NEĆE BITI KALIFATA DOK JE SRBA I HRVATA!
O budućnosti Bosne i Hercegovine Hrvati se ne mogu dogovarati s Crnogorcima. Ni sa Slovencima, Makedoncima, Albancima. Još manje s Kinezima i Mongolima. Nego samo s onima koji žive s njima u zajedničkoj državi.
Nakon što su politički predstavnici naroda s kojim dijele konstitutivnost u Federaciji (tzv. Bošnjaka) učinili sve što je bilo u njihovoj moći da obesprave hrvatski narod, izvrše tihu reviziju Daytona i grubo kršeći Ustav vlastite države nametnu mu svoju volju, za dogovor je preostala jedino treća strana – Srbi. Tko god da im je politički predstavnik i kakav god bio njihov stav prema BiH, politička pragmatika i logika stvari upućuje na to da su oni jedini mogući partner s kojim se može i mora razgovarati. Utoliko prije što su SDA i Bakir Izetbegović učinili sve da sruše mostove, bez mnogo nade da se to u skoro vrijeme može ispraviti.
Razgovarati ne znači mijenjati povijest. Svi jako dobro znamo što se u BiH dogodilo i da je velikosrpska politika bila glavni začetnik i zamašnjak rata. I da netko želi, tu činjenicu ne bi mogao potisnuti i izokrenuti. No, Hrvati su doživjeli i krvavu agresiju od onih koji su im u početku bili saveznici – muslimana, pa na kraju od njih čak i optuženi za “etničko čišćenje” i “podjelu BiH”, što je ravno perverziji.
U ovim okolnostima, kad u Predsjedništvu BiH sjedi “predstavnik Hrvata” izabran muslimanskim glasovima i nastavlja smišljenu destrukciju s krajnjim ciljem svođenja hrvatskoga naroda na nacionalnu manjinu, najmanje što se mora i treba, jeste uspostaviti dijalog s trećom stranom – Srbima. I tu nema ničega spornog, jer radi se o situaciji koja je nametnuta okolnostima i odnosima snaga, za što Hrvati nikako ne snose odgovornost.
Stiješnjeni između Srba koji su ratovali za “Veliku Srbiju” i tzv. Bošnjaka čija je namjera od početka bila uspostaviti na cijelom (ili barem znatnom) području BiH svoju islamsku državu uz pomoć islamskih zemalja i njihovih radikalnih terorističkih pokreta, Hrvati nisu imali mnogo prostora za postizanje nekog rješenja koje bi bilo zadovoljavajuće za sve tri strane, unatoč dobroj volji koju su za to imali. I njihova brojnost (Hrvati po popisu iz 1991. godine čine 17% stanovništva BiH) u ovom je slučaju bila jedan od ograničavajućih čimbenika.
Na drugoj strani, muslimani ni danas nisu u stanju shvatiti jednu prostu istinu: Bosna i Hercegovina nije ničija prćija, begluk, pašaluk ili sandžak, a još manje može biti kalifat. U njoj nikad neće zavladati islam i šerijatski zakoni, koliko god se neki zanosili time.
Pa taman oni koji to žele u turskom predsjedniku Erdoganu gledali nekoga tko je “poslan od Boga”, tvrdili da mu je Alija prije nego je preselio na Ahiret ostavio “u amanet” ni manje ni više nego cijelu BiH (u kompletu s “nepostojećim narodima” – Srbima i Hrvatima) i priželjkivali da im taj kalifat skroji “stotinu milijuna Turaka” i turska ratna mornarica koja će “uploviti u Neum”.
Planovi islamiziranja BiH su, nažalost, na djelu i to je stvarnost koja se ne može sakriti. Nije to samo pitanje ekstremizma čiji su odraz terorističke prijetnje, vehabija i muslimanskih boraca podrijetlom iz BiH koji sudjeluju u ratovima na strani islamista i u terorističkim akcijama diljem svijeta, nego i mnogih drugih procesa koji se odvijaju u Federaciji pa i samome Sarajevu – kao što je prodaja nekretnina i zemljišta fizičkim osobama iz islamskih zemalja protivno zakonima države i Ustavu (zbog čega se već godinama javno bune i mnogi muslimanski intelektualci), nego i sve veći upliv tvrde vjerske islamističke struje iz Saudijske Arabije i drugih islamskih zemalja na muslimanski korpus u BiH, kao i sve čvršće vezivanje za Tursku, odnosno, režim RecepaTayyipa Erdoğana koji nastoji ovu veliku zemlju vratiti u vrijeme šerijata, ali na tom planu ostvariti i stanoviti utjecaj na Europu, prije svega preko BiH i tamošnje muslimanske “elite” prevođene Bakirom Izetbegovićem.
Alija Izetbegović cijeli je svoj život proveo radeći na islamskom programu (u vrijeme komunizma konspirativno, a kasnije otvoreno preko SDA i vjerske elite). U “Islamskoj deklaraciji” (što ju je napisao 1969. godine, a objavio 1970., sadržano je sve: od pogleda na (tada) aktualni položaj islama u svijetu, do budućeg uređenja “zemalja u kojima žive muslimani” i to sukladno Kur’anu i hadisu, uz šerijatski zakon kao temeljni postulat organiziranja islamskog društva u kojemu su po tradiciji politička i vjerska vlast objedinjeni u jednoj osobi, uz naglašenu “nespojivost islamskog i ne-islamskog svijeta”, te islamizaciju i pan-islamizaciju kao preduvjete za osvajanje svijeta, što je krajnji cilj islamske religije.
U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.
Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapski: خلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta). Šef države (halifa ili kalif) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici.
Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)
Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.
(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf)
Da nije riječ o pukoj “utopiji” kako su neki nastojali relativizirati njezin upliv na muslimane u BiH, svjedoči njezino sustavno raspačavanje i renesansa koju doživljava 1989/90. godine, pri čemu je prevedena na mnoge svjetske jezike o postala uporištem SDA i radikalnih vjerskih i političkih autoriteta predvođenih samim Alijom Izetbegovićem.
Ta je koncepcija nakon 90-ih godina XX stoljeća objektivno osnažena statusom žrtve i stvaranjem stereotipa kako su bosansko-hercegovački muslimani bili jedina bezgrešna strana u ratnom sukobu.
Hrvati su od početka krize bili najkonstruktivnija strana u BiH i to se faktografski i činjenično može vrlo lako dokazati.
-Ono što traže i za što se bore su: jednakopravnost, suverenost i konstitutivnost, a što im je formalno i zajamčeno, kako Daytonskim sporazumom, tako i Ustavom BiH – ne traže ništa više od toga, ali i ne pristaju na manje.
Dakle, u hrvatskim zahtjevima nema ničega spornog i oni traže samo poštivanje dokumenata koji su usvojeni i potpisani i predstavljaju temelj države.
Bilo kakav, pa i izborni inženjering kojemu je cilj onemogućiti hrvatski narod u ostvarivanju tih legitimnih prava, naići će na odgovor.
U Sarajevu moraju jednom shvatiti da politika majorizacije i supremacije neće proći i da će Hrvati na to odgovoriti.
Za svoju slobodu i opstojnost na prostorima BiH, 8.858 Hrvata je dalo svoje živote, njih preko 140.000 je protjerano, ovaj je narod doživio golema stradanja i masakre od Srba, ali i od muslimana i njihovih saveznika mudžahedina (pogotovu u srednjoj Bosni) – i ti su zločini, nažalost ostali nekažnjeni što je još jedan veliki uteg u hrvatsko-muslimanskim odnosima.
Nakon svega toga, hrvatski narod neće dopustiti nova poniženja, vlastito posvemašnje obespravljenje i svođenje na nacionalnu manjinu i protiv toga će se boriti svim raspoloživim sredstvima.
Onako kako situacija bude nalagala.
Zlatko Pinter/Kamenjar.com
