NEKAŽNJENI ZLOČIN “VOJSKE KOJA NIJE UBIJALA CIVILE”: 25 godina od pogibije osmero hrvatske djece u Vitezu
Ni nakon 25 godina nitko nije odgovarao za pogibiju osmero hrvatske djece u Vitezu. Granata ispaljena s položaja tzv. Armije BiH usmrtila je njih osmero, a trideset ranila. Mira i Milko Garić izgubili su kćer Sanju i sina Milana. Bošnjačka propaganda radila je od prvog dana, pa je tako već 1993. u u europskim medijima navedeno kako su “Hrvati pobili muslimansku djecu”. Pravde nije bilo ni u Haagu, a nema je ni pred Sudom BiH.
U nedjelju, 10. lipnja, navršilo se 25 godina od pogibije osmero hrvatske djece u Vitezu.
Još jedna od niza tužnih obljetnica u lipnju za Hrvate Središnje Bosne protječe bez kazneno odgovornih i ignoriranju “federalnih” medija.
Jednostavno – Hrvati nemaju pravo na žrtve, a kada i imaju, HVO je odgovoran za njih jer “Armija BiH nije činila ratne zločine i ubijala civile”.
Iako takve stavove bošnjačke političke vrhuške demantiraju sela i gradovi diljem Središnje Bosne, od Bugojna do Vareša, kalvarija Hrvata ovog kraja nije prestala ni prekidom sukoba.
Mira i Milko Garić tog su 10. lipnja 1993. nekoliko metara ispred vlastitog dvorišta izgubili dvoje djece – kćer Sanju i sina Milana. Njihov treći sin, Ivan Garić, tog je dana teško ranjen, a danas je 70 postotni invalid. U “sebi ima” gotovo 100 gelera.
Tog se kobnog 10. lipnja ’93. godine u viteškoj enklavi nije pucalo. Međutim, s položaja tzv. Armije BiH ispaljena je granta od koje je smrtno stradalo osmero djece.
Njih 30-ak koji su se tijekom rata igrali na tom mjestu jer je bilo zaklonjeno od granata iz susjednog naselja Mahala, teško su ranjeni.
“Mrtva tijela djece bila su razbacana po travi, ostatci su visili s drveća”, govori za Dnevnik.ba Milko Garić.
Na licu smjesta poginulo je petoro djece, među kojima i njegov sin Milan.
“Na ovom su stolu sjedili, granata je pala pored stola. Ne može me nitko uvjeriti da to nije bilo posebno ciljano”, govori Milko.
Granata od koje su nastradala hrvatska djeca u Vitezu bila je jedina ispaljena tog dana.
Igralište na kojem su se igrala djeca iz susjednih kuća neko je vrijeme bilo zaklonjeno limom i trebalo je biti sigurno mjesto, ali tog 10. lipnja ’93. godine u sekundi je postalo stratište – tužnije nego sve bojišnice u Središnjoj Bosni.
Mirina kćer Sanja i sin Ivan bili su teško ranjeni.
Odvezeni su u improviziranu ratnu bolnicu u crkvi u Novoj Biloj. Ranjena su djeca, s obzirom na težinu i stupanj ozljedna, evakuirana i prevezena za Split. Ipak, i takve ranjene, na punktu su ih maltretirale snage “patriotske vojske” koja “nije činila zločine”.
Sanja Garić, njihova kćer, preminula je u bolnici nakon nekoliko dana.
Kalvarija obitelji Garić nastavila se i kasnije jer je Sanja greškom sahranjena u Požegi pa je obitelj godinama pokušavala pronaći tijelo i prebaciti je u Vitez.
Od te granate, “made in Holland”, 120 mm, poslane s položaja “vojske koja nije činila zločine”, poginulo je ukupno osmero djece. Sanja i Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović i brat i sestra Augustina i Velimir Grebenar.
Njihovi životi nasilno su prekinuti tog 10. lipnja 1993. godine.
Spomen obilježje s košem, zaustavljenim u vremenu, i stolom za kojim su se igrali, svjedoči i “vlastitu tragediju”.
“Pet godina to navodno pokušavaju legalizirati u Općini Vitez. U papirima spomenik ne postoji. Za nekoliko godina može doći načelnik koji će reći da će se to srušiti jer nije legalizirano. Da ga bilo tko ošteti ili uništi, to neće biti kazneno djelo”, napominje Ivan Garić.
Baš kao što ni do dan danas pogibija osmoro djece nije kazneno djelo.
“SIPA ovdje nekoliko puta dolazila, sve se zna, i kako i odakle, ništa lakše nego provjeriti dnevnike i stvar riješena, leptirica je nađena, originalna u 120 mm granati”, govori Ivan.
Mira je svjedočila pred Haaškim tribunalom – za obrane Tihomira Blaškića i Marija Čerkeza.
“U Haagu sam svjedočila, ali međunarodna zajednica je prihvatila da su samo Bošnjaci žrtve rata”, govori Mira.
Iako je mjesto stradanja snimljeno kamerama za nekoliko je dana na jednoj švicarskoj televiziji objavljeno kako je riječ o gdje su “Hrvati pobili muslimansku djecu”.
“Nama su to javili poslije neki naši iz Švicarske, nismo mogli vjerovati, ali to je propaganda, isto je i danas”, smatra Mira.
Mirina obitelj stradala je i na Buhinim kućama, još jednom mjestu na viteškoj općini gdje je “vojska koja nije činila zločine” počinila zločin nad ratnim zarobljenicima i civilima.
Izgubila je brata na Buhinim kućama. Njen suprug Milko, također, je izgubio brata tijekom agresije tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu.
Ni za Buhine kuće, kao ni brojna stratišta hrvatskog naroda u Središnjoj Bosni, nema pravosudne pravde u BiH. Nije je bilo ni pred Haaškim sudom.
Ipak, njihov sin Ivan uspješno se oporavio i otac je četiri djevojčice: Petre, Kjare, Gabrijele i Barbare.
Smijeh ponovno odzvanja u malom parku gdje je spomenik.
Novi život Miri i Milki Garić udahnule su četiri unuke.
Dnevnik.ba
