Obitelj Tadić iz Tomislavgrada svjedoči o povezanosti psa i čovjeka
„Kada ne bi imao njih, vjerojatno bih i ja sa svojom obitelji, kao i brojni naši sugrađani, bolji život potražio u Njemačkoj“, govori nam Ivan dok u zagrljaju drži šampiona BiH, tornjaka Tina – Lunu. Pas je to, točnije ženka, koja je na svakoj izložbi u kojoj je sudjelovala osvojila prvo mjesto, a glumila je i u filmu „Hajduk“. No, svi uspjesi koje je ostvarila ne znače Ivanu ni približno jednako kao ljubav koju pruža njemu i obitelji.
Da je pas čovjekov najbolji prijatelj, uistinu smo se uvjerili na primjeru duvanjske obitelji Tadić. Ivan, suprug i otac troje djece, ljubav prema psima gaji od malih nogu, a isto je usadio i svojoj djeci. Četiri tornjaka i dvoje mladunčadi te šest lovačkih pasa njihova su svakodnevnica. Oko tri sata dnevno bez obzira na vremenske uvjete i druge obaveze Ivan izdvoji za svoje pse. Od njegove kuće udaljeni su oko kilometar, ali ipak, ni hladne zime, ni snijeg ponekad i preko metra visine, ne sprječavaju Ivana da put pročisti i pse posjeti. piše ABCportal.info
„Kada ih izvedem na trčanje, njihova razdraganost i razigranost najbolje dolaze do izražaja. Svu pažnju koju im pružam u tim trenucima mi uzvrate, a osobito se vole igrati s mojom djecom“, kaže nam vidno sretan Ivan, u Tomislavgradu poznatiji po nadimku Petljanija.
Prisjećajući se djetinjstva i duvanjskog kraja u to vrijeme, prisjeća se Petljanija i priča nam o sudbini tornjaka na ovim prostorima..
„Kolijevka i srce tornjaka, eto to je duvanjski kraj, a moram kazati i kupreški i livanjski. Nekada su naša polja bila prepuna stada koja su čuvali upravo tornjaci. Sve manje stočarstva, značilo je i manje tornjaka. No, hvala Bogu, ipak smo uspjeli. Izborili smo se, sačuvali ih i njihovu važnost prikazali u pravom svjetlu. Danas su tornjaci međunarodno priznati kao bosanskohercegovačko-hrvatska pasmina, pa su sve češće tražena vrsta u zemljama poput, između ostalih, Francuske i Češke, pa čak i Amerike.“
Odgovara tornjacima podneblje ovih krajeva – priroda i čist zrak, a vole i snijeg. Petljanijini tornjaci zbog održavanja i čuvanja za izložbe na koje ih vodi, najčešće jednom godišnje na svijet donesu mladunčad. Budući da su iznimno traženi, cijene im se kreću od 200 – 250 eura, od čega im uglavnom nabavlja hranu.
Pehari, medalje i priznanja pokazatelj su uspjeha njegovih pasa, iza čega stoji on sa svojom obitelji. Desetogodišnji sin Ilija tako je već u kategoriji mlađi vodič, u kojoj osvaja nagrade.
„Volim pse jer su poslušni i igraju se. Svaki dan ih šetam i izvodim na trčanje“, kaže nam ponosno dječak Ilija, reklo bi se Ivanov budući nasljednik.
Ivan je inače i lovac, a lovački ispit položio je prije dvadesetak godina. Svojih šest lovačkih pasa s društvom u lov vodi svake nedjelje. Šetnja, priroda, a nakon toga roštilj način su na koji kaže, problemi nestaju i priprema se za nove životne izazove. Prošle godine vuk mu je udavio jednog lovačkog psa, a ove godine dva. Prisjetio se tada Bila, najboljeg lovačkog psa kojeg je imao.
„Prodao sam ga u Hrvatsku. Nakon toga sve lovačke novine pisale su o uspjesima koje je moj Bil ostvario. Ja sam novce potrošio i više nikada nisam imao psa kao Bila.“
To mu je kaže Petljanija, jedna od većih pouka. Pa je tako odbio sve ponude koje je dobio za svog šampiona, svoju Tina-Lunu. Ipak, ona i još tri tornjaka, dva mladunčeta i šest lovačkih pasa, razlog su što je jedna duvanjska obitelj umjesto života na zapadu ipak izabrala svoj Tomislavgrad.
