Na današnji dan 1928. od posljedica ranjavanja umro hrvatski velikan Stjepan Radić
Cijela je Hrvatska bila u žalosti kad je 8. kolovoza 1928. umro Stjepan Radić.
Rođen u Trebarjevu Desnom 1871. godine, kao mladić borio se protiv mađarizacije, zbog čega je nakon spaljivanja mađarske zastave 1895. morao nastaviti studij u Pragu. Po povratku u domovinu, Radić oštro odgovara na napis kojega 1902. prenosi zagrebački list “Srbobran” u kojemu se Hrvatima naviješta rat do uništenja. Dvije godine kasnije s bratom Antunom osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Stranka je ostvarivala skromne rezultate, jer seljaci, koji su tada činili čak 4/5 sveukupnog stanovništva, još nisu imali pravo glasa.
Rješenje hrvatskog pitanja Stjepan Radić je na početku vidio u zajednici s Austrijom, a zatim u sklopu zajednice s drugim južnim Slavenima. Ali Radić nije bio za bezuvjetno sjedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom, već samo na ravnopravnoj osnovi. “Gospodo, još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”, vizionarski je upozoravao na opasnost velikosrpskog centralizma i ugrožavanja hrvatske državnosti. Zbog takvog stava, Radić nije bio članom izaslanstva koje je išlo u Beograd.
Nakon uvođenja općeg prava glasa, HPSS postaje 1920. najveća hrvatska politička stranka, a uskoro mijenja naziv u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Radić putuje po inozemstvu i upozorava na težak položaj Hrvata. Po povratku stranka je zabranjena, a vodstvo – uhićeno. Prisiljen na kompormis, Radić se odriče republikanstva iz programa svoje stranke, te ulazi u novu “vladu narodnog sporazuma” kao ministar prosvjete.
No, uskoro je ponovno u opoziciji: sa Samostalnom demokratskom strankom – strankom Srba iz Hrvatske – stvara Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja sve češće istupa protiv postupaka vlade, pa Radić i HSS postaju kamen spoticanja beogradskom centralizmu.
Stoga je Puniša Račić, srpski radikal, 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini zapucao u zastupnike HSS-a. Gjuro Basariček i Pavao Radić na mjestu su smrtno stradali, a Pernar, Grandja i Stjepan Radić teško su ranjeni. Hrvati su bili ogorčeni.
U izjavi se SDK obvezala da će nastaviti borbu za preustroj države, te tako osigurati ravnopravnost svih naroda. Nakon kraćeg poboljšanja, Radićevo se zdravstveno stanje počelo pogoršavati. Umro je 8. kolovoza 1928. Velika pogrebna povorka dostojanstveno je ispratila Stjepana Radića, jednog od najvećih sinova hrvatskog naroda, do zagrebačkog Mirogoja.
Tuđman o Radiću (1971. g.):
“U povijesti svakog naroda ima znamenitih muževa, kulturnih stvaratelja i političkih vođa, heroja i velikana uma, vojskovođa i državnika, revolucionara i reformatora, – glasovitih izvrsnika na različitim područjima ljudske djelatnosti, po kojima pojedini narodi i postojahu u suvremenom životu i u povijesti ljudskog društva. Ali među takvima malen je broj onih što su u životu pojedinih naroda imali sudbonosno značenje, što se u cijeloj njihovoj povijesti uzdižu kao općenacionalni velikani koji bijahu izraz povijesne svijesti i tumač povijesnih interesa svoga naroda, što su odlučno utjecali ne samo na zbivanja svoga doba nego i na razvitak u daljoj budućnosti, oblikujući za trajnija vremena neke bitne značajke, spoznaje i ciljeve nacionalnog bića svoga naroda.
Danas, na stotu obljetnicu Stjepana Radića (i skore četrdeset i treće godišnjice njegove smrti), ne može biti nikakve dvojbe da on u povijesti naroda hrvatskoga pripada baš takvim velikanima.
Pojavivši se u političkom životu potkraj prošloga stoljeća, u doba kad hrvatska politika – u borbi za stvaranje moderne hrvatske nacije i slobodne države Hrvatske – bijaše suočena ne samo sa starim protimbama Beča i Pešte ujedinjenju hrvatskih zemalja, već suočena i s ekspanzionizmom talijanskim i veliko-srpskim, kojih se pogibelj očitovala i u vidu mađaronske i autonomaške protuhrvatske politike. Radić bijaše jedan od veoma rijetkih hrvatskih političara koji je shvatio da se rješenje hrvatskog pitanja ne može tražiti ni u pravaškoj samohrvatskoj isključivosti ni u utapanju hrvatstva u nekom južnoslavenskom narodnom jedinstvu. Već na početku svog političkog puta Radić dolazi do spoznaje da hrvatsku politiku valja graditi na hrvatskom povijesnom državnom pravu i na ideji o slavenskoj uzajamnosti, tj. na političkoj suradnji i ravnopravnosti, a ne na stapanju južnoslavenskih naroda.”
(HRT/Kamenjar.com)
