Na Blidinju završen zimski planinarski kamp za djecu 2019.
Razlog zbog kojeg se uvijek radujem radu i druženju s djecom je taj što i sama često odbijam odrasti. Ima li većeg zadovoljstva od spajanja dviju ljubavi – dječje radosti i planine?!
1. dan
Prelijep sunčan dan, a ja u sred grada izlazim iz auta u skijaškom odjelu, zakopčana do za vrat, jedva se krećem i ljudi mi se sklanjaju u trgovini da mogu proći s pet ogromnih pogača, a da ne srušim nešto. – “Bit će sve dobro, nismo ništa zaboravili, idemo uživati…”
Dogovoren polazak u 8 sati sa parkinga pokraj stadiona. Novi kombi je tu, Miro trpa stvari u njega i čim sam mu prišla govori mi: “Žućo neće da upali… ostani s roditeljima i djecom, idem ja pokušati upaliti.” – Ovo je gore od skijaškog odijela.
Polovina djece već je u kombiju, neki još uvijek stižu, gomila se hrpa stvari ispred kombija ali nedugo nakon Mirinog odlaska čujem vrisku: “Eno Žuće, ide Žućo,!!!” I stvarno, i meni kao i djeci, bez obzira što je dao sve od sebe, Žućo je Žućo. Djeca su uskočila u njega doslovno, ali četiri mališana morali su se voziti sa mnom, u Bubamari kako su je oni nazvali. I pokret!
Već na pola puta do Blidinja morali smo se zaustaviti da stavimo lance, nestrpljivost nije mogla više čekati i djeca su se već zatrpala u snijeg. Miro i Teo su morali biti brzi jer cesta nije bila baš pametno mjesto za igru.
Pri dolasku na Blidinje, najprije smo svratiti u Risovac po ključ od Munike, prošetali se malo iznad po domaći sir i kajmak, i ušli u štale da djeca vide životinje. Bilo je prehladno i nismo se puno tu zadržavali. Iako nam je ralica očistila put sve do Munike, nismo mogli autima do nje. Ostavili smo ih 15-ak minuta hoda do kuće.
Na sanjke smo stavili njihove stvari i svi smo po nešto osnovno ponijeli sa sobom. Miro nam je naložio vatru i vratio se s Teom po grah koji smo ponijeli iz Mostara za ručak. Kućica zatrpana snijegom brzo se ugrijala, rasporedili smo se gdje će tko spavati i sišli da jedemo.
Brzo je pao mrak, a nama pola stvari još uvijek stoji u autima. U planu je pravljenje “haski zaprege”. Upalili smo svoje čeone lampe, povukli sve sanjke koje smo imali i spustili se do kombija. Bilo je simpatično promatrati te sve nogice kako hrabro gaze po snijegu, po mraku i već debelom minusu temperature.
Najprije je slijedilo par spustova na sanjkama i tura grudvanja, a onda smo se bacili na posao. Dugim užetom povezali smo sve sanjke i između napravili omče koje će djeca prebaciti preko sebe, rasporedili ih i natovarili stvari na sanjke, većinom hranu. Začuo se sa dna Mirin glas “Kreni!!!”, i naša zaprega bila je u pokretu. Sa puno smijeha i punih ruku stvari koje su ispadale iz saonica vratili smo se u kuću na toplo, bilo je vrijeme večere i prepričavanja doživljaja od prvog dana ali i iznošenja planova za sljedeći dan.
2. dan
Ustajanje u 8 sati, doručak i put do Masne Luke kroz šumu i duboki snijeg već zvuči kao pravo planinarenje. Utoplili smo se i naoružali dobrim raspoloženjem i krenuli uzbrdo. Zaustavili smo se na Vidikovcu koji gleda na crkvu Sv. Ilije i prekrasnu Čvrsnicu, napravili par sličica i krenuli dalje. Nakon više od sat vremena hoda stigli smo pred crkvu. Unutra nas je čekao fra. Petar Krasić da nam ispriča ponešto o crkvi i općenito o Parku prirode Blidinje i planinama koje ga okružuju. Uz njegov blagoslov krenuli smo natrag prema Munici.
Čeka nas pripremanje ručka, odmor i noćno sanjkanje na stazi. No, nije ni do staze lako doći, nego, lampe na glavu i opet kroz šumu. Malo je reći da smo se dobro zabavljali, sanjke su jurile na sve strane, Miro i Teo su uz smijeh pratili situaciju, a ja… ja sam na vrhu čekala tko će prvi doći sa sanjkama da se spustimo.
U povratku smo uzeli veeelike pogače za večeru, koje su nestale brzinom svjetlosti, i uživali u ostatku večeri netko uz karte a netko uz neke druge igre.
3. dan
Danas je u planu izrada iglua i vučje jame, te nakon doručka Miro je održao predavanje da naučimo što je to, čemu služi i kako se pravi. Snijeg ne prestaje padati, hladno je i moramo biti organizirani i brzi da se ne bi počeli smrzavati. Ponijeli smo duple rukavice, lopate, cepin i ostalu potrebnu opremu i krenuli ovaj put suprotno od Vidikovca – stazom koja vodi u samo srce Čvrsnice. Nažalost jedna djevojčica nas je zbog obiteljski obaveza morala napustiti, pa sam se vratila s njom do kombija.
U međuvremenu ekipa je odradila pola posla i htjeli su naložiti vatru da se ugriju ali im je upaljač zakazao pa kada sam napokon stigla do njih jednoglasno se čulo: “Evo Mirande!!!” Ugrijali smo se, pojeli malo i nastavili s radom, ali za vučju jamu ipak nismo imali dovoljno dubok snijeg. No, zato je u iglu ušlo njih čak 11.
Nakon ručka dogovor je bio natjecanje u pravljenju snjegovića ispred kuće ali ipak čini se da minus nije nikome bio privlačan. Djeca su izabrala ostati u kući u toplom i zabaviti se na neki drugi način. A ja, Miro i Teo… imali smo nedovršen obračun u remiju.
4. dan
Svima je bilo teško ustati i početi pakirati stvari. Svi bi još koji dan ostali, ali nekako smo se morali pokrenuti ako mislimo stići na sanjkanje prije ručka. Spremanje stvari bila je prava gungula, i prenošenje od dva puta naravno. Sanjkanje nam je malo podiglo raspoloženje, ali smo i ogladnjeli. Ručak nas je čekao u Hajdučkim vrletima, te nakon njega dodjela diploma i povratak kući uz prepričavanje doživljaja i prekrasnih uspomena koje neće olako zaboraviti ni djeca, a ni ja.
Vidimo se uskoro, da zajedno stvaramo nove uspomene!
vrisak.info
