Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Piše: Nino Raspudić za Večernji list.

Pa dobro, zar se i po pitanju tzv. “slobodnog zidarstva” moramo brukati pred svijetom?

U zrelim demokratskim društvima to su polutajna udruženja, u kojima vlada zavjet šutnje i gdje jedan mason ne izdaje drugoga. Po onome što se zna, imaju ozbiljne provjere potencijalnih kandidata, puno ozbiljnije nego primjerice Hrvatska za glavnog državnog odvjetnik.

Vrlo su restriktivni, ne primaju žene, ovisnike o opijatima, sirotinju, one koji imaju problema sa zakonom, blebetala, neuravnotežene bilo koje vrste. Ta moćna, tajnovita, čvrsta organizacija, kako poučavaju brojni papinski dokumenti, veliki je neprijatelj kršćanstva, a svaki veliki neprijatelj je ako ništa drugo, respektabilan.

Kod nas wannabe masoni bez pravog certifikata prave interni časopis u kojem se naslikavaju kao za magazin sajma vjenčanica, a onda brat mason, urednik tog izdanja, preko noći s lijevog ode na pseudodesni portal u vlasništvu HNS-ovke.

Tu je ekipa iz lijevo-liberalnog medijskog miljea očito zaključila kako je odličan poslovni potez proizvodnja medijskog šunda za intelektualno potkapacitirane desničare, a usput nije loše pomalo reketariti Velikog meštra lože sumnjive akreditacije. Kod nas se i “slobodni zidari” ponašaju kao bespravni graditelji, osnuj ložu pa će se kad-tad “legalizirati”, tj. priznati.

Ucijenjeni meštar Gabrić potom obleti pet televizija u jednom danu poput Macana u jeku izborne kampanje i na svima priča o tajnom bratstvu o kojem se inače ne govori, osim na televiziji. Potom tjednik koji je oličenje dojavljivačkog novinarstva “otkriva” da je među upregačenom braćom i glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić.

Ovaj to na koncu priznaje, jer nema druge, pa leti s funkcije na koju, da je bilo ozbiljne provjere, nikada ne bi ni došao. Ispada kako je kompromitirajuće za državnog odvjetnika RH to što je mason, a ne obrnuto, tj. da bi za svakog masona koji drži do sebe bilo kompromitirajuće biti državni odvjetnik RH nakon svega što su radili i što nisu radili.

Njegov prethodnik, Mladen Bajić dokumentirano je (depeše američke ambasade u Zagrebu objavljene na Wikileaksu 2011.), s ravnateljem USKOK-a Dinkom Cvitanom podnosio raporte veleposlanstvu strane zemlje o istragama koje vodi i pokazivao povjerljive dokumente – i nikom ništa.

U SAD-u bi netko njegovog ranga da učini isti stvar završio na dugogodišnjoj robiji, u neka druga vremena i na električnoj stolici. U Hrvatskoj su se nakon svega, Bajić i Cvitan samo zarotirali, a Dražen Jelenić postao Cvitanov zamjenik. A sada znamo da je, kratko prije preuzimanja funkcije od Cvitana, Jelenić, valjda za svaki slučaj, stavio pregaču i prekrivene glave, s užetom oko vrata dao paralelnu prisegu u masonskoj loži.

Kakvi su im kriteriji prijema u to “ugledno društvo”, kad im član, štoviše i urednik časopisa Loža (što će im uopće časopis!) postane lik koji se potom odmetne i ucjenjuje braću masone objavljivanjem fotografija na desnom portalu kojeg posjeduju i uređuju ljevičari? O čemu je riječ? Čini se, prije svega, o provincijalnom snobizmu. Tko će im nakon ovoga dati “svjetlo”, čemu su se nadali iz Francuske? To je kao da očekuješ kako ćeš dobiti franšizu za McDonald’s zato što prodaješ bajati burek ispred tarabe na kojoj si žutim flomasterom napisao “Mekdonalds”. Jad i čemer.

Kad je u Italiji 1981. provaljena masonska loža P2, otkrivena je paralelna struktura moći koju su činili ljudi iz vrha politike, vojske, tajnih službi, industrije, medija, kompletna država unutar države, u tajnosti, bez ikakve mogućnosti kontrole od strane građana. Ovdje izgleda to nije slučaj.

Svojom internom svađom članovi samoprovaljene lože zabavljaju javnost poput kakvog prljavog estradnog razvoda. Još samo fali, a to bi mogao biti hrvatski unikum, reality show “Loža” u kojoj bi ih iz dana u dan snimalo kako se kostimiraju, vrše obrede, izgrađuju se prema Velikom Arhitektu Svih Svjetova, ili “Supermason show” u kojem bi pokazivali slobodnozidarske talente. Zašto ne i “Postani mason”, kviz s pitanjima o sva 33 stupnja, na kojem kandidat koji odgovori na sva dobiva milijun i titulu Velikog Meštra. Audicije za prijem u masonsku ložu bi se organizirale pred kamerama, majke bi prijavljivale sinove, djevojka dečka.

Razočaran sam što se naše feministice ne oglašavaju zbog falocentrične činjenice da masonerija prima samo muškarce. No danas treba utvrditi je li to muškarac spolno (mora li imati odgovarajuće kromosome i organe) ili rodno?

Ako podržavaju znanost i prosvijećenost za razliku od katoličke zatucanosti, zašto ne bi priznali da se osoba koje je možda rođena kao žena može jednog dana početi rodno osjećati kao muškarac pa se odmah prijaviti za “Večeru za 5 u Loži” ili “Našu malu ložu”? Jesu li tipovi koji su plaćali veliku upisninu i članarinu znali da klub još nije priznat? Kao neke visoke škole, poput one koja je dala stipendiju Bernardiću?

Hoće li se uskoro proces učlanjivanja u masonsku ložu i napredovanje do 33 stupnja moći brže i jeftinije obaviti u susjednoj BiH? Odeš u Posušje i sredi ti čovjek za pola sata papire za Velikog meštra? Ili položiš 33 stupanj u Doboju pa nostrificiraš titulu?

Sav jad našeg državnog odvjetništva sažet je u Jelenićevoj izjavi kako mu je “imponiralo da je netko prepoznao moju stručnost, moj rad i profesionalno zalaganje”. To mu valjda dođe kao stručni ispit ili nagrada za životno djelo da se u kecelji s pozlaćenim štapom u ruci muva po kičastom pseudostaroegipatskom interijeru koji izgleda poput mramorom i mesingom nakićenog kafića iz 80-ih prošlog stoljeća u gluhoj provinciji. Što bi rekla Greta Thunberg: Kako se usuđujete!?