Međutim, kao što ste vjerojatno i sami primijetili, bilo je tendencija i pojedinih govornika koji se nikako ne uklapaju u mirno i dostojanstveno okupljanje. Jutros mi se javio Andrija Klarić, čovjek koji je praktički sam organizirao jučerašnji prosvjed i sve što mu je prethodilo. Klarić je vidno razočaran, kaže da su prosvjed preuzeli ljudi koji na njemu uopće nisu trebali govoriti, i to protivno njegovom planu. Nakon svega, odlučio se povući s društvenih mreža, a borbu kaže da će nastaviti sam. Prenosim što mi je rekao.

“Čudesna dva tjedna su iza mene. Da ne spominjem prethodne aktivnosti koje su me stavile pod mala svjetla aktivističke pozornice. Krenimo otpočetka. 5. studenog Stožer uvodi kovid putovnice za sve. Snimam video u kojem prezentiram svoje viđenje situacije, podijelim ga na fejsu. Dobivam poziv osobe 1 (imena neću spominjati jer nemam dozvolu) koja predloži da odemo do Markovog trga. Kažem “Idemo” i to objavim na fejsu. Tamo dođe osoba 2 i tu se upoznamo, ali dođe još 30-ak ljudi. Zapalimo svijeće svjetlom protiv tame – jedni da rasvijetle mrak, a drugi da sahrane slobodu. Napravimo fotku i naslovimo je ‘Corona fašizam dan 1’.

Idući dan dva dalmatinska grada naprave isto, a do srijede se isti ritual odvija već u 60 gradova. Osobe 1 i 2 skupa sa mnom svakog dana ponavljamo isti ritual na Markovom trgu, ali sada već s megafonom i preko 1000 ljudi. Uskoro divni ljudi kupiše zvučnike. Te srijede, 10. studenog, među nas troje rodi se spontana ideja da u subotu 13. pozovemo ljude na masovni prosvjed sa zahtjevima: 1) Ukidanje kovid potvrda odmah na teritoriju cijele RH, 2) Donošenje zakona kojim se zabranjuje njihovo uvođenje i 3) Dobro pročitaj 1) i 2). Ne napuštamo Markov trg bez ispunjenja tih zahtjeva.

I tako u subotu 13. bude golem skup po tim uskim uličicama na koji dovezemo i bus s razglasom koji nam jadni policajci, između čekića zapovijedi i nakovnja svoje savjesti, kao, ne daju da parkiramo gdje želimo jer kršimo prometna pravila. Uz velike zvučnike na busu i visoke ljestve na kockicama Markovog trga održimo skup pred preko 3.000 ljudi, a s ljestava se čuju glasovi struke i znanosti te razuma uz moje moderiranje i pokoju doskočicu.

Odluka da ne napuštamo Markov trg do ispunjenja zahtjeva se pretvorila u redovito 24-satno dežurstvo silnih divnih ljudi koji organiziraju grupe i smjene po uzoru na nekadašnja moja vojna iskustva, a prvu noć i ja tamo probdijem unatoč “sprječavanju” 40-ak interventnih policajaca koje su jadne poslali uplašeni stožeraši. Ti divni dečki u plavom su se okupili i s očitom nelagodom me slušaju kako im objašnjavam da ih stožeraši varaju i da im je interes podržati nas iako znam da ne smiju.

Trend se nastavlja zahvaljujući svesrdnoj pomoći premijera i Stožera koji svojim apsurdnim odlukama i mjerama dovode sve više ljudi na skup. Dogodio se i izuzetno uspješan Tihi bijeli marš prošle nedjelje koji je završio na Markovom trgu bez govorancije – ako izuzmemo ponekog pažnje željnog lika koji je zbog nedjelje preskočio terapiju pa je pred narodom olakšao dušu.

I tako opet nas troje spontano u ponedjeljak dođemo na ideju za novi veliki prosvjed – ZAjedno za slobodu. Za cijelu Hrvatsku. Nazovem nekoliko osoba u drugim gradovima, njihove reakcije su pozitivne i svi prihvaćaju. U utorak se sastanem s osobom 2 (osoba 1 je dobila koronu) i kontaktiram osobu koja je planirala novi Tihi bijeli marš te se brzo dogovorimo da spojimo dvije povorke na trgu. Snimim video s pozivom na prosvjede i objavim na fejsu. Početak primjene fašističkih potvrda samo dodatno galvanizira ljude i gruda se počinje pretvarati u lavinu. U srijedu osoba 2 dobiva koronu i šalje mi broj svoje zamjene koja u četvrtak također obolijeva (svi su s lakšim simptomima, hvala Bogu).

Knjiga se svela na jedno slovo. Pozivam u pomoć dvoje iskusnih aktivista koji se odmah priključuju i to mi uvelike pomaže. Međutim, gruda se povećava eksponencijalno i ljudi diljem zemlje kreću pozivati na okupljanje. Uz tu silnu pozitivnu energiju dođe, naravno, i poneki koji u silnoj želji da ‘pomogne’ samo još otežava sa svojim idejama i zahtjevima.

Ljudi si zamišljaju da zasjeda nekakav ‘stožer otpora’ sa stotinu profesionalaca, a ne jedan volonter s dva računala uz pomoć još par ljudi koji to također rade u svoje slobodno vrijeme.

Dođe i taj dan, subota 20. studenog. Najveći prosvjed u zadnjih 30 godina u organizaciji šačice amatera koji se u tome nađoše silom prilika, ni krivi ni dužni. Osjećaj ne mogu riječima opisati, a atmosferi ste svjedočili. Govornici su, prema planu, bili potpuno za širu javnost nepoznati pojedinci koji u svoje ime šalju poruke uz odobravanje preko 100.000 ljudi. Sve je savršeno do negdje 30. minute kada skupina glasnih momaka viče da žele čuti nekog lika na pozornici.

Znao sam koga traže iako ga nisam poznavao, a čuo sam za njega tri dana ranije (za što mi je rekao da je to moja greška jer on se protiv sistema ‘bori godinama’), kada su mi poslali njegov zadarski govor u kojem neki vide spasenje. Ignoriram njihove povike i program se nastavlja prema rasporedu.

Međutim, ti momci su došli do ulaznih vrata autobusa, a ljudi koji su se trebali brinuti da nitko ne ulazi, izgubili su se u gomili. Samo jedan divan, snažni momak koji mi u jednom trenutku kaže da više ne može držati stvari pod kontrolom jer ih je više. Nisam imao izbora, nanjušio sam incident pa sam se spustio do njih. Suočavam se s likom mesijanskog tipa koji iz samo njemu poznatih razloga smatra da bih mu trebao dati riječ. Prvi put se vidimo uživo. Rekoh mu ‘Ne’, ali čovjek ne poznaje tu riječ. Ponavljam mu je uz napomenu da ne znam što nije jasno. Kreće s optužbama da sam malouman i u službi sistema i Plenkovića s čime sam se složio i potvrdio te sam ga zamolio da napusti autobus.

Kako ne govorimo istim jezikom, njihovo inzistiranje se nastavlja, ali sada se uključuju i drugi gdje glasnu ulogu preuzima meni otprije poznati lik i shvatim da su vrata ludnice ostala širom otvorena. Onda se uključe i oni koji su bili zaduženi da paze na ulaznim vratima pa shvatim da su im oni omogućili da uđu.

U isto vrijeme s kata autobusa nastavljaju se održavati govori, sada već spontano. Kako je čovjek zasjeo u donjem dijelu autobusa i ne miče se, ponudih mu dvije opcije. Neka pozove svoje galamdžije da me ubiju ili neka napusti autobus. S nevjericom u očima mi kaže “Neće tebe nitko ubiti”, na što mu odgovaram: “Onda izađi”. Tu se uključuju domaći suradnici koji također smatraju da bih ga trebao pustiti ne uvažavajući da to nije dogovoreno, da ne znamo što će govoriti, da ga ne poznajem, a najvažnije od svega da njegovo pozivanje na oblačenje uniformi nije primjereno za ovo fenomenalno okupljanje.

Bio sam pred odlukom da ga izbacim (skupa s još trojicom) i riskiram da sve ode u onu stvar ili izaberem manje zlo i pustim ga da provodi, kako on kaže, svoju božansku misiju, ali bez mene. Rekoh onda odoh ja pozdraviti ljude svojim završnim obraćanjem, a vi nastavite bez mene.

Tako je i bilo. Pokušavam sve da ovaj sukob završi bez prolijevanja krvi, ali sada više u to ne vjerujem. Plenković je dobio pandan sebi na drugome spektru i imat ćemo ono što obojica priželjkuju (netko javno, a netko tajno) – sukobe, ulicu, a vjerojatno i krv.

Povukao sam se s društvenih mreža i grupa ponosnog srca što sam sudjelovao u tako veličanstvenom događaju koji će ostati zapisan u povijesti”, rekao je Klarić koji se zahvaljuje svima koji su mu pomogli u organizaciji. Kaže da se on ne predaje, ide dalje, ali sam. “Tako sam učinio i kada sam otvorio teretanu usprkos svim zabranama. Hrvatska se probudila, digla glas protiv tiranije i srušit će je, u to ne sumnjam”, zaključuje.

liberal.hr