Pandža: Otkud tolika mržnja prema Aluminiju? Sutra u ponoć ne želim kompaniji reći – zbogom

Vrijeme u Aluminiju ne mjeri se na uobičajen način. U mostarskoj kompaniji već odavno kazaljka stoji na 12:05 i svatko normalan zna što to znači. Pogotovo jer se vrijeme ne može vratiti unazad.

Generalni direktor Dražen Pandža je već nekoliko puta ponovio ‘Aluminij nema više vremena’, uz to što nema ni novca za struju, ni sirovina, ni rezervnih dijelova… Aluminij proživljava kliničku smrt. Dugovi su preopteretili nekadašnji ponos, ne samo Hercegovine, već i BiH, i pitanje je postoji li uopće rješenje. Tračak nade nude potencijalni kupci, Glencore i tvrtka iz Dubaija WAQT Trade LLC, s kojim pregovara Vlada FBiH.

Upravo danas je na rasporedu nova runda razgovora s Glencoreom… Može se reći da je danas ‘Dan D’ za Aluminij, jer u slučaju da se barem ne približe stavovi dvije pregovaračke strane o Aluminiju će se pričati kao o ‘nekadašnjoj tvornici’. Nešto više od 900 radnika će na ‘ulicu’. Ne treba napominjati kakav je to gospodarski ali i demografski udar prije svega na Mostar, a potom i šire, preko kooperanata.

Generalni direktor Dražen Pandža u intervjuu za Dnevni list nije izrazio previše optimizma po pitanju današnjeg sastanka u Vladi FBiH. Pandža ne želi davati lažnu nadu, ali napominje da će se kompanija boriti dok postoji i minimum šanse za preživljavanje…

Za početak, hoće li Aluminij preživjeti idućih 48 sati? Već nekoliko puta u posljednjih godinu dana tvornica je bila pred gašenjem, ali se uvijek nekako izvlačila i preživljavala. Hoće li tako biti i ovaj put?

-Procijeniti hoće li će tvornica i dalje radit nakon utorka teško je. Ona je, po svemu što se do sada događalo, trebala biti zatvorena još u subotu. Radi održavanja još jednog kruga razgovora s investitorima, taj termin je pomaknut za utorak. Što će dalje biti ovisi o razgovoru u ponedjeljak (danas, nap.a). S obzirom na stajališta Vlade i pozicija investitora okupljenih oko Glencorea, nažalost nisam optimist. Stavovi su i više nego udaljeni te je nemoguće očekivati njihovo približavanje za sat do dva razgovora. Ipak, sve dok se priča, postoji i neka nada za dogovor i kompromis, premda u ovom slučaju ne vidim prostora za postizanje toga. Realno, bojim se da su šanse male ili minimalne i ne bih podržavao bilo kakav lažni optimizam.

U eteru se trenutačno vrti puno različitih informacija vezano za situaciju u Aluminiju. Možete li vi malo razjasniti što se točno događa? Je li situacija doista tako dramatična?

-Situacija je više nego dramatična i stanje se komplicira iz sata u sat. Sva zbivanja utječu na naše kupce i dobavljače o kojima nitko i ne piše. Kako očekivati produženje bilo kakvih ugovora s kupcima kada ne znaju hoćemo li uopće nastaviti s radom? Kakav stav očekivati od dobavljača nego da se mora plaćati avansno radi nesigurnosti u kojoj se nalaze. Nikom od njih ne zamjeramo, naprotiv zahvaljujemo im na povjerenju i strpljenju te činjenici da su nas godinama nosili i trpjeli naše dugove prema njima. Naš upit je što ako propadnu pregovori sa investitorima?! Stav i nalaz revizora jasan je – privatizacija ili stečaj! Mi sredstava za daljnji rad više nemamo, javno smo obznanili da nam je ova četiri dana života, do utorka u ponoć, kupio nas partner osiguravši nam i struju i sirovine. Ako u ponedjeljak opet bude fijasko, nama nema dalje! Sada je sve do Vlade Federacije BiH koja treba pokazati odlučnost ako želi sačuvati ovu kompaniju od čijeg opstanka ovisi u dobrome dijelu i sudbina cijele regije.

Kako radnici podnose trenutačnu krizu?

– Našim radnicima mogu samo zahvaliti na predanom radu i trudu koji pokazuju u ovim trenucima. Moram spomenuti da se stalno potenciraju plaće uposlenika. Ima li nekih preplaćenih mjesta i viška rukovodećih mjesta, ima. Stav Uprave je bio da se uštede rade na tim stvarima. Ljudima koji rade u proizvodnji plaće se ne smije dirati. To su djelatnici koji rade i danju i noću, i petkom i svecem, što kažu naši stari. I Božić i Novu godinu. Zimi, kada je hladno, i po ljetnim vrućinama. Svima koji tvrde da je plaća velika, preporučio bih da obuku ćelijaško odijelo i na mostarskih +45 odu u halu gdje su temperature veće još za 30 stupnjeva i rade u vatrostalnim odijelima osam sati. Ili da idu na visoke peći, ili da lijevaju tekući metal. Nakon toga, neka ocjene njihove plaće, jesu li previsoke ili ne. Administracija i smanjivanje plaća, racionalizacija radnih mjesta – da, umanjenje proizvodnim radnicima – ne. Uostalom, proizvodi li netko drugi nešto i donosi li novac u ovu državu? I stavite se njihovo mjesto, raditi tako predano u tolikoj nesigurnosti, a izvršavati sve svoje radne zadaće s manjkom opreme i rezervnih dijelova. To su heroji! Radi naših radnika, inženjera i održavatelja, ovo Društvo i radi dalje. Jamčim Vam da bi se u ovakvim uvjetima, s ovakvom oskudicom rezervnih materijala, svaki drugi aluminijski proizvođač davno ugasio. Jedinu snagu za daljnji rad mi kao Uprava crpimo iz njihova rada i strpljive šutnje. Hvala im jer na kraju, kakav god bio, svojoj djeci mogu pričati da sam radio s herojima i da ne trebaju gledati nigdje drugo. Naši radnici su moji uzori.

Što se događa u pregovorima s potencijalnim kupcima? Objavljuju se različite informacije… Nejasno je šta tko nudi i planira činiti s Aluminijem?

-Kao što sam već spomenuo, kakva je alternativa ako investitori odustanu, stečaj ili zatvaranje. Ovdje moram naglasiti da je svaki investitor koji će zadržati proizvodnju i radna mjesta dobrodošao i da mi ne biramo ni njegovo podrijetlo ni kako se zove. Kapital je kapital i on kao takav ima univerzalnu i prihvatljivu vrijednost. Uostalom, engleski klubovi su to davno prepoznali. Uprava je do sada jedini službeni kontakt imala s predstavnicima Glencoreova konzorcija te o tom dijelu možemo nešto i pričati. Službeno smo, i usmeno i dopisom, tražili da budemo sudionici sastanka Vlade i potencijalnih investitora iz arapskoga svijeta, ili ako se još bilo tko pojavio, jednako kao što smo sudjelovali i na sastancima s Glencoreom.

Danas je novi krug razgovora s Glencoreom. Kakva su vaša očekivanja? U javnost je procurilo da je najveći spor cijena električne energije. Kako to riješiti?

– Stavovi konzorcija poprilično su poznati i javnosti, te nema potrebe dalje ih obrazlagati. Tiču se cijene električne energije, za što Vlada tvrdi da nema mehanizama da regulira bilo kakvom odlukom te da mora biti tržišna. Kratkoročno ni dugoročno, cijene koje su na Hudex-u, Aluminiju ne daju nikakvu šansu za preživljavanje. To znači i kada bi se pronašla bilo kakva kratkoročna premosnica, bez daljnjega angažmana na pitanju cijene struje, rad Aluminija nema nikakvog smisla niti ekonomske opravdanosti, kako za sam Aluminij tako i za rad potencijalnih investitora. Ukoliko i govorimo o razvijanju potencijala za daljnju obradu i preradu metala, i tu pričamo o projektima za čiju realizaciju bi se tražilo možda i par godina. Može li netko nositi Aluminij par godina dok se to ne bi realiziralo, ne znam. To je ipak pitanje za ulagače.

Kako uopće riješiti problem električne energije? Imate li vi neki kratkoročni ili dugoročni plan ili model?

– Društvo je dalo par prijedloga za rješavanje pitanja opskrbe električnom energijom. Prvo je pitanje otvaranja energetske bilance i pozicioniranje Aluminija unutar nje. Drugo je diferencijacija cijena, jer se moramo složiti svi –  ne može biti da i najmanji i najveći potrošači imaju ista pravila nabave. Pogotovu kada imamo takav nerazmjer u potrošnji. Pa mi smo najveći potrošač struje u jugoistočnoj Europi a struju nabavljamo kao i obična piljara, molim da se nitko ne ljuti na usporedbu. Ako Vlada kaže da se mora dobavljač (mi teritorijalno pripadamo EP HZ HB i moramo biti u njihovoj bilanci, premda oni nemaju proizvodni kapacitet da nas opskrbljuju) vezivati na burzu radi pravila EU-a, mi predlažemo definiranje struje po europskoj burzi. Ako idemo u Europu, zašto onda za nas nije referentna europska burza? Zašto mađarska burza koja je najskuplja u Europi? Zašto se prvo ne zadovolji domaća potreba, a onda struja prodaje vani? Znate koja je najporaznija činjenica kojom se mi uvijek hvalimo? Da je Aluminij najveći izvoznik. Umjesto da se mi, kao Federacija i država, izgrađujemo na način da višak struje ostane u FBiH, da mi naš metal ne izvozimo nego prodajemo desetinama prerađivačkih kompanija koje bi radile od Save do Neretve, mi izvozimo struju i izvozimo aluminij?! I pitamo se zašto propadamo! Konkretno što predlažemo je ukidanje naknada koje su najveće u Europi i iznose skoro 8 Eura, diferencijacija potrošača na način da oni koji troše preko 1 TWh imaju mogućnost da se struja nabavlja po europskoj burzi. Na ovaj način bi riješili kratkoročne a nadamo se i dugoročne probleme oko opskrbe.

Navodno, Vlada FBiH želi mijenjati Upravu Aluminija. Kako to komentirate? Bježi li 44-postotni vlasnik od odgovornosti? Vlada je neki dan objavila priopćenje u kojem je navela sve sto je učinila za Aluminij… Komentar?

– Već izvjesno vrijeme iz određenih se lobija plasira priča oko smjene Uprave i nama nije nepoznanica tko to priča i otkud priča ide. Put i procedura za smjenu se zna i nije je problem niti provesti niti ćemo se mi protiviti ako se pokrene. Vlasnik ima isključivo pravo da određuje tko će voditi nešto što je u njegovom vlasništvu i to je sasvim normalno da bude tako. Mi ćemo raditi svoj posao najbolje što znamo i dati sve naše kapacitete za spas Društva. Hoće li to dovoljno, ne znam, ali mi dajemo naš maksimum. Ono što odgovorno mogu reći jest da kriza u kojoj se nalazimo nadmašuje kapacitet bilo kojeg pojedinca pa taman da se zove i Bill Gates ili Waren Buffet ili Jack Welch. U rješavanje problema mora biti uključen puno širi krug s maksimalnom vanjskom pomoći i potporom sviju. Mislim, baš sviju! Vlada je, istina, nabrojala sve što je dosad napravila. Mi imamo dobru komunikaciju s Vladom, resornim ministrom, dopremijerkom i premijerom. Ne sumnjam ni u njihovu dobru volju, znanje i kompetencije da se problem riješi. Uostalom imamo nekih pozitivnih primjera konkretne pomoći ove i prethodnih vlade u rješavanju problema Energoinvesta, Krivaje, rudnika te se iskreno nadamo da će se i za nas naći rješenje.

Čini li vam se da će politička pozadina borbe oko Aluminija u vas uprijeti prstom ukoliko kompanija ne preživi?

– Ja se zaista nadam da se vrijeme koje nam curi neće iskoristiti za upiranje prstom i traženje krivca nego da će se utrošiti u pokušaje pronalaska rješenja. Kriza u Aluminiju ne traje godinu dana već puno duže. Svaka je uprava imala sve teži zadatak i sve manje resursa za rješavanje problema. Ja se nadam da mi nismo zadnja uprava nego da će biti još njih dosta poslije nas. Bez obzira na to tko će biti vlasnik ili direktor Aluminija.

Kako je Aluminij došao u ovakvo teško stanje?  

– Zadnjih deset godina problemi se samo gomilaju. Rješenja su kratkoročne prirode i nije se našlo ono pravo i dugoročno. To je ono o čemu sada pričamo, kapacitet Federacije ili države da nađe rješenje opskrbe električnom energijom. Jučer sam dobio članak u kojem stoji kako jedna Kanada subvencionira proizvođača aluminija s 830 uposlenih. U ovoj državi su stotine milijuna otišle na subvencije poljoprivredi i neka su. Država to treba raditi, to je valjda i neki njen smisao od vremena kada su se prvi neandertalci počeli skupljati u pećinama i okupljati s mišlju da je zajednički rad spas za sve. Dugovi su stalno rasli i došli smo do trenutka kada neke stvari treba presjeći jer je očigledno da ovako više ne može dalje. Zadnjih deset godina, Aluminij niti jednom nije završilo godinu s pozitivnim rezultatima. Promijenilo se osam uprava, a dugovi samo rasli. Očigledno je da srž problema leži negdje dublje i dalje od današnjega vremena.

Kakve posljedice bi proizvelo gašenje kompanije?

– Zadnjih sam dana pogledao komentare i izvještaje pojedinih medija. Ono što me boli kao čovjeka i građanina jest tolika količina mržnje prema Aluminiju i ljudima koji u njemu rade. Nevjerojatna količina medijskih informacija i komentara koji odišu s toliko nesnošljivosti da se ponekad zapitam je li Thomas Hobbs bio u pravu kada je rekao da je čovjek čovjeku vuk, ili hijena u našem slučaju. Tko u ovoj državi može profitirati gašenjem Aluminija, ja ne znam. Ali znam da ono što izgubimo ne možemo nadoknaditi financijski, 56 milijuna davanja za mrežarine, obnovljive izvore energije, NOS, carine, poreze, doprinose… Znam  da će nestankom nas nestati i duša Hercegovine i srce Mostara. Kakav će to biti rezultat za ljude i koliko će životnih drama tu nastati i nestati, strah me je i pomisliti. Užasavam se od pomisli. Ne želim u utorak izići pred radnike i reći – Laka ti noć i zbogom, dragi naš Aluminij!