vrh, ali i tisuće branitelja iz cijele Hrvatske, među njima i Josipovi prijatelji i suborci iz Rakitja. Jedan od njih je i Mario Zelenika, ondašnji policajac koji je zarobio prvog pobunjenika, potom i Gorana Hadžića, jednog od ideologa pobunjenih Srba, kasnije osuđenog ratnog zločinca. Svog suborca Josipa Jovića i danas dobro pamti.
– Kako ne bih, bili smo jako dobri prijatelji. Bio je veseo, nasmijan, ali istodobno i miran, povučen, jako dobar čovjek, i to ne govorim zato što ga više nema među nama – kaže Mario Zelenika, koji je svjedočio stradanju svog prijatelja Josipa Jovića.
– Probijali smo se prema naprijed i cijelo vrijeme pretrčavali s jedne na drugu stranu ceste kako bismo izbjegli metke. Bili su dobro naoružani i pucali su na nas sa svih strana. Hitac je Josipu prošao ispod pancirne košulje i pogodio ga u predjelu pazuha. Sjećam se, samo je kleknuo, rekao “tata” i pao na cestu. Pritrčao je naš liječnik, ali mu, na žalost, nitko više nije mogao pomoći. A mi smo morali dalje, nije bilo vremena za tugu – prisjeća se Mario Zelenika.
Vrijeme za tugu počelo je nakon Domovinskog rata i nikada nije prestalo. Sve te silne godine Josip Jović živ je, slažu se svi do jednog, u sjećanjima svojih suboraca.
Odlikovanje za junački čin Osim suboraca, uspomenu na Josipa čuvala je ponajviše njegova majka.
“Zahvalna sam svima koji se sjećaju mojeg sina”, govorila bi Marija Jović svakog ožujka na Plitvicama kada bi suborci njezina Josipa, kao i najviši državni vrh, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te obilježavanjem krvavog Uskrsa nastojali oživjeti uspomenu na Josipa. Da se nikada ne zaboravi. No, samo je majka s tom uspomenom živjela svaki dan, gotovo četvrt stoljeća.
Ako je za nju postojala utjeha, onda je to svakako bio jedan događaj u proljeće 2015. pun ponosa i dostojanstva, kada je Marija Jović iz ruku hrvatske predsjednice primila odlikovanje Red Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu. Bilo je to prvo odlikovanje koje je Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila, nimalo slučajno baš prvoj žrtvi u Domovinskome ratu.
Ganuta do suza, majka Marija zamolila je novinare da javnosti prenesu njezinu poruku pa istaknula brigu o mladima, pozivajući na zajedništvo i odustajanje od međusobne mržnje.
“Kao majka u tuzi i boli, molim Boga za svakoga, da bude mira i reda među nama, da budemo kao braća i sestre, da nema mržnje, jer nema nam koristi od toga”, rekla je tada. Otišla je samo pola godine kasnije, tiho, u doba kada Hrvatska oplakuje žrtve Vukovara, od bolesti srca, a sahranjena je u Aržanu tik do svojega sina. Ponosio bi se Josip kada bi znao da u Hrvatskoj vojsci stasa jedan mladi ročnik,
Josip Jović, koji je ime dobio po svome stricu. Naime, mladi dragovoljni ročnik u Požegi je počeo s obukom 2017. godine, kada je imao 22 godine, kao i njegov stric u trenutku pogibije.
– Moja vodilja u ovom časnom zvanju bit će moj stric, to je najmanje što mogu učiniti njemu u spomen – kazao je mladi Josip i dodao kako mu je velika želja da postane profesionalni vojnik u Hrvatskoj vojsci. Životno mu je poslanje, rekao je, nastaviti tamo gdje je stao njegov imenjak i stric Josip Jović, čija žrtva u Domovinskom ratu neće biti zaboravljena.
vecernji.ba
