Ponosan sam što sam Hrvat/Hrvatica

Pripadam narodu koji uspijeva opstati na povijesnoj pozornici unatoč svim nevoljama. Ima kulturnu i političku baštinu, povijest koja se može pratiti od 852. godine i domišljati i rekonstruirati i stoljećima prije toga.

Dužnost je svakog Hrvata/Hrvatice gajiti vlastitu nacionalnu, domoljubnu i rodoljubnu svijest. Ponos na hrvatstvo je prirodan osjećaj pogotovo što je on utemeljen na divljenja vrijednim ostvarenjima hrvatskih ljudi i naroda.

Neznanje je najveći neprijatelj domoljublja. Hrvatski jezik i umjetnost na njemu ostvarena, hrvatska kulturna tradicija i umjetnost, politička borba i nastojanja, njegova su dična povijest. Svijest o hrvatskom kulturnom i političkom identitetu temelj je opstojnosti hrvatskoga naroda, uspostava, održavanje i očuvanje potrebnih nacionalnih institucija obveza.

Svakodnevna skrb za hrvatski jezik sveta je dužnost, jer, kao što pjesnik kaže, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi. Jedino kroz očuvanje jezika, kulture i političkog okvira (države i državotvornosti) narod može očuvati vlastito ime i opstojnost.

U svjetonazornom i vrijednosnom smislu (u skladu s tradicijom) važno je očuvanje i njegovanje pripadnosti katoličkoj crkvi. U krilu crkve trajali smo i postojali. Odgajali se i uzrastali. A da bi to i dalje mogli potrebno je jačati obitelj (i obiteljske vrijednosti).

Očuvanje i zaštita obitelji je imperativ. Ona rađa i odgaja. Pravo na život i pravo na rad kao temeljna ljudska prava ostvarivati u svojoj zemlji.

Zanimanje za naše u tuđini, ostvarivanje pretpostavki za njihovo uključivanje u narodni život, neprestana i živa komunikacija: institucionalna, obiteljska i pojedinačna treba činiti jedinstveni hrvatski kulturni i politički prostor.

Zadaća je svakog hrvatskog čovjeka raditi sve da se ostvari što je moguće veći povratak hrvatskih ljudi.
Jer, ipak, samo je ovdje Dom i Domovina.

prof. dr. sc. Marko Tokić / kamenjar.com