Na pola mise partizani su fra Nevinka Mandića izveli iz crkve i likvidirali ga
Nije sačuvano mnogo toga o fra Nevinku Mandiću kojeg su ubili jugokomunisti u veljači 1945. u njegovoj 37. godini života. Od onoga što je ostalo posebnu vrijednost čine njegova pisma što ih je slao svomu rođaku fra Dominiku Mandiću u Rim. U ostavštini fra Dominika Mandića sačuvano je ukupno pet pisama.
Djetinjstvo i školovanje
Fra Nevinko Mandić rođen je 4. ožujka 1908. u Lisama (župa Široki Brijeg) od roditelja Mirka i Marije, r. Ćorić. Kršten je 5. ožujka 1908. u samostanskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu, a krstio ga je fra Stanko Kraljević. Na sakramentu krštenja dobio je ime Andrija.
U rodnom mjestu završio je četiri razreda pučke škole i osam razreda klasične gimnazije, a ispit zrelosti položio je 20. lipnja 1929. Poznavao je latinski u govoru i pisanju, a služio se francuskim i slovenskim jezikom.
Redovništvo i službe
Obukao je redovničko odijelo 29. lipnja 1926. na Humcu, gdje je i položio jednostavne zavjete 30. lipnja 1927., a zatim vječne zavjete 2. srpnja 1930. Poslije ređenja upisao je bogoslovne nauke u Mostaru i potom nastavio školovanje u Fribourgu (Švicarska). Za svećenika je zaređen 10. srpnja 1932. u Fribourgu, a sveti red podijelio mu je fribourški biskup Marius B.
Nakon povratka iz Švicarske, tadašnji provincijal fra Dominik Mandić imenovao je fra Nevinka Mandića za vjeroučitelja u državnim školama u Mostaru. Fra Nevinko je ujedno obnašao službu novog župnog vikara u Mostaru od 1. srpnja 1933. Iste godine u rujnu imenovan je vjeroučiteljem pučke i obrtne škole u Mostaru.
Isto tako 25. rujna 1933. imenovan je upraviteljem Društva sv. Ante. Vodio je i Hrvatsku katoličku mladež te organizaciju Mladih junaka od listopada 1933. do listopada 1938.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. imenovan je činovnikom IX. položajne skupine 28. travnja 1941. Položio je katehetski ispit 1940. u Zagrebu, a jurisdikcijski u Mostaru 8. listopada 1941.
Vojsku je služio od 16. svibnja 1934. do 16. studenoga 1934. u Zagrebu kao pripadnik bolničke čete. U travnju 1941. služio je vojsku u Banjoj Luci, u 44. poljskoj bolnici divizije kao svećenik satnik.
Dobio je priznanje za godine svećeničke službe i promaknuće 1943. Zatim je odredbom Ministarstva prosvjete u Zagrebu, od 23. veljače 1944., promaknut u IX. činovnički razred prvog stupnja. Veliku većinu svog svećeničkog života proveo je kao vjeroučitelj u pučkoj i obrtnoj školi do imenovanja činovnika vjeroučitelja.
Bio je poznati kateheta u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, a obnašao je spomenutu službu do 15. travnja 1944. u Mostaru.
Fra Nevinko je velikim dijelom svoj svećenički život (1933. – 1945.) proveo u Mostaru kao vjeroučitelj u državnim školama. Za vrijeme ljetnoga raspusta pomagao je u župama diljem Hercegovačke franjevačke provincije, vodio je Društvo sv. Ante i bio zadužen za njegovo širenje. Društvo je imalo svoje članove i sastanke po svim franjevačkim župama u Hercegovini. Djelovalo je kao protuteža relativiziranju vjerskih istina i jedan od njegovih zadataka bilo je jačati hrvatski katolički identitet u Kraljevini Jugoslaviji i naposljetku za vrijeme NDH.
Pisani radovi
Fra Nevinko Mandić objavio je tekst o bl. fra Nikoli Taveliću pod naslovom »Hrvat, mučenik za Krista« u Kršćanskoj obitelji, časopisu hercegovačkih franjevaca u Mostaru. U uvodnom dijelu autor govori o proslavi prve svetkovine bl. fra Nikole Tavelića 14. lipnja 1937. U tekstu je opisan fra Nikolin misionarski put u Bosni i Humu u drugoj polovini 14. stoljeća. Naposljetku autor je u tekstu opisao njegovu mučeničku smrt u Svetoj Zemlji i njegovo proglašenje blaženim 6. lipnja 1889., što je učinio papa Leon XIII.
Autor ističe značaj proglašenja blaženim fra Nikole Tavelića za cijeli hrvatski narod. Između ostaloga naveo je kako su Odbor za Svetu Zemlju (u Zagrebu) i nadbiskup Alojzije Stepinac najviše učinili da se pročuje ime bl. Nikole Tavelića u hrvatskom narodu te slavi njegova svetkovina na dan 14. studenoga.
Pisma rođaku fra Dominiku Mandiću
Fra Nevinko je održavao dobre odnose sa svojim bratom po Kristu, ali i bliskim rođakom, fra Dominikom Mandićem. Odrasli su u obiteljskoj kući Mandića na Ciganskom Brdu (selo Oklaji u Širokom Brijegu). U daljnjem tekstu iznosimo samo fra Nevinkova pisma koja su ostala sačuvana u ostavštini fra Dominika Mandića.
U pismu iz 1939. fra Nevinko šalje čestitke prilikom fra Dominikova izbora za generalnog definitora u Rimu. U pismu od 16. prosinca 1940. upućenu fra Dominiku Mandiću, fra Nevinko iznosi vijesti o rodbini na Širokom Brijegu i stanju u Provinciji te moli fra Dominika za prijevod meditacije F. Haniona. U pismu od 9. lipnja 1941. piše fra Dominiku o stanju u Mostaru za dolaska ustaških vlasti, u nastavku moli za nove haljine i brevijar iz Rima.
U ostavštini fra Dominika Mandića jasno se uočava da je pozivao Hercegovačku franjevačku provinciju, kao i ostale franjevačke provincije, na suzdržavanje od politike. U pismu od 25. lipnja 1941. svom rođaku fra Nevinku Mandiću, koji je službovao u samostanu u Mostaru, ističe da se franjevci trebaju baviti samo svojim redovničkim i svećeničkim dužnostima: »Svakom se stvarnom i trajnom dobru svoga Naroda veselim, ali mi se mnoge stvari ne dopadaju. Nije mi drago ni to da se naši previše izlažu: ni fratri, ni svjetovnjaci katolici. Vršite svoje zvanične dužnosti, više se držite povučeno, u svemu oprezno i razborito. Rat nije još svršio…«
U pismu od 14. srpnja 1941. fra Nevinko Mandić zahvaljuje fra Dominiku na svim potrebitim stvarima koje je dobio. Javlja mu vijesti o rodbini, o teškom gospodarskom stanju u ratu, poskupljenju živežnih namirnica i dolasku zarobljenika na prostor Hercegovačke franjevačke provincije.
Zgoda iz fra Nevinkova života
Savezničko zrakoplovstvo, bombarderi i lovci, u drugoj polovini 1943., bombardirali su Široki Brijeg nemali broj puta. Nekad u tom razdoblju fra Nevinko je prolazio pored obiteljske kuće Marijana i supruge Ivice (Ive) Mandić, r. Hrkać. Toga se dana djelovanje savezničkog zrakoplovstva i te kako osjetilo u Širokom Brijegu.
Ivica (Iva) Mandić, trudna, izišla je na trijem. Fra Nevinko je odmah reagirao i rekao: »Skloni se Ive u sklonište, zrakoplovi bombardiraju mjesto.« A na to mu je ona dobacila: »Moj fratre, ako je sudbina poginuti, onda neka tako i bude.« Na to joj je on odgovorio: »Ženo, ne postoji sudbina, nego se ti skloni i sačuvaj živu glavu.« Rodila je 15. siječnja 1944. dječaka i dala mu ime Nevenko, upravo po franjevcu fra Nevinku Mandiću.
Pogibija
Provincijalat hercegovačke franjevačke provincije izdao je dekret 13. svibnja 1944. u kojem se navodi da je fra Nevinko Mandić određen za zamjenu fra Metodu Puljiću u župi Izbično. Provincijalat je izvanredno premjestio svoje osoblje 13. siječnja 1945., a među njima i fra Nevinka Mandića. Početkom veljače 1945. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ), vodila je završne operacije za zauzimanje Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja. Nakon žestokih borbi za Široki Brijeg jugokomunističke su snage 7. veljače 1945. osvojile mjesto.
Istoga dana, jugokomunistički represivni aparat, pripadnici brigade Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) i opunomoćenici Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-e), uz prisutnost jedne postrojbe 3. prekomorske brigade NOVJ-a, likvidirali su a potom zapalili 12 širokobrijeških franjevaca u samostanskom skloništu. Odgovornost za njihovu likvidaciju snosi Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik NOVJ-a i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ-a) te vođa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Bio je to početak sustavnog progona Katoličke Crkve u Hercegovini.
Jugokomunistički represivni aparat je u vrijeme priprema za osvajanje Mostara, provodio likvidacije i političkih neistomišljenika. U razdoblju 6. – 10. veljače 1945. odgovorni su za likvidaciju 69 civila u Širokom Brijegu.
Na opće zgražanje vjernika pripadnici 3. prekomorske brigade NOVJ-a upali su u župnu crkvu u Izbičnu 11. veljače 1945. upravo kad je fra Nevinko počeo sv. misu.
»Na pola Mise partizani su ga izveli iz crkve i dali neke njegove dokumente kuharu, rekavši mu da će se fra Nevinko vratiti. S njim su odvedeni fra Marko Dragićević i fra Bono Andačić. Partizani su franjevce pješke natjerali prema središtu Širokog Brijega. Zatim su ih prisilili nositi streljivo za partizanske postrojbe koje su se spremale zauzeti Mostar. Natovareni streljivom morali su preći rijeku Lišticu toga istoga dana, putem su mučeni i maltretirani i po svemu sudeći partizani su ih vodili do Grabove Drage (župa Mostarski Gradac), gdje su ih predvečerje istog dana likvidirali i bacili u jamu pored puta. Mjesto likvidacije je još uvijek nepoznato.«
Svjedoci o fra Nevinku
Prema pisanju fra Častimira Majića, fra Nevinko je bio vrsni kateheta i dobar profesor. Između ostalog autor je istaknuo da je bio neobično komunikativan, razgovorljiv i poželjan u društvu zbog čega je uživao povjerenje svojih učenika i školskoga osoblja, a na povratku iz škole njegov bi zvonki glas odzvanjao samostanskim hodnicima i stvarao poseban ugođaj među njegovom subraćom. Odlikovao se dobrotom srca i poniznošću duha. Bio je poznat kao pučki propovjednik i svojim nadahnutim propovijedima odgajao je kršćanski hercegovački puk.
Analizirajući zapovijed VIII. dalmatinskog korpusa za napad na Široki Brijeg, uočljivo je da je 3. prekomorska brigada, smještena između Vukove Drage i Izbična, imala zadatak štititi položaje od mogućeg napada njemačke vojske i oružanih snaga NDH iz pravca Rakitna. Upravo su pripadnici te brigade u župnoj crkvi u Izbičnu zarobili i odveli fra Nevinka Mandića, fra Marka Dragićevića i fra Bonu Andačića. Prebacili su ih na područje odgovornosti 2. dalmatinske proleterske brigade koja je operativno djelovala na području Mostarskog Graca, Grabove Drage i imala zapovijed približiti se zapadnim prilazima Mostara.
Zadnji put franjevci su viđeni 11. veljače 1945. u selu Grabova Draga kad su vjerojatno likvidirani i bačeni u nepoznatu jamu. Odgovornost za likvidaciju širokobrijeških franjevaca snosi Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik NOVJ-a i POJ-a te vođa KPJ.
