Peović kritizirala Milanovićev govor u Kninu: Oluja socijalne nepravde
Saborska zastupnica Katarina Peović se na svom profilu na Facebooku kritički osvrnula na današnju 25. obljetnicu Oluje.
“Na godišnjicu Oluje u Kninu predsjednik Milanović citira Churchilla i poziva na “dobru volju” koja u miru valja doći nakon ratova koji su uvijek krvavi i u kojima se zbiva puno toga lošeg. Primjerenije bi bilo citirati Krležu i na 25 godina nakon krvavog nacionalističkog rata obespravljenima poručiti “Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom.”
Milanovići i Plenkovići
Ideja da su i “grofovi”, kao i svi velikodostojnici koji participiraju u vlasti i koji su došli s idejom pomirbe (s figom u džepu) jednaki hrvatskom radniku – opasnija je od bilo čega drugoga.
No naši Milanovići i Plenkovići, došli su u Knin upravo po to – izgraditi harmoniju i koheziju, govoriti o “dobroj volji”, pogotovu ako im ta “dobra volja” nije ni iz džepa ni u džep. Zato “lijevi predsjednik” i može u istom dahu dok citira Churchilla i zove na dostojanstveni mir relativizirati pljačkaški karakter tranzicije u kapitalizam, ne osvrnuti se na karakter tog “nacionalnog jedinstva” politike Tuđmanâ i Šušaka, kao i njihovih pandana u Srbiji koji su svi odreda guslali domoljubnu pjesmu dok su s obje ruke zahvaćali u zajedničke džepove, društvenog vlasništva – i bogatili tih 200 obitelji koje su prisvojile ono što je narod gradio 45 godina. Sada se vladajući silno trse da izgrade jedinstvo prije negoli dođe jesen u kojoj ćemo još jasnije vidjeti tko su oni koji su jednakiji od drugih.
Govoriti o Franji Tuđmanu kao o “prvom hrvatskom, i što je važnije ratnom predsjedniku”, a o njegovim suradnicima kao o “malo dobrih ljudi” – ima za cilj pacifikaciju radnog naroda koji je pokraden, poslan na bojišta, čija su radna mjesta ugašena, te koji su se vratili samo da bi saznali kako su im jedino preostali nacionalni ponos i osjećaji.
U isto vrijeme naši su novi grofovi donijeli Zakone o radu koji su obespravili većinu, Zakone o predstečajnim nagodbama koji su povlaštene zaštitili od stečaja i troškova otkaza tim radnicima koju su samo u emotivnom nacionalizmu jednaki s vladajućima.
Sladunjava pacifikacija i Milanovićeva pjesma o “našim dečkima” koji su živote ostavljali imala bi možda smisla kada ne bi baš Milanovići tim istim dečkima i curama (kako se prigodno samo preskaču žene u militantno-romantiziranoj milanovićevskoj bajki) oduzimali pravo da pristojno žive od svojega rada, kada ne bi upravo on i njegovi bili odgovorni za iseljavanje 14% radnosposobnog stanovništva, kada ne bi bili odgovorni za to da imamo najviše nesigurnih ugovora o radu u Evropi, kad ne bi bili odgovorni za privilegije koje su osigurali tajkunima, prijateljima s kojima se jede po restoranima, da nije jedna trećina stanovništva siromašna, blokirana, ponižena, dok neki “dečki” nazdravljaju u Taču.
“Na vješalima. Suha kao prut; Na uzničkome zidu. Zidu srama”
Ako se već patetikom nastoji graditi društveni konsenzus, bolje bi bilo citirati Matoševu 1909. – “Na vješalima. Suha kao prut; Na uzničkome zidu. Zidu srama.” Jer davno smo mi već prešli granicu koja nas sprečava, navodno, da govorimo o “ponoru moralne katastrofe”, a ta se granica čini dalekom samo gospodi u protokolu. Jer samo gospoda poput Milanovića mogu zaključiti kako je “ovih 25 godina bilo sjajno putovanje, veliko putovanje”.
Većini je to bilo putovanje – ali prema dolje u moralnu katastrofu bijede i siromaštva, ostavljanja generacija bez mogućnosti da osnuju obitelj u svojoj zemlji, da žive pristojno od mirovine koju su zaslužili. Putovanje je samo asocijacija na iseljavanje – na mlade koje šaljemo u Irsku, dok umirovljenicima nudimo drugu vrstu putovanja – “mogućnost” i “slobodu” da rade i u mirovini u nekom Sparu ili Konzumu na obali.
U toj se slikovnici liberalnih nazora i pomirbe, „dečki s fronta”, a indirektno svi obespravljeni u Hrvatskoj, pozivaju da zaborave glad, bijedu i siromaštvo, nejednakost i nepravdu koje vladaju u društvu koje klizi prema dolje, te da se zaboravi ideje socijalne pravde, solidarnosti i jednakosti – jer samo je taj još element tu remetilački i samo njega još treba „blokirati”, sve drugo se može slobodno i demokratski ostaviti na volju. Sloboda svjetonazora i horor socijalnih nepravdi i materijalne deprivacije većine, to je slika budućnosti koju nude Milanović i Plenković, dva politička blizanca”, napisala je, između ostaloga, Peović na Facebooku.
