Mlakić u knjizi “oživio” konclogor Bugojno i nestanak 19 Hrvata
Višestruko nagrađivani bosanskohercegovački i hrvatski književnik objavio je neposredno prije Nove godine novi roman “Skica u ledu” koji se dotiče i teme zloglasnog koncentracijskog logora Iskra u Bugojnu koji krije brojne neispričane priče, ali još uvijek nerasvijetljenu istinu o likvidaciji 21 vodećeg hrvatskog dužnosnika iz ove općine koje su pobili pripadnici Armije BiH, piše Večernji list BiH.
Kako je u svome osvrtu na ovaj roman naveo Miljenko Jergović, jedan od vodećih književnika ovih prostora, o novom Mlakićevu djelu piše na osobit način, predstavljajući ga kao pisca i inženjera, pripadnika HVO-a koji je istodobno neopterećen činjenicom na kojoj je strani bio u ratu.
Površno procesuirano
Uvod u knjigu je posve neočekivan, “uflekan” jednim njemačkim policijskim inspektorom koji boluje od raka želuca i koji istražuje umorstva, a onda kao kontrapunkt prikazuje jedan posve drugi svijet čime, kako navodi Jergović, “iznevjeruje” čitatelja tako što ga “vodi na sam kraj ljudskosti i sam kraj civilizacije, u nešto što stoji iza onog što je na početku i što se doima tek kao utješan niz civilnih masovnih ubojstava”. I, dodaje Jergović, nakon ispričanih svih ratnih priča “Kad magle stanu”, “Živi i mrtvi”, novi roman “Skica u ledu” ponovno je najbolji Mlakićev roman. “Rat koji je započeo ujesen 1992. i vodio se sve do početka 1994. i potpisivanja Washingtonskog sporazuma, taj temeljni događaj i doživljaj Mlakićeva života u zavičaju, nastavlja se u emocionalnim i svim drugim interpretacijama do dana današnjega. ‘Skica u ledu’ njegov je strašni finale”, navodi Jergović. On opisuje i kako je iza koncentracijskog logora na stadionu Nogometnog kluba Iskra, koji je funkcionirao od kraja srpnja 1993. pa do potpisivanja Washingtonskog sporazuma kao mučilište, ali i mjesto likvidacije do danas neutvrđenog broja bugojanskih Hrvata, ostalo poneko logoraško svjedočenje, kao i nekoliko izvješća Međunarodnog crvenog križa i europskih promatrača te poneka presuda za ratne zločine lokalnih, bosanskohercegovačkih sudova, koje su, međutim, u pravilu poništavane efektnom rehabilitacijom i naknadnom heroizacijom presuđenih zločinaca. Ali bugojanski bi konclogor već bio i zaboravljen da se devetnaestorica registriranih logoraša i danas ne nalaze na popisu nestalih osoba.
Zli ljudi
“Mlakić je priču o tom logoru prilično vjerodostojno rekonstruirao, ali je i Bugojno i Nogometni klub Iskra ostavio u aluziji. Između ostaloga i zato što njegovi logoraši nisu nužno dobri i ispravni ljudi, kao što dobri i ispravni nužno nisu ni oni koji su u logoru – likvidirani. Zlu njihovih ubojica nije suprotstavljena moralna besprijekornost žrtava. Mlakić je ozbiljan pisac. Nad književnom istinom on druge istine nema”, napisao je Jergović. Puna istina o zločinima u Bugojnu neće se otkriti ni nakon ovoga romana, ali će biti velika opomena i poticaj da obitelji žrtava konačno doznaju gdje su kosti ubijenih, ali i da se napravi pritisak da se ovi zločini procesuiraju.
