Niko Kovač u rodnom Berlinu kao dječak zavolio Bayern; suprugu upoznao u školi učeći s njom hrvatski, a u Dinamu nije prošao na probi
Niko Kovač preživio je na užarenoj klupi svog omiljenog kluba Bayerna, u kojem je proveo dio igračke karijere, tek godinu i pol. No za to vrijeme odveo je moćnu momčad iz Bavarske do titule pobjednika Bundeslige, pobjednika njemačkog kupa te pobjednika superkupa, ali nekoliko poraza ove sezone koštalo ga je posla. S mjesta trenera najvećeg njemačkog kluba ponosni Hrvat, koji vuče podrijetlo iz hercegovačkog Livna, otišao je kao gospodin te s gotovo deset milijuna eura na računu. I u miru čeka nove trenerske izazove
Put 48-godišnjeg Nike Kovača do uspjeha, do mjesta trenera u najvećem njemačkom klubu za koji je navijao od malih nogu, bio je prepun prepreka. Usprkos tome što je nakon nedavnog poraza 5:1 od Eintrachta, kluba iz kojeg je u ljeto 2018. godine stigao na klupu bavarskog velikana, dobio otkaz, Bayern će i dalje biti njegov omiljeni klub.
A ljubav prema Bayernu rodila se kada je Niko Kovač imao pet godina. U obiteljskom stanu u njegovu rodnom Berlinu, u malenoj radničkoj četvrti Wedding, gledao je na televiziji s ocem, velikim navijačem Bayerna, finalnu utakmicu Kupa prvaka između Bayerna i St. Etiennea. U toj utakmici odigranoj u Glasgowu Bayern je pobijedio, a Karl Heinz Rummenigge postao mu je igrački idol. Kako život piše nevjerojatne priče, isti taj Rummenigge, kojem se maleni Niko divio kao klinac, 40-ak godina kasnije bio mu je šef. I bio je jedan od onih ljudi koji su potpisali otkaz bivšem hrvatskom izborniku.
Kada je doznao za odluku čelnika koji su dugo razmišljali što i kako dalje, dakle to da više nije trener Bayerna, ubrzo nakon toga obratio se elektroničkom poštom svim zaposlenicima u moćnom klubu. To samo govori o tome da je otišao kao gospodin.
‘Dragi Bayernovi zaposlenici, sigurno ste čuli da više nismo trener/pomoćni trener kluba. Oproštaj s više od tisuću kolega bio bi težak, a želimo i pustiti momčad da se u miru pripremi za dvije bitne utakmice protiv Olympiakosa i Borussije (D). Zbog toga vam se obraćamo mailom. Hvala vam od srca. Svi ste nas toplo dočekali, uvijek bili tu za nas kad smo trebali pomoć i uvijek nas podržavali. Hvala za sve naše razgovore. Nikad nećemo zaboraviti osvajanje Bundeslige, kupa i superkupa. Želimo vam sve najbolje, kao i cijelom klubu. Naravno da ostajemo navijači Bayerna. Sve najbolje i pozdrav.’
Braća Kovač navijači Bayerna od malih nogu
No nema sumnje u to da su Niko i Robert Kovač pustili suzu kada su sastavljali oproštajno pismo. Jer ipak je to klub za koji navijaju od malih nogu, klub za koji su emotivno vezani.
Godinama ranije, kada se Niko upisao u lokalni berlinski klub Rapide Wedding, sanjao je samo o tome da jednog dana zaigra za Bayern. I tu dolazimo do njegovih hercegovačkih gena i neviđene upornosti koju je naslijedio od roditelja, majke Ivke i oca Mate koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća trbuhom za kruhom otišli iz livanjskog sela Lusnića u Zapadni Berlin.
Na svakom treningu, pogotovo kada bi mu bilo teško, sjetio bi se upravo očevih riječi. Znao je koliko je težak put do uspjeha, ali nije odustajao.
‘Stoput bi mi prolazile kroz glavu njegove riječi da se samo radom i upornošću može uspjeti. Bez muke nema nauke, govorio bi mi otac, a ja sam slušao’, istaknuo je Niko Kovač u knjizi Andrije Kačića Karlina
‘Kovači vatrene sreće’.
Nevjerojatnom upornošću, odricanjem i disciplinom Niko Kovač se razlikovao od svojih vršnjaka. Dok su oni subotom navečer izlazili kako bi se zabavili, Niko je rano odlazio u krevet jer je nedjeljom ujutro imao utakmicu. Upornost i disciplina dovele su ga do prvog profesionalnog ugovora, a samim time i do jako dobre zarade. Ali isto tako je svjestan kako svega toga ne bi bilo da nije bilo podrške obitelji te da nije bilo ‘gena kamenih’ i hercegovačke upornosti.
Tajna uspjeha je u džudu i hercegovačkim genima
No malo tko zna kako je Niko Kovač u mlađim danima uz nogomet godinama trenirao borilačku vještinu džudo te je stigao sve do plavog pojasa. Upravo ga je džudo, kao što je i sam znao reći, oblikovao kao sportaša i dao mu borbenu crtu.
‘Morao sam se odlučiti za jedan sport, a nogomet mi je bio u krvi’, prisjetio se Niko, a tijekom igračke karijere, koju je započeo na desnom krilu, bio je poznat kao vezni igrač koji redovito najviše pretrči i za kojeg ne postoji izgubljena lopta. Isto tako bio je poznat po tome da je cijelu karijeru podnosio udarce, ali ih je i zadavao. Nema sumnje kako je na putu do uspjeha veliku ulogu u tome imao upravo džudo.
No ono što je braću Kovač krasilo od malih nogu jest ljubav prema Hrvatskoj i Hercegovini. U njihovu berlinskom stanu govorio se isključivo hrvatski. Zato je i dan u kojem su braća Kovač odjenula hrvatski dres, kada su postali reprezentativci domovine svojih roditelja, bio poseban za cijelu obitelj. Tog dana majka Ivka i otac Mato bili su najponosniji roditelji na svijetu.
‘Nekoliko dana prije hrvatskog stigao mi je poziv Njemačke. Odbio sam ga jer sam u srcu vjerovao da će jednom stići i poziv Hrvatske’, prisjetio se Niko te je, kada je stigao poziv HNS-a, mislio da se netko šali s njim. Njegovoj sreći nije bilo kraja.
Sa 16 godina odustao je od nogometa, ali…
Ali jako malo je nedostajalo da Niko Kovač, nakon osam godina mukotrpnih treninga i silnog odricanja, odustane od nogometa. Imao je 16 godina i jednostavno je izgubio motiv, nogomet je za njega bio gotova stvar…
‘Nisam imao volje ići na treninge i utakmice, ne znam što mi je došlo, ali sam ostao bez volje. Tu je opet otac odigrao značajnu ulogu. Nije me tjerao, već mi je rekao da je sretan što se ne vučem po ulicama i da mu je drago što uvijek zna da sam na nogometu i treninzima, a ne po berlinskim ulicama’, prisjetio se Niko u knjizi.
‘Ne, nije me tjerao na treninge, niti me tjerao da se odmah odlučim. Dao mi je vremena, ali me dobro savjetovao.’
Srećom, ipak je poslušao očev savjet i nastavio je igrati nogomet, a majki i ocu bilo je posebno drago to što je cijelo vrijeme tijekom pohađanja srednje škole pronašao vremena za dopunsku nastavu hrvatskog jezika u tadašnjoj jugoslavenskoj dopunskoj školi koju su pohađala djeca gastarbajtera.
Kao tinejdžer bio je na probi u Dinamu, ali…
Malo je poznato to kako je Niko Kovač kao tinejdžer, kada je imao svega 17 godina, došao u zagrebački Dinamo na probu. Zašto nije prošao na probi i zašto ga tadašnji treneri u Dinamu, koji je igrao u prvoj jugoslavenskoj ligi, nisu prepoznali kao velik potencijal, nije poznato.
‘Išao sam s roditeljima u Zagreb i bio sam na probnom treningu u Dinamu, a imao sam 17 godina. Sa mnom su trenirali Peternac, Zoran Mamić, Turković… Bio sam presretan, a još sretniji kad sam čuo da ćemo igrati još jednu probnu utakmicu u Dugoj Resi. Sa mnom je igrao i brat Zvonimira Bobana, Dražen Boban. Odigrao sam odlično, vratio se u Njemačku i čekao da mi se javi netko iz Dinama. Nikad mi se nisu javili’, prisjetio se Niko, kojem je to teško palo. No to ga je zapravo motiviralo da još žešće trenira kako bi uspio doći do jakog prvoligaškog kluba.
Godine 1991., kada je započela srpska agresija na Hrvatsku, potpisao je prvi profesionalni ugovor s Herthom iz Berlina. Imao je 18 godina i ispunio je dječački san. U Herthi, koja je tada bila drugoligaš, proveo je pet godina, a kao i svi mladi igrači sanjao je dan kada će zaigrati u Bundesligi. No garancije za tako nešto nije bilo i nastavio je naporno raditi i čekati svoju priliku. I dočekao ju je 1996., kada potpisuje za Bayer iz Leverkusena, u kojem mu se ubrzo pridružio tri godine mlađi brat Robert.
Supruga Kristina ljubav iz školskih klupa
No oni koji ga poznaju privatno kažu da je potpuno drukčija osoba. Pogotovo ako se to pita njegovu suprugu Kristinu, rođenu Berlinku hrvatskog podrijetla koju je upoznao kao osnovnoškolac, dok su zajedno pohađali tadašnju jugoslavensku dopunsku nastavu u Njemačkoj kako bi tečno govorili hrvatski jezik. U braku su od 1999. godine, a u vezi su još od 1991., dok nije imao potpisan profesionalni ugovor. Ljubav iz školskih klupa traje i danas…
‘Morao sam se mnogo toga odreći, no dragi me Bog nagradio; ne samo što sam postao profesionalac, nego sam i upoznao svoju suprugu. Jer u današnje vrijeme to ide tako da najprije postaneš profesionalac, a potom upoznaš prvu curu. Sada je pitanje je li to zbog ovoga ili onoga. Ja sam svoju Kristinu upoznao nakon završetka škole, dok još nisam potpisao ugovor. Naša veza traje od 1991., a u braku sam od 1999. godine. Kći nam se rodila u Hamburgu, baš one godine kad sam prešao iz Bayern u Hamburg, tako da sam prezadovoljan. Kad nešto želiš steći u životu, moraš se odlučiš za nešto. Ja sam se odlučio za ono pravo…’, ispričao je jednom prilikom Kovač za Glas koncila.
I upravo taj savršen obiteljski mir i redoviti odlasci na nedjeljnu misu u crkvu koji su mu jako važni čine ga potpuno drugačijim izbornikom od svih koje je imala Hrvatska. Njemački mentalitet, hercegovačka tvrdoglavost i ljubav prema Bogu čine ga zaista posebnim.
‘Odgojeni smo kršćanski. U našem je domu religija imala veliku ulogu. Ako pokušate živjeti u skladu s Biblijom, u životu ćete imati sve što vam je potrebno. Imat ćete iskrenost, otvorenost, prijateljstvo, poštovanje, toleranciju i još puno toga čega nedostaje u današnje vrijeme. Vrijednosti su danas malo izmijenjene. U 52 tjedna u godini na misu uspijem otići čak 40 nedjelja. Mislim da na misu ide svatko tko ima potrebu za mirom, tako želi komunicirati s Bogom i zato što tamo ima priliku razmisliti o svemu što se događa oko njega’, kazao je Niko Kovač jednom prilikom za Frankfurter Allgemeine Zeitung.
