Noćna mora Zlatka Dalića (a valjda i većine Hrvata)
Na konferenciji za novinare hrvatske nogometne reprezentacije uoči važne kvalifikacijske utakmice, uz izbornika Zlatka Dalića i kapetana Luku Modrića pojavila su se i dva novaka u igračkom kadru – Milan Zoranović i Mirek Škorošenko.
Mőra
Kako je Zoranović već otprije dobro poznat široj nogometnoj javnosti – godinama je žario i palio hrvatskom ligom ostavši upisan u rubrici Guinnessove knjige rekorda posvećenoj auto-golovima, od kojih su neki bili toliko upečatljivi da se doimalo kako nisu samo plod nespretnosti i loše sreće, nego čak i namjere, koja mu ipak nije dokazana – novinare je više zanimalo što je radio nakon što se povukao s domaćih nogometnih travnjaka. U prilično šturom odgovoru Zoranović je naglasio kako njegov rad, trud i zalaganje nisu ostali nezamijećeni u bijelome svijetu. Obasut brojnim ponudama prihvatio je onu albanskog prvaka da mu pomogne u, pokazat će se, neuspješnom pohodu kroz kvalifikacije za europsku ligu, a zabilježio je i poneki nastup u redovima renomiranog kineskog kluba. No, čak ni na ponovljeni upit novinara nije želio odati njegovo ime, pa ni odgovoriti u kojoj kineskoj ligi taj tajanstveni klub nastupa – prvoj, drugoj ili možda trećoj? Stoga je, posve prirodno, izbornika Dalića dočekalo škakljivo pitanje čime je to Zoranović zaslužio poziv u najbolju vrstu. Izbornik je tek lakonski odvratio kako se momak čini pošten i zato zaslužuje priliku.
I dok su neki u čudu vrtjeli glavama misleći kako se Dalić zasigurno šali, jedan je nestrpljivi kolega požurio zatražiti od drugog novaka, onoga koji je i za vrsne poznavatelje najvažnije sporedne stvari na svijetu predstavljao potpunu zagonetku, da predstavi svoj nogometni opus. Škorošenko je promrsio kako je prije dvadesetak godina odradio dvije sezone u drugoj mađarskoj ligi da bi desetljeće kasnije odigrao i polusezonu u najboljem hrvatskom nogometnom razredu, u redovima prvaka. To je samo pojačalo nevjericu u auditoriju pa je uslijedilo pitanje izborniku zbog čega je za ključnu utakmicu odlučio angažirati igrača tako oskudnih nogometnih dosega. Dalić je smireno odgovorio kako Škorošenko lijepo pjeva i dobro priča viceve, te se nada kako će to pridonijeti dobroj atmosferi u svlačionici. I dok su neki pripadnici sedme sile odgovor popratili otvorenom sprdnjom, drugi su se stali došaptavati nagađajući je li izbornik šenuo. Treći su se, pak, pitali ima li izbornik u svemu tome neki osobni interes. Na prigušeni žamor nadovezao se neugodan tajac kojeg je ubrzo prekinuo još neugodniji incident. Na presicu je banuo nezvani gost vičući iz svega glasa kako je spreman uzeti sav nogomet u svoje ruke – biti predsjednik nogometnog saveza, izbornik seniorske vrste i kapetan momčadi… E, da – i sudac! I taman kad se egzibicionist – predstavio se kao Mstislav Ko-Lukašenko,… tako nekako… – spremao zaustiti kako ozbiljno razmatra mogućnost da bude i vratar – reagirala je zaštitarska služba, prekinula performans i udaljila izgrednika s podija…
Upravo u tom času Zlatko Dalić se sav u znoju probudio i s vidljivim olakšanjem uvjerio kako je sve to ipak bio samo ružan san. A imao je još jedan dobar razlog da odahne. Naime, postao je svjestan i kako ono što se odigralo u Rusiji prije godinu dana, a čega se ovih dana rado prisjećamo, ipak nije bio san.
San
Kad je o nogometnoj reprezentaciji riječ, figurativno se običava reći kako tu ima skoro 4 milijuna izbornika, no ima jedan “sport” u kojem je to doslovce slučaj. “Sport” je to u kojem uz Luku Modrića doista mogu zaigrati i Zoranović, Škorošenko, Ko-Lukašenko, tkogod,… i to ne samo u hrvatskoj repki, nego ni manje ni više nego kandidirati za “Zlatnu loptu”. Štoviše, ono što bi u nogometu bilo apsurdno, zbog čega bi sedma sila tražila od izbornika Dalića da odstupi i zatraži medicinsku pomoć, tu se uzima zdravo za gotovo. Kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu koju može obavljati bilo tko. No, je li dužnost predsjednika države, jer o njoj se radi, doista tako banalna i trivijalna? Ili se ipak radi o jednom od vrhunaca prilično složene društvene discipline u kojoj osim talenta, treba imati i ponešto znanja, vještine i iskustva?
Zoran Milanović, jedan od najavljenih kandidata, se uzda samo u talent. Doduše, ima on i iskustva, ali čini se da ga ne pamti pa mu je ono od slabe koristi. Potvrđuje to njegova izjava iz premijerskog razdoblja kako je propao u diplomaciji, a što će biti u politici, vidjet ćemo. Hm,… pa i vidjelo se! Naime, diplomatske vještine nipošto se ne mogu odijeliti od politike. Kako i bi, kad su sastavni dio temeljne političke obuke. Povučemo li usporedbu s nogometom, Milanovićev slučaj bi odgovarao nogometašu koji silno želi zaigrati za reprezentaciju, čak biti i njezin kapetan, a nije još naučio prihvatiti i primiriti loptu, nego se ona od njega odbija kao od stupa,… kao da je u njoj žaba. K tome, otkad je napustio hrvatsku politiku, u koju bi se sad vratio, Milanović nije pokazao ništa senzacionalno. S njegovim se imenom nije spekuliralo ni u UN-u ni u EU ni u NATO-u. Bavio se tek savjetovanjem albanske vlade na putu u europske integracije, čime se sad baš i ne hvali, budući se albansku vladu povezuje s kriminalnim krugovima pa bi mu to ugrozilo aureolu poštenjačine. Uz to je navodno održao i nekoliko predavanja na misterioznom kineskom sveučilištu kojem ljubomorno krije ime. Sve u svemu, mirne duše bismo mogli reći kako svaka sličnost političara Milanovića s nogometašem Zoranovićem iz Dalićeve mőre uopće nije slučajna.
Među onima koji su usnuli predsjednički san Miroslav Škoro se pokazuje još radikalnijim poklonikom Milanovićeva nauka. Smatra kako ga već dva površna dodira sa svijetom politike – dvogodišnje iskustvo generalnog konzula Republike Hrvatske u Pečuhu (Mađarska) i pola godine provedene u saborskim klupama – kvalificiraju da može biti predsjednik. Mislav Kolakušić se ne može pohvaliti ni time. Nedostatak iskustva nadoknadio bi uklanjanjem svih suvišnih komplikacija koje mu stoje na putu. Sebe je uvjerio kako je stvoren biti “one man team” i sad samo u to treba uvjeriti i druge.
Java
Doista bi bilo preuzetno tvrditi kako u svijetu politike postoji neki Hrvat ili neka Hrvatica koji bi se mogli usporediti s Lukom Modrićem u njegovu poslu. Ta uspio je u onome o čemu mašta svaki klinac – najbolji je nogometaš na svijetu. No, ako ima netko tko s njim može stati u istu rečenicu, onda je to aktualna hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. Ako ništa drugo, obnašajući dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, dosegla je najvišu međunarodnu političku poziciju od svih Hrvata u povijesti. Metaforički rečeno, igrala je u Realu. Ne, doduše, kao prva violina, ali jest u prvoj postavi.
Kolindu Grabar Kitarović s Lukom Modrićem povezuje i to što su oboje odrasli u ozračju zdravog hrvatskog sela koje još uvijek nekako uspijeva izroditi ljude zdrava tijela i duha. No, to im nije uvijek predstavljalo prednost. U Luku se sumnjalo zbog naizgled krhke tjelesne građe pa ga se slalo na posudbe u manje klubove, koje bi mnogima, njemu ne, značile ako već ne prekid, onda barem stagnaciju u karijeri. S druge strane, Kolindi Grabar Kitarović na profesionalnom putu nije baš pomoglo što je žena,… lijepa, dostojanstvena žena – ta vječna meta zlih muškaraca i još gorih žena. Ivo Sanader ju je degradirao stavivši ju s mjesta ministrice vanjskih poslova na neprolazno mjesto na izbornoj listi za Sabor. Pomalo ironično, vođen ne odveć plemenitim motivima pomoći će joj Stipe Mesić, ondašnji Predsjednik. Naime, uočivši kako ju je George Bush za posjeta Hrvatskoj opčinjeno gledao, predložio je, možda i zbog toga nesklonom joj Sanaderu da ju pošalju za veleposlanicu u Washington, između redaka suflirajući kako bi ju se Bushu moglo “namjestiti kao zgodnu žensku”. Sanader se nevoljko složio s time, ali pod uvjetom da bude u Mesićevoj kvoti, na što je ovaj, poduzetan barem kad je svodništvo posrijedi (napokon, nije se ustručavao podvoditi i Hrvatsku), pristao. U takvu, očito neprijateljskom i podcjenjivačkom okruženju, tko može Kolindi Grabar Kitarović zamjeriti što je vlastitom inicijativom i prodornošću izborila transfer u NATO (“Real”) i prihvatila ga bez konzultacija s tadašnjim državnim vrhom koji je u njoj očito vidio potencijal za nešto drugo?
Zacijelo najdomoljubniji potez Kolinde Grabar Kitarović predstavlja povratak iz “Reala” u naponu snage u kaljužu domaćeg prvenstva, baš kad je Ivo Josipović pokrenuo “Operaciju Maršal”. Koja je predviđala proširenje predsjedničkih ovlasti nalik onima koje sad “originalno” nude neki njegovi loši imitatori (eto, baš oni koji iz nedavno reprizirane dramske serije iz osamdesetih, “Inspektor Vinko”, uzimaju ideju ispitivanja porijekla imovine). U slučaju Josipovićeve pobjede, Hrvatska bi očito bila svedena na kumrovečki maršaluk i ostala zabetonirana u rukama struktura proizašlih iz jezgre jugo-komunizma. No, nastupivši u svojoj domovini na gostujućem terenu, nadvladavši i nastrano pristranog sudca u vidu medija, Grabar Kitarović je izvojevala tijesnu, ali povijesnu pobjedu.
Izdaja
Ono što je u normalnom svijetu prednost, u onom izopačenom biva nedostatkom. Tako je sad najveći krimen Grabar Kitarović što joj predsjednička dužnost navodno predstavlja samo odskočnu dasku za karijeru u međunarodnim organizacijama – naizmjence se, bez nekog reda, spominju NATO, UN i EU. Pritom se olako zaboravlja da je Predsjednica, uvidjevši da se Domovini sprema propast, već potegla u suprotnom smjeru. Osim toga, malotko se pita kakva i za što to odskočna daska uopće može biti jedna Hrvatska, domalo zemlja sa zloćudnim karakterom, spremna do zadnjeg braniti komunističke ubojice od izručenja, a koja se tek zadnjih godina pridiže na noge, među ostalim i zaslugom aktualne Predsjednice. Uostalom, nije li bliži istini zaključak da kad neki Hrvat uspije u svijetu, ne uspijeva zato što dolazi iz Hrvatske, nego tomu unatoč? Pa ni Predsjedničin slučaj, kako vidjesmo, u tome nije bio iznimka.
Svjesni kako ni u približno dostatnoj mjeri ne posjeduju nužne kvalitete u onomu za što se kandidiraju, protukandidati posežu za uvrnutom logikom koja nailazi na plodno tlo među njima sličnima. Hvale se kako će oni, za razliku od Predsjednice, bili izabrani ili ne, u svakom slučaju ostati u Hrvatskoj, kao da je to samo po sebi neka vrijednost. Naravno da će ostati, ali ne zato jer to žele nego zato što to moraju. Jednostavno jer ih, barem kad je o politici riječ, nigdje drugdje ne trebaju. Pa možda i Hrvati naposljetku shvate da ih takve, barem u poslu za kojeg su umislili da bi ga mogli dobro obavljati, ni oni ne trebaju… Ako Bog da, shvatit će to prije izbora. Mada, teško da bi išta naučili i da shvate poslije.
Kako bi doveli u pitanje Predsjedničino domoljublje, neki grme kako nema važnije dužnosti i veće časti za jednog Hrvata nego biti predsjednikom Hrvatske ili hrvatske Vlade i da oko toga ne smije biti nikakvog kolebanja. Inače, za takve ljubitelje pompoznih riječi bez suvislog uporišta u realnom prostoru i vremenu federalni partneri BiH Hrvata skovali su uzrečicu – “velik turban, pod njim hodže nema”. To ih, međutim, ne sputava da zakrabuljeni suverenističkim turbanom poriču nepoželjnu im stvarnost omalovažavajući važnost pozicija u nadnacionalnim organizacijama. Štoviše, ti fantazijama zaslijepljeni fanatici, Tuđman bi rekao – stekliši, pridaju im gotovo heretički karakter, neizostavno praćen biljegom izdaje.
Nasuprot tome, zdrav razum nalaže kako je najčasnija dužnost koju jedan Hrvat ili Hrvatica mogu obavljati upravo ona na kojoj može napraviti najviše za Hrvatsku, a te su, bilo to kome drago ili ne, ipak prije izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Jednostavno, što si bliže stolu za kojim se donose važne odluke, manje su šanse da ćeš drugima poslužiti kao lopta za napucavanje. Jer, kako povijest uči, tamo sjede i oni koji su u stanju loptu daleko napucati – na tribine, u šumu, u kukuruze,… ali i u Haag, u Hudu jamu, na zapadni Balkan,… na užas i čuđenje vazda iznova nepravdom zatečenih, oholih samodostatnjakovića, kojima je za njihova pusta razočaranja stalno netko drugi kriv… Samo, kad je tako, tko je tu onda izdajnik?
