Pet godina od oslobađanja generala: Gotovina je uvijek znao što želi, ni Haag to nije promijenio

On je tu odluku donio još 1995., nakon završetka akcije Oluja. Krajem 1995. predsjedniku Tuđmanu rekao je da se namjerava umiroviti i započeti privatni posao, no prvi hrvatski predsjednik za to nije imao razumijevanja te ga je 12. siječnja 1996. imenovao glavnim inspektorom HV-a, piše Jutarnji list.

Njegov bliski prijatelj Milan Mandić – s kojim je Gotovina zajedničku tvrtku Pelagos net farma osnovao tek 17 godina kasnije – već je tada započeo s pripremama za taj posao, te je s još nekoliko ribarskih obitelji 1997. u Biogradu osnovao Jadran tunu, jednu od prvih domaćih tvrtki za uzgoj tune.

Tuđman je bio tvrdoglav, a Gotovina vojnički poslušan, pa tada nije krenuo u privatni biznis s ribom. No, njegov prijatelj Mandić od tada je kroz svoju tvrtku gradio i infrastrukturu za budući zajednički biznis s Gotovinom. O zajedničkom poslu s tunama razgovarali su prilikom svakog Mandićevog posjeta Gotovini u haaškom zatvoru.

Gotovina kao da je u haaškom zatvoru sanjao o pokretanju privatnog posla, jer je drugi njegov bliski prijatelj, Željko Dilber, još 2010. u Zadru osnovao tvrtku Adriatik gradnja, u kojoj je Gotovina uz njega bio suvlasnik. Ta tvrtka 2011. za Grad Zadar, preko austrijske tvrtke EVN i zagrebačke Montmontaže te zatim preko svojih kooperanata, odradila je posao gradnje plinovodne instalacije vrijedan 5,1 milijun kuna. U 2014. promet od oko milijun kuna ostvarila je preko konzultantskih usluga u Zadarskoj i Splitskoj županiji. No, iz te tvrtke obojica su izašli 2016.

Kada se 16. studenoga 2012. vratio iz Haaga u Zagreb, Ante Gotovina znao je da ima vojnu mirovinu od 5700 kuna, ali da može tražiti invalidsku vojnu mirovinu i tako si povećati primanja na 9200 do 14.000 kuna, ali to nije želio. Vjerojatno je bio svjestan da na sljedećim izborima može postati predsjednik države, pa bi imao još veća primanja, ali ni to nije želio. Ovoga puta čvrsto je odlučio baviti se ribarstvom.

Gost na skupovima

No, kada se vratio, vojnički disciplinirano i pristojno – ali s određenim odmakom koji je mnoge iznenadio – prvo je ispoštovao sve ono što je većina Hrvata od njega očekivala.

Javnosti se obratio na velikim skupovima dobrodošlice u Zagrebu, njegovim rodnim Pakoštanima i u Zadru, na kojim su uz njega bili njegovi suborci, pripadnici veterana specijalne policije. Dolazio je na sve državne, crkvene i vojne obljetnice na koje su ga pozvali ili na koje je smatrao da mora doći.

Prihvatio je pozive većine gradova, sela, udruga, društava i klubova koji su mu željeli dati titule poput počasnog građana ili člana. Nije odbio ni jednog novinara; iako u pravilu ne daje intervjue, svakom novinaru koji ga je dobio na telefon ili našao u Pakoštanima dao je nekoliko izjava. Fotografirao se i porazgovarao sa svakim čovjekom koji mu je prišao.

Nije mu smetalo što je veliku reklamu dobio i njegov omiljeni frizer Zoran Tačić iz zagrebačkog salona Neno u Bauerovoj ulici kada ga je ošišao prvi puta nakon 12 godina. Nije se naljutio ni na političare koji su ga često iskorištavali objavljujući zajedničke fotografije s njim na društvenim mrežama.

Iz SDP-ove vlasti najviše se družio sa svojim suborcem, tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem te s premijerom Zoranom Milanovićem, a iz HDZ-ove vlasti opet sa svojim suborcem, sadašnjim ministrom obrane Damirom Krstičevićem.

Odbijao je i samu pomisao da preuzme neku političku funkciju za što je imao mnogo ponuda, a prihvatio je samo one vezane uz nacionalnu sigurnost: 15. svibnja 2015. postao je član Vijeća za domovinsku sigurnost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a 17. studenog 2016. savjetnik ministra obrane Damira Krstičevića.

Nakon prvih godinu dana, tijekom kojih je učestalo obavljao većinu protokolarnih obaveza na koje su ga pozivali, interes za Gotovinu pomalo je jenjavao, odnosno on je sve više uspijevao uživati u svojoj privatnosti. S godinama se sve rjeđe pojavljuje u javnosti, a sve više vremena provodi s obitelji, s prijateljima i sa svojim ribarima.

Prvenstveno se posvetio svojoj obitelji, supruzi Dunji, kćeri Ani – iz kratke veze s novinarkom Vesnom Karuzom, te sinu Anti, danas 19-godišnjaku, koji danas studira na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. Danas nakon posla najbolje se opušta kartajući briškulu i trešetu u kafiću ili nekoj od kuća u Pakoštanima.

No, najviše energije usmjerio je na posao koji je godinama sanjao – ribarstvo! Uskoro će biti pet godina otkako je u siječnju 2013. u Zadru osnovao tvrtku Pelagos net farma za uzgoj i prodaju plavorepe tune, s partnerom i prijateljem Milanom Mandićem, suvlasnikom tvrtke Jadran tuna iz Biograda.

Kada je Gotovina ušao u posao s tunama, 2013., ukupna vrijednost uzgoja tune u Hrvatskoj iznosila je 37,5 milijuna eura, a uzgoj i prodaja tune činila je više od 40 posto ukupne vrijednosti izvoza ribarstva, čime je zauzela prvo mjesto po vrijednosti izvezenih proizvoda ribarstva.

Gotovo cjelokupni izvoz hrvatske tune plasirao se, kao i danas, na japansko tržište. Ukupni dopušteni uzgojni kapacitet postojećih uzgajališta tune u Hrvatskoj iznosio je 7880 tona godišnje, a ulov i uzgoj tune za sve države određuje Međunarodna komisija za zaštitu atlantskih tuna (ICCAT).

Prema njihovim propisima i uz njihove stroge kontrole, tunu smiju loviti samo ovlašteni tunolovci, samo od 26. svibnja do 24. lipnja, a prosječna težina joj ne smije biti manja od 9,5 kilograma. Lakše komade moraju vratiti u more, a ulovljenu tunu tegle do uzgajališta gdje im treba najmanje 18 mjeseci da bi dostigle prodajnu težinu između 40 i 80 kilograma. Kako tune smiju loviti samo mjesec dana godišnje, ostalih 11 mjeseci njihovi brodovi love ribu kojom hrane tune.

Program ‘rast’

Uz pomoć logistike Mandićeve druge tvrtke, Jadran tune, veoma brzo započeli su komplicirani posao za koji su, osim znanja, infrastrukture i kapitala, potrebne državne koncesije za izlov i županijske koncesije za uzgoj tune.

Tvrtka Pelagos net farma javila se na Natječaj za koncesiju na pomorskom dobru za uzgoj tuna Zadarske županije koja im je u ožujku 2013. dodijelila 20-godišnju koncesiju na 60 tisuća četvornih metara morske površine kod otočića Gira blizu Vrgade, kapaciteta do 450 tona tune godišnje. Ta lokacija u neposrednoj je blizini puno većeg suvlasnički povezanog uzgajališta Jadran tune.

Zatim su se prijavili za jamstveni program “Rast”, jedan od osam HAMAG-ovih jamstvenih programa potpore malih poduzetnika te su početkom lipnja 2013. dobili jamstvo u iznosu od 3,999.255,50 kuna. Tako su stekli sve uvjete za HBOR-ov kredit iz Programa za malo i srednje poduzetništvo od 7,998.511,00 kuna, na deset godina uz dvije godine počeka, koji je realiziran u listopadu 2013. Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i investicije za polovicu tog kredita dala im je jamstvo.

Prema kreditnom kalkulatoru HBOR-a, Gotovinina tvrtka u prve dvije godine počeka mjesečno je plaćala oko 20 tisuća kuna, a od 2015. sljedećih osam godina mjesečnu ratu plaća oko 86 tisuća kuna.

Više od polovice novca iz kredita Gotovinina tvrtka utrošila je na otkup kvota za pravo izlova 22 tone tune godišnje od privatnika, a oko 40 posto preostalog kredita uložili su u kupnju broda Pelagos 2 i opreme.

Na natječaju Ministarstva poljoprivrede dobili su kvotu na pravo izlova još 18 tona tune. Dakle, startali su s kvotom na pravo izlova 40 tona tune godišnje.

– Na sebe sam preuzeo golem rizik, ukupno 21 milijun kuna kredita. Samo kako bih dobio koncesiju, morao sam deponirati milijun kuna kao osiguranje – priznao je Gotovina koji je zbog kredita pod hipoteku stavio svoju kuću u Pakoštanima.

No, lokacija tunogojilišta kod otočića Gira na kojoj je Gotovinina tvrtka počela uzgajati tunu nije bila dobra jer su se, kada je puhalo jugo, kavezi micali tako jako da je prijetila opasnost da se sudare sa susjednim od Jadran tune, pa su zaposlenici obiju tvrtki dane i noći sprečavali da ne dođe do štete. Zato je to tunogojilište prepustio tvrtki Jadran tuna. U 2013. imali su devet zaposlenih i imovinu vrijednu 6,3 milijuna kuna, a ostvarili su promet od 247.907 kuna i dobit od 82 kune.

Novu koncesiju za tunogojilište kapaciteta do 600 tona, za 75 tisuća kuna godišnje i 0,5 posto od prihoda tvrtke, dobili su 2014. kod otoka Sita, gdje su na početku imali raznih problema s Murteranima koji na tim otocima imaju zemljišta i tamo uglavnom drže ovce.

Zatim su još jednu koncesiju za tunogojilište kapaciteta do 450 tona dobili kod otočića Balabre kod Murtera. U 2014. ostvarili su znatno povećanje prometa od oko čak 24 milijuna kuna, uz dobit nakon oporezovanja od oko 1,5 milijuna kuna. Zaposlili su i dva afrička emigranta, Rivesa Millera iz Bangladeša i Princea Soniyikija iz Nigerije, od tada poznatijeg kao Gotovinin afrički Šime, koji je nakon tri godine rada u Gotovininoj tvrtki, prije dva mjeseca otvorio African cuisine & bar, prvi afrički restoran u Zagrebu.

Na početku poslovanja Gotovinina tvrtka Pelagos net farma od Mandićeve tvrtke Jadran tuna, zakupila je veliko staro skladište na gatu rasutih tereta u teretnoj luci u Gaženici, a 2015. od Luke Zadar dobili su koncesiju za gradnju hladnjače za skladištenje ribe u novoj zadarskoj luci Gaženica. U studenom 2015. u rad su pustili novu, suvremenu hladnjaču kapaciteta skladištenja od 1500 tona ribe za prehranu tuna te još 100 tona za smrznutu ribu, što je stajalo oko 22,5 milijuna kuna.

U 2015. ostvarili su prihod od 20,3 milijuna kuna i dobit nakon oporezivanja od oko 4,3 milijuna kuna, a imali su 30 zaposlenika da bi završetkom novog skladišta otvorili još sedam radnih mjesta.

Najvažnije informacije

Zatim su, uz dvije koncesije kod otoka Sita i kod otočića Balabre, 2016. dobili još dvije koncesije za tunogojilišta kod otoka Lavdare Vele u zadarskom arhipelagu.

Tada je tvrtka Kali tuna četiri od ukupno šest polja za uzgoj tune koje ima u koncesiji kod Lavdare Vele prepustila novim koncesionarima, Gotovininoj Pelagos net farmi i tvrtki Cromaris u vlasništvu Adris Grupe, koja je svoja nova dva uzgajališta prenamijenila za uzgoj bijele ribe. U obrazloženju odluke o prijenosu koncesije na nove tvrtke, Kali tuna navela je kako zbog nedostatne kvote za ulov tuna nije uspjela nabaviti dovoljnu količinu žive tune koju je namjeravala uzgajati.

– Kvota se 2015. i 2016. povećavala za 20 posto, to se planira i za 2017., što kumulativno iznosi 70 posto. Što se nas tiče, 2015. prodali smo kvotu iz 2014., koja je iznosila 430 tona tune. Iako je na dva polja kod Lavdare moguć uzgoj do tisuću tona, ta će količina biti manja, jer je prirast ribe bolji kad je rjeđe nasađena – objasnio je u listopadu 2016. direktor Gotovinine tvrtke Pelagos net farma Nenad Horvat, koji je direktor i u Mandićevoj tvrtki Jadran tuna.

Pelagos net farma u 2016. imala je prihod od 25 milijuna kuna i dobit nakon oporezivanja od 5,1 milijun kuna.

U 2016. dobili su oko osam milijuna kuna državnih poticaja, te su zaposlili 20-ak novih radnika pa ih je bilo ukupno 58, s prosječnom plaćom od oko 5300 kuna.

Danas imaju koncesije na tri tunogojilišta, moderno skladište s hladnjačom i dva broda.

Za biznis s tunama karakteristične su snažne promjene na tržištu što prvenstveno ovisi o cijeni na japanskim burzama, a svim hrvatskim izvoznicima, pa tako i Gotovini, veliki problem su i tečajne razlike jer su im svi troškovi u eurima, a svi prihodi u jenima.

Zbog izuzetne skupoće nitko, osim Japanaca, nije spreman platiti astronomske iznose za meso tune. Lani je prosječna cijena iznosila 12,7 eura (oko 95 kuna) po kilogramu.

To su stvari koje danas najviše zanimaju ribara Antu Gotovinu.